U SREDISTU SUKOBA 

"OTVORENI UNIVERZITET"

Od novembra 1982. godine posecivao sam tribine takozvanog "Otvorenog univerziteta", koje su po privatnim stanovima organizovali "sezdesetosmasi" i profesori beogradskog univerziteta (koji su '75. godine izbaceni sa univerziteta zbog ne slaganja sa politickim jednoumljem). Tu su takodje ucestvovali vidjeniji opozicioni intelektualci; od rezisera Lazara Stojanovica do knjizevnika Dobrice Cosica i drugih. Odrzavane su diskusije razlicitog sadrzaja; politickog, psiholoskog, istorijskog i religioznog. Jedna od najvecih tribina odrzana je u kuci advokata Srdje Popovica, na temu "Smrtna kazna - za ili protiv". Bilo je oko 150 prisutnih.

Kroz skoro sve diskusije provlacila se kritika postojeceg drustveno-politickog sistema i autoritarne (staljinisticke) svesti na kojoj je taj sistem bio zasnovan. Ta kritika sistema nije bila nametana, vec je ona bila prirodna reakcija svakoga ko bi u to vreme imao bar malo hrabrosti da misli i primecuje ono sto se u drustvu desava.

U atmosferi svesnog i svrsishodnog dijaloga shvatio sam kako vecina gotovo nikada nije u pravu, kako lako i cime moze biti zavedena, i kako covek mora biti spreman da promeni svoja shvatanja ukoliko ne mogu da izdrze ozbiljniju kritiku i preispitivanje.

Shvatio sam da odgovarajuca rec moze imati veliku silu i da se nje boji svaki sistem koji pociva na zabludi.

Ali, prava mudrost bi bila znati one istine koje ce ovaj zivot uciniti lepsim i boljim. Mudrost nas cini slobodnim jer nam govori sta da preduzmemo svojom voljom, da ne bismo bili samo publika u sopstvenom zivotu, vec i njegovi kreatori.

Stekao sam uverenje da je svaki covek pozvan da ovaj svet ucini lepsim i boljim koliko to do njega stoji. Medjutim, jos uvek sam daleko bio od prave mudrosti. Bio sam svedok interesantnog fenomena (na Otvorenom univerzitetu), kako osobe razlicitih zivotnih shvatanja jedna drugu kritikuju, i istovremeno su sve u pravu. Ali samo u kritici. To me je uzasavalo. Niko ne zna izvodljivo resenje.

Svi ceznu za srecnijim zivotom, pa ako postoji resenje, zasto je onda istorija sveta prepuna bola, stradanja i smrti?

Ako bi i znali resenje problema covecanstva, pitao sam se, kako da ga prihvati svaki pojedinac, ako nece da misli, ako je indoktriniran i tako zatvoren za istinu koja bi ga ucinila istinski slobodnim?!

Sa divljenjem sam citao uvodnik iz prvog broja "Politike" pitajuci se hoce li ikada ljudi ostvariti navedeni ideal:

    "Nigde se tako lako ne zaboravlja da neko moze imati protivno uverenje, pa da je ipak to uverenje i posteno i iskreno. Odmah se podmecu neke zadnje misli i podmukle namere svakome, koji je drugacijeg misljenja, pa se onda cudimo otkud tolika ogorcenost. ... Zar je neprijatelj onaj, koji, kudeci, kad ima sta da kudi, bez zazora i hvali sve sto je za pohvalu? U zivotu se to obicno zove prijatelj.

    Zar je istina manje istina, kad je kaze jedan covek, no kad je kazu vise njih? Vrednost jedne osude ne lezi u kolicini lica, koja je iskazuju, vec u opravdanosti njezinoj, kao sto je i pohvala samo onda pohvala, kad je razlozita pa ma je govorio jedan jedini covek ili stotinu i hiljadu njih. ... " (Politika, 12. januar 1904)

Tada sam mislio da je problem u sistemu i njegovim mehanizmima odbrane: strahu i jednoumlju kojima drzi coveka u svojoj saci. "Kada bi se promenio sistem, promenili bi se i ljudi" tako sam tada mislio.

Shvatio sam da demokratski principi mozda jesu najprihvatljiviji, ali ne i idealni. Hitler je demokratskim putem dosao na vlast. Sta ako vecina u svom demokratskom odlucivanju nije u pravu? Sta ako je zavedena, ili uplasena? Njen izbor gotovo nikada nije bio ispravan. Neko je primetio:

"Samo 5% ljudi misli, 25% ljudi misli da misli, a ostalih 70% pre bi se ubilo nego da misli."

Zato sto vecina skoro nikada nije u pravu, ona se boji drugacijeg misljenja i zato od nje treba sacuvati manjinu, garantovanjem osnovnih ljudskih prava svakom pojedincu.

POLITICKA HAPSENjA I SUDjENjE SESTORICI

U prvoj beogradskoj gimnaziji sam imao problema (hteli su da me isteraju iz nje) zbog nekih opozicionih parola koje sam lepio po zidovima u okviru uredjenja zidnih novina, ali se sve lepo zavrsilo posto je cela odeljenska zajednica stala na moju stranu. Opozicione parole (kao na pr: "Narod je krenuo za vodjom! Da li ce ga uhvatiti?") su iz sefa gimnazije vracene na zid ucionice. Ali su zato dolazili drugovi iz Gradskog komiteta SKJ, pa su profesori gimnazije morali da potpisuju izjavu da se ogradjuju od mog postupka. Tada su neki opozicionari na sve to dali saljiv komentar: "Kada budemo dosli na vlast, postavicemo te za ministra za pamflete i traktate!" Tada nisam imao nikakve ozbiljne probleme, niti sam sanjao da cu uskoro upasti u srediste oluje i sukoba.

