U SREDISTU SUKOBA
"OTVORENI UNIVERZITET"
Od novembra 1982. godine posecivao sam tribine takozvanog "Otvorenog
univerziteta", koje su po privatnim stanovima organizovali
"sezdesetosmasi" i profesori beogradskog univerziteta (koji su '75. godine
izbaceni sa univerziteta zbog ne slaganja sa politickim jednoumljem).
Tu su takodje ucestvovali vidjeniji
opozicioni intelektualci; od rezisera Lazara Stojanovica do
knjizevnika Dobrice Cosica i drugih. Odrzavane su diskusije razlicitog
sadrzaja; politickog, psiholoskog, istorijskog i religioznog. Jedna
od najvecih tribina odrzana je u kuci advokata Srdje Popovica, na temu
"Smrtna kazna - za ili protiv". Bilo je oko 150 prisutnih.
Kroz skoro sve diskusije provlacila se kritika postojeceg
drustveno-politickog sistema i autoritarne (staljinisticke)
svesti na kojoj je taj sistem bio zasnovan.
Ta kritika sistema nije bila nametana, vec je ona bila prirodna reakcija
svakoga ko bi u to vreme imao bar malo hrabrosti da misli i primecuje
ono sto se u drustvu desava.
U atmosferi svesnog i svrsishodnog dijaloga shvatio sam kako vecina
gotovo nikada nije u pravu, kako lako i cime moze biti zavedena, i
kako covek mora biti spreman da promeni svoja shvatanja ukoliko ne
mogu da izdrze ozbiljniju kritiku i preispitivanje.
Shvatio sam da odgovarajuca rec moze imati veliku silu i da se nje
boji svaki sistem koji pociva na zabludi.
Ali, prava mudrost bi bila znati one istine koje ce ovaj zivot uciniti
lepsim i boljim. Mudrost nas cini slobodnim jer nam govori sta da
preduzmemo svojom voljom, da ne bismo bili samo publika u sopstvenom
zivotu, vec i njegovi kreatori.
Stekao sam uverenje da je svaki covek pozvan da ovaj svet ucini lepsim
i boljim koliko to do njega stoji. Medjutim, jos uvek sam daleko bio
od prave mudrosti. Bio sam svedok interesantnog fenomena (na Otvorenom
univerzitetu), kako osobe razlicitih zivotnih shvatanja jedna drugu
kritikuju, i istovremeno su sve u pravu. Ali samo u kritici. To me
je uzasavalo. Niko ne zna izvodljivo resenje.
Svi ceznu za srecnijim zivotom, pa ako postoji resenje, zasto je onda
istorija sveta prepuna bola, stradanja i smrti?
Ako bi i znali resenje problema covecanstva, pitao sam se, kako da
ga prihvati svaki pojedinac, ako nece da misli, ako je indoktriniran
i tako zatvoren za istinu koja bi ga ucinila istinski slobodnim?!
Sa divljenjem sam citao uvodnik iz prvog broja "Politike" pitajuci se
hoce li ikada ljudi ostvariti navedeni ideal:
"Nigde se tako lako ne zaboravlja da neko moze imati protivno
uverenje, pa da je ipak to uverenje i posteno i iskreno. Odmah se podmecu
neke zadnje misli i podmukle namere svakome, koji je drugacijeg misljenja,
pa se onda cudimo otkud tolika ogorcenost. ...
Zar je neprijatelj onaj, koji, kudeci, kad ima sta da kudi,
bez zazora i hvali sve sto je za pohvalu? U zivotu se to obicno zove
prijatelj.
Zar je istina manje istina, kad je kaze jedan
covek, no kad je kazu vise njih? Vrednost jedne osude ne lezi u kolicini
lica, koja je iskazuju, vec u opravdanosti njezinoj, kao sto je i pohvala
samo onda pohvala, kad je razlozita pa ma je govorio jedan jedini
covek ili stotinu i hiljadu njih. ... " (Politika, 12. januar 1904)
Tada sam mislio da je problem u sistemu i njegovim mehanizmima odbrane:
strahu i jednoumlju kojima drzi coveka u svojoj saci. "Kada bi se promenio
sistem, promenili bi se i ljudi" tako sam tada mislio.
Shvatio sam da demokratski principi mozda jesu najprihvatljiviji, ali
ne i idealni. Hitler je demokratskim putem dosao na vlast. Sta ako
vecina u svom demokratskom odlucivanju nije u pravu? Sta ako je zavedena,
ili uplasena? Njen izbor gotovo nikada nije bio ispravan. Neko je primetio:
"Samo 5% ljudi misli, 25% ljudi misli da misli, a ostalih 70% pre bi
se ubilo nego da misli."
Zato sto vecina skoro nikada nije u pravu,
ona se boji drugacijeg misljenja i zato od nje treba sacuvati manjinu,
garantovanjem osnovnih ljudskih prava svakom pojedincu.
POLITICKA HAPSENjA I SUDjENjE SESTORICI
U prvoj beogradskoj gimnaziji sam imao problema (hteli su da me isteraju
iz nje) zbog nekih opozicionih parola koje sam lepio po zidovima u
okviru uredjenja zidnih novina, ali se sve lepo zavrsilo posto je cela
odeljenska zajednica stala na moju stranu. Opozicione parole (kao na
pr: "Narod je krenuo za vodjom! Da li ce ga uhvatiti?") su iz sefa
gimnazije vracene na zid ucionice. Ali su zato dolazili drugovi iz Gradskog
komiteta SKJ, pa su profesori gimnazije morali da potpisuju izjavu da se
ogradjuju od mog postupka. Tada su neki opozicionari na sve to
dali saljiv komentar: "Kada budemo dosli na vlast, postavicemo te
za ministra za pamflete i traktate!" Tada nisam imao nikakve ozbiljne
probleme, niti sam sanjao da cu uskoro upasti u srediste oluje i sukoba.