Na "Otvorenom univerzitetu" su se salili pred moj odlazak u vojsku "Samo nemoj da strajkujes gladju u vojnom zatvoru, kada te budu uhapsili! Tamo je odlicna hrana, za razliku od civilnog!" "Ha! Ha!" bio je moj komentar!

I posle sest meseci vojske dosao sam na trodnevni dopust kuci, i kada sam istog dana otisao kod Oluje, svog prijatelja iz tadasnje opozicije, bio sam uhapsen. U miliciji su me ubedjivali da su svi pohapseni pola sata pre nego sto sam i ja dosao na skup. Nisam im verovao, jer bi bila veoma mala verovatnoca da su ih uhapsili bas onda kada sam ja dosao na dopust kuci. Oni su se sastajali vec gotovo sesnaest godina, svakog drugog petka, i to na tri razlicite adrese u gradu. Bila bi isuvise mala verovatnoca da se sve to potrefi. Ali, se eto, potrefilo. Nisam mogao da verujem u hapsenje, ne samo zbog male verovatnoce da mi se to desi, vec i zato sto bi takav poduhvat bio cist politicki promasaj drzavnog rukovodstva. I bio je politicki promasaj. I bilo je hapsenje.

Ali, ja jos nisam znao da je bilo hapsenje, jer nisam citao novine, pa sam veoma hrabro odgovarao na pokusaje pripadnika Sluzbe drzavne bezbednosti da me prisile na saradnju.

Oni su pretili da ce, u suprotnom, moju prijateljicu Katarinu da obaveste da sam ja navodno homoseksualac, te kako ce jos mnoge druge probleme da mi naprave.

Oni: "Po izgledu se vidi da je homoseksualac! ... Da li Kaca zna da si ti homoseksualac?"

Ja: "Ne zna! ... A ne znam ni ja! A posto vi vec sve znate; znate o meni cak i ono sto ja sam ne znam, mogu li onda da idem, kada vam vec vise nisam potreban?"

Oni: "Cuti i sedi! I pamet u glavu!"

Ja: "Pa zar niste rekli da sam zbog pameti i stigao ovde?"

Oni: "Cuti! Tisina!"

Posle 15 sati saslusavanja moj nagradni trodnevni dopust kuci je preinacen u trodnevni istrazni pritvor koji sam proveo u zgradi Vrhovnog vojnog suda. Tek tada sam poverovao u pricu o hapsenju, kada sam u "Politici" procitao vreme i mesto svoga hapsenja.

Samica u kojoj sam bio smesten bila je u pravom kazamatu. Davali su mi po 45 minuta dnevno da se setam u dvoristu: u krug, u odredjenom smeru i odredjenom brzinom. Dvoriste su okruzavali visoki betonski zidovi i na jednoj terasi naoruzani strazar. Svo vreme bio sam potpuno sam. Pored metalnih resetkastih vrata, drvena vrata samice bi nocu ostajala otvorena i strazar bi svakih pola sata proveravao baterijskom lampom da li i kako spavam. Osecao sam se potpuno izgubljenim. I pre toga sam bio izgubljen a sada i ovako.

Oficiri koji su me saslusavali su bili mnogo ljubazniji od pripadnika obicne SDB, ali su mi pretili sa 7 godina robije i kako nikoga necu videti u medjuvremenu, i kako niko nece znati sta se sa mnom desava. Spominjali su moju izjavu pred vojnicima - da sam izasao iz partije cim sam se rodio, jer mi je mama bila clan partije, itd. Jako sam se uplasio pa sam prestao da hvalim ljude sa Otvorenog univerziteta. Propadnici SB su mi i dalje pretili, govoreci kako sve znaju o meni, pa su zloslutnim glasom cak izjavili: "Znamo da si pravio bozu u vojnoj jedinici!" (Boza - ukusan napitak!) To je bila poslednja kap u prepunoj casi. Pristao sam da dam izjavu o posecivanju tribina, ali nisam hteo da spomenem ko me je na te tribine pozvao. Medjutim, kada sam posle nekoliko dana saznao da je Radomir Radovic, jedan od uhapsene dvadesetosmorice, izgubio zivot u "nerazjasnjenim" okolnosti-ma, odlucio sam da istinu i pravdu beskompromisno stavim iznad svega, bez obzira na posledice. Taj opozicionar je navodno izvrsio samoubistvo tako sto se otrovao pesticidom. (Treba poverovati u to da je da bi to uspeo, pojeo "pola kilograma" te vrste pesticida.)

Zatim je sledila prekomanda u drugu vojnu jedinicu, gde ce sluzba bezbednosti pokusati da me obradi za svog saradnika. Taj zadatak je dobio i jedan prvoborac potpukovnik. Kao u nekom filmu, pripadnici SB su mu vrlo malo rekli o meni i mojoj proslosti, te je on imao relativne dobre predrasude o meni. Posle par meseci gotovo svakodnevnog druzenja on je stekao takvo poverenje u mene da mi je ostavljao kljuceve od svoje kancelarije i ponasao se prema meni kao prema svom rodjenom sinu. Verujem da mu se srce slomilo kada je kasnije saznao sa kim je imao posla. A meni je on takodje postao veoma drag, tako da mi je zbog svega bilo veoma tesko.