Na "Otvorenom univerzitetu" su se salili pred moj odlazak u vojsku "Samo
nemoj da strajkujes gladju u vojnom zatvoru, kada te budu uhapsili! Tamo je
odlicna hrana, za razliku od civilnog!" "Ha! Ha!" bio je moj komentar!
I posle sest meseci vojske dosao sam na trodnevni dopust kuci, i kada
sam istog dana otisao kod Oluje, svog prijatelja iz tadasnje opozicije,
bio sam uhapsen. U miliciji su me ubedjivali da su svi pohapseni pola
sata pre nego sto sam i ja dosao na skup. Nisam im verovao, jer bi
bila veoma mala verovatnoca da su ih uhapsili bas onda kada sam ja
dosao na dopust kuci. Oni su se sastajali vec gotovo sesnaest godina,
svakog drugog petka, i to na tri razlicite adrese u gradu. Bila bi
isuvise mala verovatnoca da se sve to potrefi. Ali, se eto, potrefilo.
Nisam mogao da verujem u hapsenje, ne samo zbog male verovatnoce da
mi se to desi, vec i zato sto bi takav poduhvat bio cist politicki
promasaj drzavnog rukovodstva. I bio je politicki promasaj. I bilo
je hapsenje.
Ali, ja jos nisam znao da je bilo hapsenje, jer nisam citao novine,
pa sam veoma hrabro odgovarao na pokusaje pripadnika Sluzbe drzavne
bezbednosti da me prisile na saradnju.
Oni su pretili da ce, u suprotnom,
moju prijateljicu Katarinu da obaveste da sam ja navodno homoseksualac,
te kako ce jos mnoge druge probleme da mi naprave.
Oni: "Po izgledu se vidi da je homoseksualac! ... Da li Kaca
zna da si ti homoseksualac?"
Ja: "Ne zna! ... A ne znam ni ja! A posto vi vec sve znate;
znate o meni cak i ono sto ja sam ne znam, mogu li onda da idem, kada
vam vec vise nisam potreban?"
Oni: "Cuti i sedi! I pamet u glavu!"
Ja: "Pa zar niste rekli da sam zbog pameti i stigao ovde?"
Oni: "Cuti! Tisina!"
Posle 15 sati saslusavanja moj nagradni trodnevni dopust kuci je preinacen
u trodnevni istrazni pritvor koji sam proveo u zgradi Vrhovnog vojnog
suda. Tek tada sam poverovao u pricu o hapsenju, kada sam u "Politici"
procitao vreme i mesto svoga hapsenja.
Samica u kojoj sam bio smesten bila je u pravom kazamatu. Davali su
mi po 45 minuta dnevno da se setam u dvoristu: u krug, u odredjenom
smeru i odredjenom brzinom. Dvoriste su okruzavali visoki betonski
zidovi i na jednoj terasi naoruzani strazar. Svo vreme bio sam potpuno
sam. Pored metalnih resetkastih vrata, drvena vrata samice bi nocu
ostajala otvorena i strazar bi svakih pola sata proveravao baterijskom
lampom da li i kako spavam. Osecao sam se potpuno izgubljenim. I pre
toga sam bio izgubljen a sada i ovako.
Oficiri koji su me saslusavali su bili mnogo ljubazniji od pripadnika
obicne SDB, ali su mi pretili sa 7 godina robije i kako nikoga necu
videti u medjuvremenu, i kako niko nece znati sta se sa mnom desava.
Spominjali su moju izjavu pred vojnicima - da sam izasao iz partije
cim sam se rodio, jer mi je mama bila clan partije, itd. Jako sam
se uplasio pa sam prestao da hvalim ljude sa Otvorenog univerziteta.
Propadnici SB su mi i dalje pretili, govoreci kako sve znaju o meni,
pa su zloslutnim glasom cak izjavili: "Znamo da si pravio bozu
u vojnoj jedinici!" (Boza - ukusan napitak!) To je bila poslednja
kap u prepunoj casi. Pristao sam da dam izjavu o posecivanju tribina,
ali nisam hteo da spomenem ko me je na te tribine pozvao. Medjutim,
kada sam posle nekoliko dana saznao da je Radomir Radovic, jedan od
uhapsene dvadesetosmorice, izgubio zivot u "nerazjasnjenim" okolnosti-ma,
odlucio sam da istinu i pravdu beskompromisno stavim iznad svega,
bez obzira na posledice. Taj opozicionar je navodno izvrsio samoubistvo
tako sto se otrovao pesticidom. (Treba poverovati u to da je da bi
to uspeo, pojeo "pola kilograma" te vrste pesticida.)
Zatim je sledila prekomanda u drugu vojnu jedinicu, gde ce sluzba
bezbednosti pokusati da me obradi za svog saradnika. Taj zadatak je
dobio i jedan prvoborac potpukovnik. Kao u nekom filmu, pripadnici
SB su mu vrlo malo rekli o meni i mojoj proslosti, te je on imao relativne
dobre predrasude o meni. Posle par meseci gotovo svakodnevnog druzenja
on je stekao takvo poverenje u mene da mi je ostavljao kljuceve od svoje
kancelarije i ponasao se prema meni kao prema svom rodjenom sinu. Verujem
da mu se srce slomilo kada je kasnije saznao sa kim je imao posla.
A meni je on takodje postao veoma drag, tako da mi je zbog svega bilo
veoma tesko.
Jedno moje pismo iz juna meseca te godine najbolje opisuje kako sam se tada
osecao:
"Juce smo isli na ekonomiju. Odnosno unistavali korov
medju kukuruzom. Ja sam licno protiv toga da kukuruz bude privilegovana
biljka. Ja sam za demokratiju, da svi imaju ista prava a ne samo kukuruz.
Ako sam za travu i ostali korov to ne znaci da sam protiv kukuruza.
Ne! Ne borim se za vlast, kako bih se tako mogao boriti?!
Lako je kukuruzu da se pravi vazan i da je u pravu kada ima mene koji iskopavam
i sadisticki usitnjavam, mrvim i drobim nekukuruz. Lako je pod takvim
uslovima etiketirati nekukuruz da je korov. Tesko je dokazati kukuruzu
da nije mozda on korov. Oh, da, ovim dovodim u pitanje vec utvrdjene
stvari, mozda pogresno utvrdjene. Trava je sitna, ali idejno jaca.
Kukuruz stitim od trave samo zbog svojih sebicnih interesa. Bilo je
onih koji su tolerisali i travu, ali kako drustveni odnosi odredjuju
drustvenu nadgradnju, tako su i ti pojedinci ostajali bez kukuruza,
bez hrane i bez (sebi slicnih) potomaka. Opstajali su sebicni i imali
(sebi slicno) potomstvo. Mozda i zato sto se jos niko nije, zbog ciste
predrasude, usudio da malo popase travu.
Dakle, juce vrsih biljnu diskriminaciju, izvrsih genocid
nad "korovom" (otsad ga uvek pisem sa navodnicima, da bih bar kroz
njih izrazio svoja revolucionarna opredeljenja) i u pola posla poce da
pada kisa. I kisa pada ali ne za vojsku. Jer, ako po svetom Pe Esu
(pravilu sluzbe), kisa prestaje da pada 15 maja i onda nastupa lepo
vreme, pa vojska nosi kosulje, onda je to tako. Mozda ce neko zbog
ove kise pokrenuti postupak protiv vojnika dezurnog na meteoroloskoj
stanici, zbog navodne zloupotrebe svog polozaja. To je tako ovde.
I to retko kome ovde moze izgledati neobicno odnosno nelogicno.
Zamisli skoro svaki dan po par sati provedem sa kapetanom
iz sluzbe bezbednosti, ovde. Priblizno na mojoj dobrovoljnoj osnovi
(dosadno mi je). Sigurno se pitas sta se onda desava. Pa, on me svojim
nepravilnim stavovima zavodi ili se bar trudi da to izvede. Verovatno
ima tako te ciljeve da on i ja budemo istomisljenici. To mu je posao.
Treba ga razumeti. Samo da iz toga posla on ne izadje sa mojim stavovima.
Ima da ga uhapse onda, a ja licno nemam nista protiv njega, pa cu da
malo porazmislim da li da ga i dalje zavodim. Ustvari, ja ga ni do
sada nisam zavodio. Nisam koristio nikakve iracionalne metode koje
bi trebale da uticu na njegovu podsvest.
On je vrlo zanimljiva licnost.
Veruje u ono sto misli, a vise veruje nego sto misli. Upoznao sam
ga u sredu 13. 6. kada je dosao ovde istrazni sudija sa tuziocem,
iz Beograda a u vezi Olujica i ostalih. Naravno, odbio sam svedocenje.
Odbio sam da dam odgovore na postavljena pitanja, kao i na pitanje zbog
cega odbijam da dam odgovor na postavljena pitanja, kao i na pitanje
zbog cega odbijam da dam odgovor na pitanje zbog cega... itd. Istrazni
sudija je rekao da zbog mog odbijanja svedocenja moze da primeni protiv
mene sankcije, pa je to izgleda odmah i poceo - hteo je da me ugusi.
Rekao je da je nas zakon jedan od najhumanijih zakona na svetu - hteo
je da me ugusi smehom. Onda je posle jos jedno deset puta zatrazio
da svedocim nasta sam ja poceo da dovodim u pitanje njegovu kompetentnost
u vrsenju svoga posla kada nikako ne moze da ukapira da ja stvarno
necu da dam svedocenje protiv svih ovih (sestorice). Onda su oni spakovali
kofere i otputovali u Beograd, a ja ostadoh sa ovim kapetanom iz SB.
Nesto smo pricali o razlikama sarajevske i beogradske sredine. On:
"Pa i Sarajevo ima svoju inteligenciju!" Ja: "Da! Samo sto se beogradska
inteligencija nalazi u javnosti, dok se vasa nalazi po zatvorima!"
Dakle, brzo smo se razumeli. ..."
Sa kapetanom iz SB sam se sastajao skoro svaki dan i vodio visecasovne
razgovore u kojima smo pokusavali da jedan drugoga idejno potucemo.
(Ja sam to redovno i uspevao jer sam bio "obrazovan" na Otvorenom
univerzitetu).
U vojnoj jedinici sam veoma strpljivo slusao drugove vojnike kako
indoktrinirani politickom propagandom govore kako bi tu "grupu 28" trebalo
sve postreljati
mitraljezom. Nisu znali da sam ja uhapsen samo pola sata posle ostalih.