Jedno moje pismo iz juna meseca te godine najbolje opisuje kako sam se tada osecao:

    PISMO PRIJATELJU (Sarajevo, krajem juna 1984.god.)

    "Juce smo isli na ekonomiju. Odnosno unistavali korov medju kukuruzom. Ja sam licno protiv toga da kukuruz bude privilegovana biljka. Ja sam za demokratiju, da svi imaju ista prava a ne samo kukuruz. Ako sam za travu i ostali korov to ne znaci da sam protiv kukuruza. Ne! Ne borim se za vlast, kako bih se tako mogao boriti?! Lako je kukuruzu da se pravi vazan i da je u pravu kada ima mene koji iskopavam i sadisticki usitnjavam, mrvim i drobim nekukuruz. Lako je pod takvim uslovima etiketirati nekukuruz da je korov. Tesko je dokazati kukuruzu da nije mozda on korov. Oh, da, ovim dovodim u pitanje vec utvrdjene stvari, mozda pogresno utvrdjene. Trava je sitna, ali idejno jaca. Kukuruz stitim od trave samo zbog svojih sebicnih interesa. Bilo je onih koji su tolerisali i travu, ali kako drustveni odnosi odredjuju drustvenu nadgradnju, tako su i ti pojedinci ostajali bez kukuruza, bez hrane i bez (sebi slicnih) potomaka. Opstajali su sebicni i imali (sebi slicno) potomstvo. Mozda i zato sto se jos niko nije, zbog ciste predrasude, usudio da malo popase travu.

    Dakle, juce vrsih biljnu diskriminaciju, izvrsih genocid nad "korovom" (otsad ga uvek pisem sa navodnicima, da bih bar kroz njih izrazio svoja revolucionarna opredeljenja) i u pola posla poce da pada kisa. I kisa pada ali ne za vojsku. Jer, ako po svetom Pe Esu (pravilu sluzbe), kisa prestaje da pada 15 maja i onda nastupa lepo vreme, pa vojska nosi kosulje, onda je to tako. Mozda ce neko zbog ove kise pokrenuti postupak protiv vojnika dezurnog na meteoroloskoj stanici, zbog navodne zloupotrebe svog polozaja. To je tako ovde. I to retko kome ovde moze izgledati neobicno odnosno nelogicno.

    Zamisli skoro svaki dan po par sati provedem sa kapetanom iz sluzbe bezbednosti, ovde. Priblizno na mojoj dobrovoljnoj osnovi (dosadno mi je). Sigurno se pitas sta se onda desava. Pa, on me svojim nepravilnim stavovima zavodi ili se bar trudi da to izvede. Verovatno ima tako te ciljeve da on i ja budemo istomisljenici. To mu je posao. Treba ga razumeti. Samo da iz toga posla on ne izadje sa mojim stavovima.

    Ima da ga uhapse onda, a ja licno nemam nista protiv njega, pa cu da malo porazmislim da li da ga i dalje zavodim. Ustvari, ja ga ni do sada nisam zavodio. Nisam koristio nikakve iracionalne metode koje bi trebale da uticu na njegovu podsvest.

    On je vrlo zanimljiva licnost. Veruje u ono sto misli, a vise veruje nego sto misli. Upoznao sam ga u sredu 13. 6. kada je dosao ovde istrazni sudija sa tuziocem, iz Beograda a u vezi Olujica i ostalih. Naravno, odbio sam svedocenje. Odbio sam da dam odgovore na postavljena pitanja, kao i na pitanje zbog cega odbijam da dam odgovor na postavljena pitanja, kao i na pitanje zbog cega odbijam da dam odgovor na pitanje zbog cega... itd. Istrazni sudija je rekao da zbog mog odbijanja svedocenja moze da primeni protiv mene sankcije, pa je to izgleda odmah i poceo - hteo je da me ugusi.

    Rekao je da je nas zakon jedan od najhumanijih zakona na svetu - hteo je da me ugusi smehom. Onda je posle jos jedno deset puta zatrazio da svedocim nasta sam ja poceo da dovodim u pitanje njegovu kompetentnost u vrsenju svoga posla kada nikako ne moze da ukapira da ja stvarno necu da dam svedocenje protiv svih ovih (sestorice). Onda su oni spakovali kofere i otputovali u Beograd, a ja ostadoh sa ovim kapetanom iz SB. Nesto smo pricali o razlikama sarajevske i beogradske sredine. On: "Pa i Sarajevo ima svoju inteligenciju!" Ja: "Da! Samo sto se beogradska inteligencija nalazi u javnosti, dok se vasa nalazi po zatvorima!" Dakle, brzo smo se razumeli. ..."

Sa kapetanom iz SB sam se sastajao skoro svaki dan i vodio visecasovne razgovore u kojima smo pokusavali da jedan drugoga idejno potucemo. (Ja sam to redovno i uspevao jer sam bio "obrazovan" na Otvorenom univerzitetu).

U vojnoj jedinici sam veoma strpljivo slusao drugove vojnike kako indoktrinirani politickom propagandom govore kako bi tu "grupu 28" trebalo sve postreljati mitraljezom. Nisu znali da sam ja uhapsen samo pola sata posle ostalih. Istina o mom hapsenju i mojoj "politickoj" proslosti je cuvana kao najstrozija tajna. Nju nisu znali ni visi oficiri, te su mi poverene odgovorne duznosti u jedinici. Cak mi je dozvoljeno da organizujem tribine. Posto nisam mogao otvoreno da kritikujem rezim, predavanje sam odrzao na temu religija i indoktrinacija. Primetio sam da su mehanizmi religiozne zavedenosti najblizi mehanizmima tadasnje ideologije, pa sam tako kroz formu religioznog bezumlja kritikovao tadasnje ideolosko bezumlje.