Istina o mom hapsenju i mojoj "politickoj" proslosti je cuvana kao
najstrozija tajna. Nju nisu znali ni visi oficiri, te su mi poverene
odgovorne duznosti u jedinici. Cak mi je dozvoljeno da organizujem
tribine. Posto nisam mogao otvoreno da kritikujem rezim, predavanje
sam odrzao na temu religija i indoktrinacija. Primetio sam da su mehanizmi
religiozne zavedenosti najblizi mehanizmima tadasnje ideologije, pa
sam tako kroz formu religioznog bezumlja kritikovao tadasnje ideolosko
bezumlje.
Na predavanju sam govorio o tome kako je covek sklon idolatriji
prema nekom autoritetu, a kako mu je potreban i dezurni krivac na
koga ce da prebaci odgovornost za sve svoje zivotne neuspehe. Ono
sto nisam mogao otvoreno da govorim na predavanju, da ne bih otisao
u zatvor, govorio sam drugovima vojnicima posle predavanja: "Znas,
kada sam govorio o bogu, tada sam mislio na Josipa Broza. A kada sam
govorio o sotoni, tada sam mislio na opoziciju!"
Da ne bih otisao u zatvor izbegavao sam da otvoreno osudjujem rezim.
Umesto toga sam postavljao mudra pitanja na osnovu kojih bi svako razuman
mogao da sam zakljuci stvarno stanje stvari. Tako su i pripadnici sluzbe
bezbednosti na osnovu tih mojih pitanja dosli do odredjenih zakljucaka
koje su utkali u naredbu za moje kaznjavanje. Ona me optuzuje zato sto
sam "u vise navrata i pred vise vojnika istupao protiv samoupravnog
socijalistickog sistema SFRJ, govoreci da u Jugoslaviji nema socijalizma
i samoupravljanja, da je kod nas jedna forma staljinistickog drustveno
politickog sistema, ... da su narod i radnicka klasa zavedeni od politicara
na vlasti, da je drug Tito bio staljinista i borio se za svoje licne
interese, da kod nas nema slobode, a da je na zapadu veca sloboda
i demokratija". Istinitost onoga sto sam govorio su odmah potvrdili
time sto su me kaznili sa mesec dana zatvora, i tako pokazali da sloboda
misli i govora kod nas zaista ne postoji.
Hteli su da me ucenjuju eventualnim
daljim krivicnim gonjenjem ukoliko ne prihvatim saradnju, ali su me pustili
posle samo sest dana strajka gladju u zatvoru Ali Pasin most u Sarajevu.
Naime, uspeo sam da preko kuvara posaljem pismo u Beograd, kojim sam
obavestio opoziciju sta mi se desilo. Ovi su simulirali u prisluskivanim
telefonskim razgovorima kako ce dati novinarima na uvid poverljive spise
o tome kako su me maltretirali pripadnici SDB-a. Usput su preneli novinarima
ono malo informacija sto sam uspeo da im posaljem iz zatvora. Na osnovu svega
toga i na osnovu intervencije jednog visokog funkcionera i generala armije,
ja sam oslobodjen iz zatvora sa vrlo ljubaznim recima: "Ko je jos u ovako
lepim belim kolima izasao odavde?!"
Pripadnici SB su me odvezli do zeleznicke stanice i tako ispratili
na voz za Beograd. Zamolili su me da nikom nista ne pricam, medjutim
strana stampa je vec pisala:
IZVESTAJ AFP I AP
Beograd, 26. septembra (DTS) - Dvadesetogodisnji student
Milos Bogdanovic vec skoro nedelju dana strajkuje gladju u znak protesta
zbog zatvorske kazne od 30 dana koju mu je izrekao Vojni sud u Sarajevu,
javljaju AFP i AP.
Agencije preciziraju da je Bogdanovic osudjen zbog "neprijateljskih
(neprihvatljivih) politickih izjava".
Pozivajuci se na disidentske krugove u Beogradu, Frans pres
navodi da je Bogdanovic osudjen kako bi bio sprecen da svedoci (na
strani odbrane) u predstojecem sudjenju sestorici disidenata
intelektualaca.
AFP navodi da je Bogdanovic priveden i 15 sati ispitivan
od strane "politicke policije" zajedno s grupom od 28 disidenata,
medju kojima je bio i Milovan Djilas, 20. aprila ove godine.
AP takodje navodi da je Bogdanovic bio sa grupom ljudi koja
je prisustvovala "predavanju" Milovana Djilasa, ali ocenjuje da je njegovo
prisustvo u privatnom stanu, po svemu sudeci bilo slucajno.
(Izvestaj republickog komiteta za informacije poverljive sadrzine,
1984.god.)
Uskoro su izvrsene pripreme za sudjenje sestorici intelektualaca sa
"Otvorenog univerziteta". Optuznica ih tereti za delo udruzivanja radi
neprijateljske delatnosti; 5-15 godina robije. Svoje tvrdnje da su sastanci
bili usmereni na svrgavanje rezima tuzilac pokusava da potvrdi vise
psiholoskim efektima, nego pravnim dokazima. On koristi tvrdnje: "Sastanci
su se zakazivali unapred. Imali su dobro pripremljena uvodna izlaganja.
Na njih su mogli da dolaze samo oni koji su bili pozvani i za koje
je ocenjeno da treba i zele da budu prisutni." Video sam kako nedefinisane
paranoicne optuzbe vise deluju na ljudsko srce, nego sto bi delovali
stvarni dokazi kada bi postojali - o navodnim zlim delima opozicije.
Pokrenut zgrazavanjem nad takvim bezumljem, jos pre vojske pisao sam
aforizme. Pokrenut aferom sudjenja "sestoclanoj bandi" dobio sam novo
nadahnuce:
"Trazi da pogledamo istini u oci. To je zavodjenje u cetiri
oka,novi vid neprijateljske propagande.
"Zabranjuje se razmisljanje zbog mogucih alarmantnih zakljucaka
koji mogu da dovedu do zlonamernog samouznemiravanja."
"Mozda je nas sve vise i mozda se mi borimo za vlast, ali
to ne znaci da smo indoktrinirani. Mi smo radnici i borimo se za vlast
radnicke klase."
"Mozda njegovo istupanje ne izgleda kao poziv na rusenje,
ali kada se dobro porazmisli to je jedina realna alternativa."
"To sto ni jedan svedok ne moze da potvrdi njihove ilegalne
delatnosti upravo potvrdjuje da su njihove delatnosti vesto prikrivene,
dakle - ilegalne."
Saslusano je u istrazi 117 svedoka. I svi smo bili iznenadjeni i zbunjeni
sto ni jedan svedok tuzilastva nije pristao da lazno svedoci protiv
optuzene sestorice. To je bio povod paranoji i medjusobnom sumnjicenju
opozicionara, jer je sve izgledalo isuvise lepo da bi bilo stvarno.
Prvooptuzeni Vlada Mijanovic (zvani Vlada Revolucija), koji je vodio
studentske demonstracije '68. u Beogradu, uputio je apel javnosti
kojim poziva sve zainteresovane da prisustvuju zakazanom sudjenju i
da se licno uvere da li je kriv. Potresen lazima koje su o sestorici
izasle u novinama, otisao sam na PMF; na sastanak SSO fakulteta i
predlozio da se javno procita pomenuti apel javnosti. Apel je procitao
kandidat za predsednika univerzitetske omladine Beograda. Posle par
dana, ujutru, upala su mi u stan tri pripadnika milicije u civilu,
sa pistoljima. Posle kratkog pretresa moje sobe, odveli su me u republicku
stanicu milicije, gde su me devet sati maltretirali (fizicki i pretnjama)
trazeci da im samo kazem ime i prezime onoga ko mi je dao neke tekstove
poverljive prirode (o pisanju strane stampe povodom predstojeceg sudjenja),
koje su nasli u mom stanu.
Izmedju ostalih stvari koje su nasli medju mojim spisima su se
nalazili mnogobrojne stranice teksta ispisane sa prizvoljno
poredjanim slovima, koje je tako izbacivao elektronski uredjaj
za vezbanje prijema telegrafskih signala, kojim sam pre vojske,
kao radioamater, vezbao telegrafiju. Kako pripadnici SDB nisu
mogli da nadju nikakvu logiku u tekstovima koje su nasli, bili su
veoma zbunjeni. Pretecim glasom su mi uputili reci:
"Mi dobro znamo sta ovo znaci, ali je bolje po tebe da nam ti kazes!"
Medjutim, elektronski uredjaj za vezbanje prijema telegrafije je
upravo tako i programiran da izbacije znakove nasumce, bez
ikakvog smisla.
Da sam pristao na saradnju imao bih tesku muku da im objasnim
logiku po kojoj te stranice predstavlaju sifru za rusenje
stabilnog sistema SFRJ. To svakako nije jedini razlog zasto sam odbio
saradnju.
I posto sam odbio saradnju, poveli su me iz
sobe gde sam saslusavan, govoreci: "Junacki si se drzao, ali ces
zato sada u zatvor!" Bio sam uveren da je to njihov zadnji
psiholoski trik kojim ce pokusati da me uplase, pre nego sto me
otprate kuci.
Opet nisam mogao da im verujem, dok me nisu doveli
pred sudiju za prekrsaje. Tu se nalazila i moja zrtva, kandidat
za predsednika omladine Beograda, koga sam "prisilio" da procita
apel javnosti. Pred njim su me dalje ucenjivali govoreci kako
od moje saradnje sa njima zavisi moja dalja sudbina. Kako sam odbio
saradnju, dobio sam 15 dana zatvora; zbog "indoktrinacije"
buduceg predsednika univerzitetske omladine Beograda.
Dok sam bio u Padinskoj Skeli dolazili su i pretili mi krivicnim gonjenjem
ukoliko ne kazem ko mi je dao spomenute spise. To im je ustvari najmanje
bilo vazno da saznaju. Ako bih popustio samo malo, nikada me ne bi
ostavili na miru. U medjuvremenu je izdata lazna informacija u listu
Komunist i u dnevniku televizije o "neuspelim provokacijama na beogradskom
univerzitetu". A pomenuti predsednik omladine je morao u znak pokajanja
da ide po fakultetima i da propagira protiv apela javnosti koji je
sam citao, krijuci da je uopste procitan. Na jednom fakultetu je sin
poznatog slikara Mice Popovica, Jovan Popovic je ustao i rekao u lice
predsedniku univerzitetske omladine: "Ti nas sve otvoreno lazes!
Znam coveka, upravo je izasao iz zatvora zbog apela javnosti!"
Na partijskom sastanku na filozofskom fakultetu student filozofije
Djordje Savic je u znak protesta zbog toga sto sam otisao u zatvor,
iscepao i bacio partijsku knjizicu. Na gradjevinskom fakultetu su studenti
napravili pamflet u vezi ovog dogadjaja. Na naslovnoj stranici nemackog
casopisa Di Velte izasao je tekst o ovom slucaju, pod nazivom "Uhapsen
svedok".
Resenje o mom kaznjavanju, koje sam poneo sa sobom u zatvor, sadrzalo
je ceo tekst apela javnosti tako da ga je veci broj osoba procitao
u zatvoru, nego sto ga je cuo na sastanku UKSSO na fakultetu. Zatvorski
milicajci su prepoznali u apelu (medju optuzenom sestoricom) imena
svojih ranijih zatvorenika, koji su '82. godine kaznjeni zbog manifestacija
podrske "Solidarnosci" na mitingu solidarnosti sa narodom Palestine.