Na predavanju sam govorio o tome kako je covek sklon idolatriji prema nekom autoritetu, a kako mu je potreban i dezurni krivac na koga ce da prebaci odgovornost za sve svoje zivotne neuspehe. Ono sto nisam mogao otvoreno da govorim na predavanju, da ne bih otisao u zatvor, govorio sam drugovima vojnicima posle predavanja: "Znas, kada sam govorio o bogu, tada sam mislio na Josipa Broza. A kada sam govorio o sotoni, tada sam mislio na opoziciju!"

Da ne bih otisao u zatvor izbegavao sam da otvoreno osudjujem rezim. Umesto toga sam postavljao mudra pitanja na osnovu kojih bi svako razuman mogao da sam zakljuci stvarno stanje stvari. Tako su i pripadnici sluzbe bezbednosti na osnovu tih mojih pitanja dosli do odredjenih zakljucaka koje su utkali u naredbu za moje kaznjavanje. Ona me optuzuje zato sto sam "u vise navrata i pred vise vojnika istupao protiv samoupravnog socijalistickog sistema SFRJ, govoreci da u Jugoslaviji nema socijalizma i samoupravljanja, da je kod nas jedna forma staljinistickog drustveno politickog sistema, ... da su narod i radnicka klasa zavedeni od politicara na vlasti, da je drug Tito bio staljinista i borio se za svoje licne interese, da kod nas nema slobode, a da je na zapadu veca sloboda i demokratija". Istinitost onoga sto sam govorio su odmah potvrdili time sto su me kaznili sa mesec dana zatvora, i tako pokazali da sloboda misli i govora kod nas zaista ne postoji.

Hteli su da me ucenjuju eventualnim daljim krivicnim gonjenjem ukoliko ne prihvatim saradnju, ali su me pustili posle samo sest dana strajka gladju u zatvoru Ali Pasin most u Sarajevu. Naime, uspeo sam da preko kuvara posaljem pismo u Beograd, kojim sam obavestio opoziciju sta mi se desilo. Ovi su simulirali u prisluskivanim telefonskim razgovorima kako ce dati novinarima na uvid poverljive spise o tome kako su me maltretirali pripadnici SDB-a. Usput su preneli novinarima ono malo informacija sto sam uspeo da im posaljem iz zatvora. Na osnovu svega toga i na osnovu intervencije jednog visokog funkcionera i generala armije, ja sam oslobodjen iz zatvora sa vrlo ljubaznim recima: "Ko je jos u ovako lepim belim kolima izasao odavde?!"

Pripadnici SB su me odvezli do zeleznicke stanice i tako ispratili na voz za Beograd. Zamolili su me da nikom nista ne pricam, medjutim strana stampa je vec pisala:

    JUGOSLOVENSKI STUDENT STRAJKUJE GLADJU ZBOG "POLITICKOG" HAPSENJA

    IZVESTAJ AFP I AP

    Beograd, 26. septembra (DTS) - Dvadesetogodisnji student Milos Bogdanovic vec skoro nedelju dana strajkuje gladju u znak protesta zbog zatvorske kazne od 30 dana koju mu je izrekao Vojni sud u Sarajevu, javljaju AFP i AP.

    Agencije preciziraju da je Bogdanovic osudjen zbog "neprijateljskih (neprihvatljivih) politickih izjava".

    Pozivajuci se na disidentske krugove u Beogradu, Frans pres navodi da je Bogdanovic osudjen kako bi bio sprecen da svedoci (na strani odbrane) u predstojecem sudjenju sestorici disidenata intelektualaca.

    AFP navodi da je Bogdanovic priveden i 15 sati ispitivan od strane "politicke policije" zajedno s grupom od 28 disidenata, medju kojima je bio i Milovan Djilas, 20. aprila ove godine.

    AP takodje navodi da je Bogdanovic bio sa grupom ljudi koja je prisustvovala "predavanju" Milovana Djilasa, ali ocenjuje da je njegovo prisustvo u privatnom stanu, po svemu sudeci bilo slucajno.

    (Izvestaj republickog komiteta za informacije poverljive sadrzine, 1984.god.)

Uskoro su izvrsene pripreme za sudjenje sestorici intelektualaca sa "Otvorenog univerziteta". Optuznica ih tereti za delo udruzivanja radi neprijateljske delatnosti; 5-15 godina robije. Svoje tvrdnje da su sastanci bili usmereni na svrgavanje rezima tuzilac pokusava da potvrdi vise psiholoskim efektima, nego pravnim dokazima. On koristi tvrdnje: "Sastanci su se zakazivali unapred. Imali su dobro pripremljena uvodna izlaganja. Na njih su mogli da dolaze samo oni koji su bili pozvani i za koje je ocenjeno da treba i zele da budu prisutni." Video sam kako nedefinisane paranoicne optuzbe vise deluju na ljudsko srce, nego sto bi delovali stvarni dokazi kada bi postojali - o navodnim zlim delima opozicije. Pokrenut zgrazavanjem nad takvim bezumljem, jos pre vojske pisao sam aforizme. Pokrenut aferom sudjenja "sestoclanoj bandi" dobio sam novo nadahnuce:

"Trazi da pogledamo istini u oci. To je zavodjenje u cetiri oka,novi vid neprijateljske propagande.