Ovi opozicionari sa "Otvorenog univerziteta" su tada pobunili veci
deo zatvorenika da ne rade nedeljom. Zatvorski pravilnik je garantovao
sedmicni dan od odmora, koji zatvorske vlasti nisu postovale.
Opozicionarima
se pridruzio veci deo zatvorenika, te je uprava zatvora morala da
popusti. Kada su na osnovu apela javnosti videli da sam njihov prijatelj,
jedan milicajac me je udario pesnicom tako da sam pao. Medjutim, kasnije
su bili ljubazni prema meni. Jedan milicajac mi je objasnio zasto:
"Rekli su nam da ne smemo da te tucemo, jer ces onda da strajkujes
gladju!"
Na sudjenju sestorici, koje je vec bilo u toku, svedoci su se jako dobro
drzali. Odbrana je svedocima postavlja pitanja koja bi tuzilac trebao
da postavi, kao na primer: "Da li se na tim sastancima nesto precutno
podrazumevalo protiv rezima?" Svedoci tuzilastva su izrazavali
negodovanje zbog takvih optuzbi protiv "Otvorenog univerziteta", kao
da su svedoci odbrane. Jedna devojka je izjavila "Ti sastanci petkom
uvece su bili nasrecniji trenuci u mom zivotu!" Nekada bi se zacuo
i glas tuzioca koji bi sumnjicavim tonom postavio pitanje tipa: "Da
li su se sastanci zakazivali unapred?"
Svedoci su divno govorili. Samo je jedan od njih, moj stari i dobri
prijatelj, stalno bezao sa sudjenja. I jednog dana sud je doneo odluku
da se on privede. Sacekao sam vecernje izdanje Novosti za sutra, gde
je izasla odluka suda da se on privede. Zatim sam otisao kod njega
da bi tu informaciju saznao direktno iz novina a ne od milicije. Zatekao
sam samo njegovu devojku i rekao joj: "Cega se boji ako ce da govori
istinu?" U sutrasnjem izdanju Vecernjih Novosti pisalo je: "Bogdanovic
me je i sinoc trazio ali sam i ovaj susret izbegao!"
To je, najzad, bio krunski svedok. U "Osmici" je o tome izasao tekst,
sa jednim od podnaslova koji je glasio "Odveo me je Bogdanovic". To
mi je bio tezak udarac od nekoga od koga to nikada ne bih ocekivao.
On je tvrdio da sam ja svedoke tuzilastva dovodio na konsultacije
kod optuzenih i da su zato svi svedocili u prilog optuzenih. (Za vreme
istrage ja sam bio u vojsci i nikako nisam mogao uticati na ostalih
116 svedoka.) Posle tri dana gnjavaze od strane odbrane krunski svedok
je "korigovao" (priznao da je lagao) neke svoje izjave. Promenjena
je optuznica i Vlada Mijanovic sa jos dvojicom je oslobodjen optuzbi.
Jedan od njih je odmah zakazao nastavak tribina "Otvorenog univerziteta".
Prvog zakazanog petka doslo nas je oko 40 na sastanak koji je odrzan
u stanu Pavluska Imsirovica. U oko pola osam poceli su da zvone telefoni.
Novinari su zvali da pitaju da li je bilo hapsenje.
Ubrzo se sudjenje zavrsilo sa jednom kaznom od godinu i po dana, i dve
uslovne. Opozicija je pobedila, uz pomoc jakog pritiska strane i domace
javnosti.
Jednom prilikom, u poseti Olujicu (jednom od sestorice optuzenih),
izjavio sam ozbiljnim i svecanim glasom: "A moj procenat?" Na Olujicev
zbunjen pogled nastavio sam: "Mislis da nisam citao novine i da ne
znam da smo dobro placeni iz inostranstva?! Hocu svoj deo novca!"
Naravno, to je bila samo sala.
Okoncanje sudjenja sestorici znacilo je pocetak jedne nove epohe slobode
misli i govora u Jugoslaviji. Mi smo se nadali da ce sloboda misli
i govora rezultovati idejnim otreznjenjem i napustanjem principa
staljinisticke svesti. Radovali smo se buducnosti. Medjutim,
desilo se ono cega smo se samo pribojavali:
Masa je samo promenila formu, a zadrzala stare principe razmisljanja.
Jedno jednoumlje je zamenjeno drugim jednoumljem. Narodne heroje zamenili
su hriscanski sveci, a pojam disidenat, zamenjen je pojmom sektas (koji
je takodje "finansiran iz inostranstva"). Ortodoksni komunisti postali
su u medjuvremenu ortodoksni hriscani. Oni su sada veliki antikomunisti,
ali i dalje sa istim nekadasnjim staljinistickim principima razmisljanja.
Trebalo mi je vreme da shvatim kako socioloski faktori ne mogu da
promene pobude covecjeg srca.
Nije mi jasno kako nisam mogao da shvatim da je tekst o
toleranciji prema neistomisljenicima izasao u Politici
znatno pre pojave komunizma na nasim prostorima, sto
znaci da je autoritarna svest postojala u nasem
narodu daleko pre pojave komunizma.
Poceo sam da shvatam kako nije problem u ideologiji, vec u
ljudskom srcu. Ideologija ima samo za cilj da opravda ljudske grehe
pred sovekovom savescu. Nije ona sama losa, vec su ljudi losi, a
ona je samo teorija.
Takodje sam poceo da shvatam da sistem ne moze biti gori od ljudi
koji ga cine. Demokratija moze da funkcionise samo ako je vecina
ljudi u duhovno dobrom stanju. Ako je vecina losa, onda nema
leka, jer ce pravni sistem biti korumpiran jer je vecina moralno sklona
da bude korumpirana, i sistem je osudjen na propast iznutra.
Nije mi samo bilo jasno, kako se onda uopste u nekim zemljama
pojavila demokratija i bar neko vreme u istoriji funkcionisala.
Sta je to sto je dalo jedan tako visok nivo morala i duhovnosti da je
vecina ljudi mogla da zivi u medjusobnom miru bez posebne
intervencije drzavnog aparata i njegovog mesanja u zivot
pojedinca. Zapazio sam da su neke zemlje znale za
pravu demokratiju, a da neke nisu znale nikada.
RAZMISLJANJE O SVEMU I DOBRE ODLUKE
Nekoliko meseci posle okoncanja sudjenja doslo je vreme tihog razmisljanja
o svemu. Iako smo formalno bili pobednici, u dubini svoje duse ni
malo nisam bio zadovoljan.
Bez obzira na sve primere ljudskog junastva koje sam video za vreme
ovoga dramaticnog procesa, potpuno se poljuljala moja vera u coveka.
Uvideo sam da niko nije bio moralno cist. Iz vrlo razlicitih pobuda mi smo se
borili i zrtvovali za istu "pravednu stvar". Bio sam svedok
medjusobnog razmimoilazenja i sukobljavanja same sestorice. Moji idoli
i ideali poceli su da se klate. Uvideo sam da sam i sam bio (vise nego
drugi) pokrenut mrznjom prema nepravdi, umesto ljubavlju prema pravdi.
U glavi mi je lebdela stara narodna izreka:
"Ko se sto godina bori protiv azdaje i sam postaje azdaja!",
a u srcu azdajin gnev i vatra.
"Zasto zivim? Radi koga zivim? O, kada bih nasao bar samo jednu osobu
koja je normalna, dobra i pravedna, ziveo bih i umro za nju ako treba.
Ali, svako je na svoju ruku. Niko nije normalan. Niko nije stvarno
dobar. Svi smo ludi. Svi smo prljavi.
Nije vredan truda ovakav zivot. Gde je ta sreca u zivotu? Zar
je ista vredno truda? Nije vredno disati. Nije vredno ni buditi se
ujutru. Ako bih sada izgubio zivot, nista ne bih izgubio, jer nista
nisam imao. Nikakvu srecu! Necu vise ni da je trazim. ... Posto nemam
sta da izgubim, potpuno sam slobodan. Mogu da radim sta god hocu.
Zato cu staviti na prvo mesto u zivotu ISTINU, PRAVDU i DOBROTU. Zrtvovacu
se za to. Ne bojim se da odem ponovo u zatvor. I onako cu kad tad
sve izgubiti. Istina, dobrota i pravda. To je jedino sto me hrabri
da zivim. Radi dobrote, istine i pravde. Makar sve opet bilo protiv
mene, bicu im veran, jer su toga dostojne. ..."
Posle nekoliko dana, u stanu Olujica (gde je bilo hapsenje "grupe 28"),
cuo sam "Pesmu prolecu" od Mendelsona. Slusajuci tu divnu bezazlenu
melodiju pomislio sam: "Da li je moguce da negde zaista postoji svet
dobrote i pravda, a da je ova melodija samo njegova senka? To je ono
zasta ja hocu da zivim: za ono o cemu govori ova divna melodija. Kako
je moguce da postoji senka necega sto ne postoji?! Moram da pronadjem
sta je to i gde je to!"
Osecao sam se kao gladan covek, koji oseca miris hrane, ali ne zna
gde da uperi pogled, gde je hrana. Osecao sam miris DOBROTE I PRAVDE,
ali to nije bilo dovoljno. Zeleo sam da je "pojedem".
Divno osecanje blazenstva, dok sam slusao muziku, nije moglo da zadovolji
ceznju moje duse, vec ju je samo jos vise pobudjivalo. Kao moj macak,
kada mu pokazem prstom i kazem: "Eno, tamo sam ti stavio hranu!" on
ne gleda u onom smeru u kome mu ja pokazujem da se nalazi hrana, vec
zbunjeno gleda u sam prst. Tako sam i ja zbunjeno primetio da ova melodija
ukazuje na Onoga ili Ono sto mi treba, ali nisam znao gde da pogledam,
jer sam svojom ateistickom dogmom zatvorio vrata svoga uma i srca
daljem delovanju Bozjeg Svetoga Duha.
Tek posle vise od godinu i po' dana cu u biblijskim stihovima prepoznati
Onoga koji je jos ranije pokusavao da mi kaze:
"Pogledajte u mene, i spascete se svi krajevi zemaljski, ja sam Bog
i nema drugoga." (Isaija 45,22)
Bog mi je, dok sam jos bio ateista, otkrio svoju dobrotu i ja sam
nesvesno doneo odluku za Njega. Jos oko sedam meseci imao sam prezriv
stav prema postojanju Boga. Smatrao sam da je vera u Boga odgovor na
covekove psiholoske potrebe. Zato sto sam ja sam bio opterecen mislio
sam da ako neko veruje u Boga da to cini kao odgovor na svoju opterecenost.
Zao mi je sto sam bio tako hrabar i ohol da sudim o onome sto ne poznajem.