"Zabranjuje se razmisljanje zbog mogucih alarmantnih zakljucaka koji mogu da dovedu do zlonamernog samouznemiravanja."

"Mozda je nas sve vise i mozda se mi borimo za vlast, ali to ne znaci da smo indoktrinirani. Mi smo radnici i borimo se za vlast radnicke klase."

"Mozda njegovo istupanje ne izgleda kao poziv na rusenje, ali kada se dobro porazmisli to je jedina realna alternativa."

"To sto ni jedan svedok ne moze da potvrdi njihove ilegalne delatnosti upravo potvrdjuje da su njihove delatnosti vesto prikrivene, dakle - ilegalne."

Saslusano je u istrazi 117 svedoka. I svi smo bili iznenadjeni i zbunjeni sto ni jedan svedok tuzilastva nije pristao da lazno svedoci protiv optuzene sestorice. To je bio povod paranoji i medjusobnom sumnjicenju opozicionara, jer je sve izgledalo isuvise lepo da bi bilo stvarno.

Prvooptuzeni Vlada Mijanovic (zvani Vlada Revolucija), koji je vodio studentske demonstracije '68. u Beogradu, uputio je apel javnosti kojim poziva sve zainteresovane da prisustvuju zakazanom sudjenju i da se licno uvere da li je kriv. Potresen lazima koje su o sestorici izasle u novinama, otisao sam na PMF; na sastanak SSO fakulteta i predlozio da se javno procita pomenuti apel javnosti. Apel je procitao kandidat za predsednika univerzitetske omladine Beograda. Posle par dana, ujutru, upala su mi u stan tri pripadnika milicije u civilu, sa pistoljima. Posle kratkog pretresa moje sobe, odveli su me u republicku stanicu milicije, gde su me devet sati maltretirali (fizicki i pretnjama) trazeci da im samo kazem ime i prezime onoga ko mi je dao neke tekstove poverljive prirode (o pisanju strane stampe povodom predstojeceg sudjenja), koje su nasli u mom stanu.

Izmedju ostalih stvari koje su nasli medju mojim spisima su se nalazili mnogobrojne stranice teksta ispisane sa prizvoljno poredjanim slovima, koje je tako izbacivao elektronski uredjaj za vezbanje prijema telegrafskih signala, kojim sam pre vojske, kao radioamater, vezbao telegrafiju. Kako pripadnici SDB nisu mogli da nadju nikakvu logiku u tekstovima koje su nasli, bili su veoma zbunjeni. Pretecim glasom su mi uputili reci:

"Mi dobro znamo sta ovo znaci, ali je bolje po tebe da nam ti kazes!" Medjutim, elektronski uredjaj za vezbanje prijema telegrafije je upravo tako i programiran da izbacije znakove nasumce, bez ikakvog smisla.

Da sam pristao na saradnju imao bih tesku muku da im objasnim logiku po kojoj te stranice predstavlaju sifru za rusenje stabilnog sistema SFRJ. To svakako nije jedini razlog zasto sam odbio saradnju.

I posto sam odbio saradnju, poveli su me iz sobe gde sam saslusavan, govoreci: "Junacki si se drzao, ali ces zato sada u zatvor!" Bio sam uveren da je to njihov zadnji psiholoski trik kojim ce pokusati da me uplase, pre nego sto me otprate kuci.

Opet nisam mogao da im verujem, dok me nisu doveli pred sudiju za prekrsaje. Tu se nalazila i moja zrtva, kandidat za predsednika omladine Beograda, koga sam "prisilio" da procita apel javnosti. Pred njim su me dalje ucenjivali govoreci kako od moje saradnje sa njima zavisi moja dalja sudbina. Kako sam odbio saradnju, dobio sam 15 dana zatvora; zbog "indoktrinacije" buduceg predsednika univerzitetske omladine Beograda.

Dok sam bio u Padinskoj Skeli dolazili su i pretili mi krivicnim gonjenjem ukoliko ne kazem ko mi je dao spomenute spise. To im je ustvari najmanje bilo vazno da saznaju. Ako bih popustio samo malo, nikada me ne bi ostavili na miru. U medjuvremenu je izdata lazna informacija u listu Komunist i u dnevniku televizije o "neuspelim provokacijama na beogradskom univerzitetu". A pomenuti predsednik omladine je morao u znak pokajanja da ide po fakultetima i da propagira protiv apela javnosti koji je sam citao, krijuci da je uopste procitan. Na jednom fakultetu je sin poznatog slikara Mice Popovica, Jovan Popovic je ustao i rekao u lice predsedniku univerzitetske omladine: "Ti nas sve otvoreno lazes! Znam coveka, upravo je izasao iz zatvora zbog apela javnosti!" Na partijskom sastanku na filozofskom fakultetu student filozofije Djordje Savic je u znak protesta zbog toga sto sam otisao u zatvor, iscepao i bacio partijsku knjizicu. Na gradjevinskom fakultetu su studenti napravili pamflet u vezi ovog dogadjaja. Na naslovnoj stranici nemackog casopisa Di Velte izasao je tekst o ovom slucaju, pod nazivom "Uhapsen svedok".

Resenje o mom kaznjavanju, koje sam poneo sa sobom u zatvor, sadrzalo je ceo tekst apela javnosti tako da ga je veci broj osoba procitao u zatvoru, nego sto ga je cuo na sastanku UKSSO na fakultetu. Zatvorski milicajci su prepoznali u apelu (medju optuzenom sestoricom) imena svojih ranijih zatvorenika, koji su '82. godine kaznjeni zbog manifestacija podrske "Solidarnosci" na mitingu solidarnosti sa narodom Palestine. Ovi opozicionari sa "Otvorenog univerziteta" su tada pobunili veci deo zatvorenika da ne rade nedeljom. Zatvorski pravilnik je garantovao sedmicni dan od odmora, koji zatvorske vlasti nisu postovale.

Opozicionarima se pridruzio veci deo zatvorenika, te je uprava zatvora morala da popusti. Kada su na osnovu apela javnosti videli da sam njihov prijatelj, jedan milicajac me je udario pesnicom tako da sam pao. Medjutim, kasnije su bili ljubazni prema meni. Jedan milicajac mi je objasnio zasto: "Rekli su nam da ne smemo da te tucemo, jer ces onda da strajkujes gladju!"

Na sudjenju sestorici, koje je vec bilo u toku, svedoci su se jako dobro drzali. Odbrana je svedocima postavlja pitanja koja bi tuzilac trebao da postavi, kao na primer: "Da li se na tim sastancima nesto precutno podrazumevalo protiv rezima?" Svedoci tuzilastva su izrazavali negodovanje zbog takvih optuzbi protiv "Otvorenog univerziteta", kao da su svedoci odbrane. Jedna devojka je izjavila "Ti sastanci petkom uvece su bili nasrecniji trenuci u mom zivotu!" Nekada bi se zacuo i glas tuzioca koji bi sumnjicavim tonom postavio pitanje tipa: "Da li su se sastanci zakazivali unapred?"

Svedoci su divno govorili. Samo je jedan od njih, moj stari i dobri prijatelj, stalno bezao sa sudjenja. I jednog dana sud je doneo odluku da se on privede. Sacekao sam vecernje izdanje Novosti za sutra, gde je izasla odluka suda da se on privede. Zatim sam otisao kod njega da bi tu informaciju saznao direktno iz novina a ne od milicije. Zatekao sam samo njegovu devojku i rekao joj: "Cega se boji ako ce da govori istinu?" U sutrasnjem izdanju Vecernjih Novosti pisalo je: "Bogdanovic me je i sinoc trazio ali sam i ovaj susret izbegao!"

To je, najzad, bio krunski svedok. U "Osmici" je o tome izasao tekst, sa jednim od podnaslova koji je glasio "Odveo me je Bogdanovic". To mi je bio tezak udarac od nekoga od koga to nikada ne bih ocekivao. On je tvrdio da sam ja svedoke tuzilastva dovodio na konsultacije kod optuzenih i da su zato svi svedocili u prilog optuzenih. (Za vreme istrage ja sam bio u vojsci i nikako nisam mogao uticati na ostalih 116 svedoka.) Posle tri dana gnjavaze od strane odbrane krunski svedok je "korigovao" (priznao da je lagao) neke svoje izjave. Promenjena je optuznica i Vlada Mijanovic sa jos dvojicom je oslobodjen optuzbi. Jedan od njih je odmah zakazao nastavak tribina "Otvorenog univerziteta". Prvog zakazanog petka doslo nas je oko 40 na sastanak koji je odrzan u stanu Pavluska Imsirovica. U oko pola osam poceli su da zvone telefoni. Novinari su zvali da pitaju da li je bilo hapsenje.

Ubrzo se sudjenje zavrsilo sa jednom kaznom od godinu i po dana, i dve uslovne. Opozicija je pobedila, uz pomoc jakog pritiska strane i domace javnosti.

Jednom prilikom, u poseti Olujicu (jednom od sestorice optuzenih), izjavio sam ozbiljnim i svecanim glasom: "A moj procenat?" Na Olujicev zbunjen pogled nastavio sam: "Mislis da nisam citao novine i da ne znam da smo dobro placeni iz inostranstva?! Hocu svoj deo novca!" Naravno, to je bila samo sala.

Okoncanje sudjenja sestorici znacilo je pocetak jedne nove epohe slobode misli i govora u Jugoslaviji. Mi smo se nadali da ce sloboda misli i govora rezultovati idejnim otreznjenjem i napustanjem principa staljinisticke svesti. Radovali smo se buducnosti. Medjutim, desilo se ono cega smo se samo pribojavali:

Masa je samo promenila formu, a zadrzala stare principe razmisljanja. Jedno jednoumlje je zamenjeno drugim jednoumljem. Narodne heroje zamenili su hriscanski sveci, a pojam disidenat, zamenjen je pojmom sektas (koji je takodje "finansiran iz inostranstva"). Ortodoksni komunisti postali su u medjuvremenu ortodoksni hriscani. Oni su sada veliki antikomunisti, ali i dalje sa istim nekadasnjim staljinistickim principima razmisljanja. Trebalo mi je vreme da shvatim kako socioloski faktori ne mogu da promene pobude covecjeg srca.

Nije mi jasno kako nisam mogao da shvatim da je tekst o toleranciji prema neistomisljenicima izasao u Politici znatno pre pojave komunizma na nasim prostorima, sto znaci da je autoritarna svest postojala u nasem narodu daleko pre pojave komunizma.

Poceo sam da shvatam kako nije problem u ideologiji, vec u ljudskom srcu. Ideologija ima samo za cilj da opravda ljudske grehe pred sovekovom savescu. Nije ona sama losa, vec su ljudi losi, a ona je samo teorija.