Bio sam veoma tolerantan i rezervisan prema onim shvatanjima koja me
nisu mogla uciniti moralno odgovornim, a prema onima koja su od
fundamentalnog znacaja (o postojanju Boga), tu sam izrazavao
potpuno iskljuciv i dogmatican stav. Uopste nisam hteo da
mislim, nego sam podrazumevao da Bog ne postoji.
Kada probamo da verujemo u biblijskog Boga trazeci u Njemu psiholosku
sigurnost, On nam nikako ne odgovara; ne osecamo nikakvu sigurnost.
Eto, to je dokaz da ga nije covek izmislio. Biblijski Bog nije odgovor
na nase dusevne (psiholoske), vec na nase duhovne potrebe. On ne moze
imati funkciju idola, zato sto je covekov odnos sa Bogom zasnovan
na veri, a ne na osecanjima.
Smatra se da je dobro sto covek ima psiholosku potrebu za osecanjem
sigurnosti, voljenosti, pripadnosti, vrednosti, uspeha, ... . Medjutim,
dokle god je covek opterecen on ne moze da voli. Covek koji je pokrenut
trazenjem (sebicnoscu), nema ni vremena i volje da voli sebe i druge.
Da bi covek mogao da voli, ceznje njegovog srca vec moraju biti
zadovoljene. Na nivou dozivljaja i osecanja, ceznje srca mogu da
se samo uguse, a ne i da se zadovolje. Coveku je potrebna duboka
reforma iznutra, koju nikakav politicki rezim, niti vaspitanje,
niti snaga same volje ne moze da ostvari.
Kada bi ljudi imali hriscanski karakter nikakav sistem ne bi mogao
da bude los. (Sistem ne moze biti gori od ljudi koji ga sacinjavaju.)
Ni sam ne znam kako sam onako okoreo poceo da verujem u Boga kao licnost.
Ali, znam da su mi najtezi trenuci u zivotu bili trenuci prvih molitvi.
Sve u meni se bunilo protiv Boga. Najvise se bunilo iz mene ne ono
sto sam i sam video kao zlo (gnevljivost i sebicnost), vec ono sto
sam smatrao jedinom dobrotom u sebi. Gledajuci Hrista u svoj lepoti
i velicanstvenosti Njegovog karaktera, moja sopstvena dobrota se potpuno
izoblicila i pocela da se bori protiv Hristove dobrote. Tek tada sam
shvatio da je moja prirodna pravda "necista haljina". Ja sam bio dobar
ne iz prave ljubavi, vec iz oholosti, krivice, i raznezenih sentimentalnih
osecanja, ali nisam mogao da uvidim razliku sve dok nisam dozvolio
Isusu da mi se otkrije kroz svoju rec - Bibliju.
Dok sam se molio osecao sam kako se svaka pora moga bica bori protiv
Boga i da ga nikako ne zeli. Vapio sam Bogu za milost. Ta borba je
trajala dugo vremena i, onda, jednoga dana, Bog je uslisio moj glas.
"Bezumnici stradase za nevaljale puteve svoje, i za nepravde svoje.
Svako se jelo gadilo dusi njihovoj, i dodjose do vrata smrtnih. Ali
zavikase ka Gospodu u tuzi svojoj i izbavi ih iz nevolje njihove. Posla
rec svoju i isceli ih, i izbavi ih iz groba njihova." (Psalam 107,17-20)
U roku od nekoliko minuta kao da je neko u moje srce sipao svetlost
Bozje ljubavi. Kao da mi je sa duse sklonjen teret tezak stotine tona,
koji je kidao moje srce. Grc je izasao iz moga tela. Osecao sam takvo
olaksanje kao da mogu da poletim. Kao da me je neko, ko me mnogo voli,
probudio iz nocne more koja je trajala citavog zivota. Sa suzama
zahvalnosti obecao sam:
"Za ovih pet minuta Gospode, sto si mi otkrio svoje lice, slavicu
te za sva vremena! ... Ti si onaj ko se krio iza pojmova dobrote i
pravde. Ti si onaj o kome je govorila ona lepa melodija. Ti si onaj
za koga sam odlucio da zivim, i umrem ako treba."
"Tako bih te ugledao u svetinji da bih video silu tvoju i slavu tvoju.
Jer je dobrota tvoja bolja od zivota. Usta bi moja hvalila tebe. ...
U ime tvoje podigao bih ruke svoje." (Psalam 63,2-4)
"Gospod me spase, zato cemo pevati pesme moje u domu Gospodnjem dok
smo god zivi." (Isaija 38,20)
"Nebeska svetlost prodirala je mracne savesti onih, koji behu prevareni
od Hristovih neprijatelja, i lazne predstave o Njemu behu odbacene,
jer kroz delovanje Svetoga Duha oni Ga videse uzdignutog kao Kneza
i Spasitelja, koji dade pokajanje Izrailju, i oprostaj od greha. ...
Pogledom vere verni videse Isusa kao Onoga koji je pretrpeo ponizenje
stradanje i smrt, da oni ne poginu, nego da imaju zivot vecni. Kada
oni pogledase na Njegovu neukaljanu pravdu, upoznase kroz to svoju vlastitu
izoblicenost i prljavstinu, te behu ispunjeni sa strahopostovanjem, sa
ljubavlju i obozavanjem prema Onome, koji je dao svoj zivot u zrtvu za
njih. Oni ponizise svoje duse do praha, kajuci se za svoja zlodela,
i proslavise Boga za svoje izbavljenje." (EGV "Rivju end Herald", 22.
i 29. nov. 1892.)
ISKUSTVO DELJENO NA PROSLAVI DESETOGODISNJICE HAPSENJA 22. APRILA 1994.GOD.
Milos Bogdanovic, milos@net.yu
|