Takodje sam poceo da shvatam da sistem ne moze biti gori od ljudi koji ga cine. Demokratija moze da funkcionise samo ako je vecina ljudi u duhovno dobrom stanju. Ako je vecina losa, onda nema leka, jer ce pravni sistem biti korumpiran jer je vecina moralno sklona da bude korumpirana, i sistem je osudjen na propast iznutra.

Nije mi samo bilo jasno, kako se onda uopste u nekim zemljama pojavila demokratija i bar neko vreme u istoriji funkcionisala. Sta je to sto je dalo jedan tako visok nivo morala i duhovnosti da je vecina ljudi mogla da zivi u medjusobnom miru bez posebne intervencije drzavnog aparata i njegovog mesanja u zivot pojedinca. Zapazio sam da su neke zemlje znale za pravu demokratiju, a da neke nisu znale nikada.

RAZMISLJANJE O SVEMU I DOBRE ODLUKE

Nekoliko meseci posle okoncanja sudjenja doslo je vreme tihog razmisljanja o svemu. Iako smo formalno bili pobednici, u dubini svoje duse ni malo nisam bio zadovoljan.

Bez obzira na sve primere ljudskog junastva koje sam video za vreme ovoga dramaticnog procesa, potpuno se poljuljala moja vera u coveka. Uvideo sam da niko nije bio moralno cist. Iz vrlo razlicitih pobuda mi smo se borili i zrtvovali za istu "pravednu stvar". Bio sam svedok medjusobnog razmimoilazenja i sukobljavanja same sestorice. Moji idoli i ideali poceli su da se klate. Uvideo sam da sam i sam bio (vise nego drugi) pokrenut mrznjom prema nepravdi, umesto ljubavlju prema pravdi.

U glavi mi je lebdela stara narodna izreka: "Ko se sto godina bori protiv azdaje i sam postaje azdaja!", a u srcu azdajin gnev i vatra.

"Zasto zivim? Radi koga zivim? O, kada bih nasao bar samo jednu osobu koja je normalna, dobra i pravedna, ziveo bih i umro za nju ako treba. Ali, svako je na svoju ruku. Niko nije normalan. Niko nije stvarno dobar. Svi smo ludi. Svi smo prljavi.

Nije vredan truda ovakav zivot. Gde je ta sreca u zivotu? Zar je ista vredno truda? Nije vredno disati. Nije vredno ni buditi se ujutru. Ako bih sada izgubio zivot, nista ne bih izgubio, jer nista nisam imao. Nikakvu srecu! Necu vise ni da je trazim. ... Posto nemam sta da izgubim, potpuno sam slobodan. Mogu da radim sta god hocu.

Zato cu staviti na prvo mesto u zivotu ISTINU, PRAVDU i DOBROTU. Zrtvovacu se za to. Ne bojim se da odem ponovo u zatvor. I onako cu kad tad sve izgubiti. Istina, dobrota i pravda. To je jedino sto me hrabri da zivim. Radi dobrote, istine i pravde. Makar sve opet bilo protiv mene, bicu im veran, jer su toga dostojne. ..."

Posle nekoliko dana, u stanu Olujica (gde je bilo hapsenje "grupe 28"), cuo sam "Pesmu prolecu" od Mendelsona. Slusajuci tu divnu bezazlenu melodiju pomislio sam: "Da li je moguce da negde zaista postoji svet dobrote i pravda, a da je ova melodija samo njegova senka? To je ono zasta ja hocu da zivim: za ono o cemu govori ova divna melodija. Kako je moguce da postoji senka necega sto ne postoji?! Moram da pronadjem sta je to i gde je to!"

Osecao sam se kao gladan covek, koji oseca miris hrane, ali ne zna gde da uperi pogled, gde je hrana. Osecao sam miris DOBROTE I PRAVDE, ali to nije bilo dovoljno. Zeleo sam da je "pojedem".

Divno osecanje blazenstva, dok sam slusao muziku, nije moglo da zadovolji ceznju moje duse, vec ju je samo jos vise pobudjivalo. Kao moj macak, kada mu pokazem prstom i kazem: "Eno, tamo sam ti stavio hranu!" on ne gleda u onom smeru u kome mu ja pokazujem da se nalazi hrana, vec zbunjeno gleda u sam prst. Tako sam i ja zbunjeno primetio da ova melodija ukazuje na Onoga ili Ono sto mi treba, ali nisam znao gde da pogledam, jer sam svojom ateistickom dogmom zatvorio vrata svoga uma i srca daljem delovanju Bozjeg Svetoga Duha.

Tek posle vise od godinu i po' dana cu u biblijskim stihovima prepoznati Onoga koji je jos ranije pokusavao da mi kaze:

"Pogledajte u mene, i spascete se svi krajevi zemaljski, ja sam Bog i nema drugoga." (Isaija 45,22)

Bog mi je, dok sam jos bio ateista, otkrio svoju dobrotu i ja sam nesvesno doneo odluku za Njega. Jos oko sedam meseci imao sam prezriv stav prema postojanju Boga. Smatrao sam da je vera u Boga odgovor na covekove psiholoske potrebe. Zato sto sam ja sam bio opterecen mislio sam da ako neko veruje u Boga da to cini kao odgovor na svoju opterecenost.

Zao mi je sto sam bio tako hrabar i ohol da sudim o onome sto ne poznajem. Bio sam veoma tolerantan i rezervisan prema onim shvatanjima koja me nisu mogla uciniti moralno odgovornim, a prema onima koja su od fundamentalnog znacaja (o postojanju Boga), tu sam izrazavao potpuno iskljuciv i dogmatican stav. Uopste nisam hteo da mislim, nego sam podrazumevao da Bog ne postoji.

Kada probamo da verujemo u biblijskog Boga trazeci u Njemu psiholosku sigurnost, On nam nikako ne odgovara; ne osecamo nikakvu sigurnost. Eto, to je dokaz da ga nije covek izmislio. Biblijski Bog nije odgovor na nase dusevne (psiholoske), vec na nase duhovne potrebe. On ne moze imati funkciju idola, zato sto je covekov odnos sa Bogom zasnovan na veri, a ne na osecanjima.

Smatra se da je dobro sto covek ima psiholosku potrebu za osecanjem sigurnosti, voljenosti, pripadnosti, vrednosti, uspeha, ... . Medjutim, dokle god je covek opterecen on ne moze da voli. Covek koji je pokrenut trazenjem (sebicnoscu), nema ni vremena i volje da voli sebe i druge. Da bi covek mogao da voli, ceznje njegovog srca vec moraju biti zadovoljene. Na nivou dozivljaja i osecanja, ceznje srca mogu da se samo uguse, a ne i da se zadovolje. Coveku je potrebna duboka reforma iznutra, koju nikakav politicki rezim, niti vaspitanje, niti snaga same volje ne moze da ostvari.

Kada bi ljudi imali hriscanski karakter nikakav sistem ne bi mogao da bude los. (Sistem ne moze biti gori od ljudi koji ga sacinjavaju.)

Ni sam ne znam kako sam onako okoreo poceo da verujem u Boga kao licnost. Ali, znam da su mi najtezi trenuci u zivotu bili trenuci prvih molitvi. Sve u meni se bunilo protiv Boga. Najvise se bunilo iz mene ne ono sto sam i sam video kao zlo (gnevljivost i sebicnost), vec ono sto sam smatrao jedinom dobrotom u sebi. Gledajuci Hrista u svoj lepoti i velicanstvenosti Njegovog karaktera, moja sopstvena dobrota se potpuno izoblicila i pocela da se bori protiv Hristove dobrote. Tek tada sam shvatio da je moja prirodna pravda "necista haljina". Ja sam bio dobar ne iz prave ljubavi, vec iz oholosti, krivice, i raznezenih sentimentalnih osecanja, ali nisam mogao da uvidim razliku sve dok nisam dozvolio Isusu da mi se otkrije kroz svoju rec - Bibliju.

Dok sam se molio osecao sam kako se svaka pora moga bica bori protiv Boga i da ga nikako ne zeli. Vapio sam Bogu za milost. Ta borba je trajala dugo vremena i, onda, jednoga dana, Bog je uslisio moj glas.

"Bezumnici stradase za nevaljale puteve svoje, i za nepravde svoje. Svako se jelo gadilo dusi njihovoj, i dodjose do vrata smrtnih. Ali zavikase ka Gospodu u tuzi svojoj i izbavi ih iz nevolje njihove. Posla rec svoju i isceli ih, i izbavi ih iz groba njihova." (Psalam 107,17-20)

U roku od nekoliko minuta kao da je neko u moje srce sipao svetlost Bozje ljubavi. Kao da mi je sa duse sklonjen teret tezak stotine tona, koji je kidao moje srce. Grc je izasao iz moga tela. Osecao sam takvo olaksanje kao da mogu da poletim. Kao da me je neko, ko me mnogo voli, probudio iz nocne more koja je trajala citavog zivota. Sa suzama zahvalnosti obecao sam:

"Za ovih pet minuta Gospode, sto si mi otkrio svoje lice, slavicu te za sva vremena! ... Ti si onaj ko se krio iza pojmova dobrote i pravde. Ti si onaj o kome je govorila ona lepa melodija. Ti si onaj za koga sam odlucio da zivim, i umrem ako treba."

"Tako bih te ugledao u svetinji da bih video silu tvoju i slavu tvoju. Jer je dobrota tvoja bolja od zivota. Usta bi moja hvalila tebe. ... U ime tvoje podigao bih ruke svoje." (Psalam 63,2-4)

"Gospod me spase, zato cemo pevati pesme moje u domu Gospodnjem dok smo god zivi." (Isaija 38,20)

"Nebeska svetlost prodirala je mracne savesti onih, koji behu prevareni od Hristovih neprijatelja, i lazne predstave o Njemu behu odbacene, jer kroz delovanje Svetoga Duha oni Ga videse uzdignutog kao Kneza i Spasitelja, koji dade pokajanje Izrailju, i oprostaj od greha. ...

Pogledom vere verni videse Isusa kao Onoga koji je pretrpeo ponizenje stradanje i smrt, da oni ne poginu, nego da imaju zivot vecni. Kada oni pogledase na Njegovu neukaljanu pravdu, upoznase kroz to svoju vlastitu izoblicenost i prljavstinu, te behu ispunjeni sa strahopostovanjem, sa ljubavlju i obozavanjem prema Onome, koji je dao svoj zivot u zrtvu za njih. Oni ponizise svoje duse do praha, kajuci se za svoja zlodela, i proslavise Boga za svoje izbavljenje." (EGV "Rivju end Herald", 22. i 29. nov. 1892.)

ISKUSTVO DELJENO NA PROSLAVI DESETOGODISNJICE HAPSENJA 22. APRILA 1994.GOD.

Milos Bogdanovic, milos@net.yu