razlika
KAKO VOLETI NEPRIJATELJE?

"Oprosti nam grehe nase kao sto i mi oprastamo duznicima svojim"

Nikada glas evandjeoskog poziva nije bio tako potreban da se cuje kao danas kada smo u iskusenju da na bombardovanje i necuvene lazi odgovorimo mrznjom, gnevom i osvetom. Cinjenica da je agresor nepravedan upravo pruza ljudskoj savesti izgovor da mrznju u svom srcu opravda i proglasi pravednom. Hristov nalog da ljubimo svoje neprijatelje se danas nazalost shvata i prihvata na isti nacin kako su se u vreme komunizma prihvatale komunisticke fraze o jednakosti izmedju ljudi, i sl.

Isus Hristos govori onima koji zele da koracaju Njegovim uskim putem:

"Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, cinite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone. ... Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakvu platu imate? Ne cine li to i carinici? I ako Boga nazivate samo svojoj braci, sta odvise cinite? Ne cine li tako i neznabosci?" (Matej 5,43-47)

Sledeci citati su iz Starog zaveta:

"Ne budi osvetoljubiv..." (3.Mojsijeva 19,18)

"Nemoj govoriti osveticu se za zlo!"
"Ne govori: kako je on meni ucinio, tako cu ja njemu uciniti."
"Kad padne neprijatelj tvoj, nemoj se radovati."
"Ako je tvoj neprijatelj gladan, hlebom ga nahrani."
(Price 20,22; 24,29.17; 25,21)

Umesto ljubavi prema neprijatelju, mi smo skloni da pokazemo ljubav prema njegovim gresnim principima, a da prema njemu kao gresniku pokazemo prezir.

Sama mrznja u nasem srcu predstavlja nas najveci poraz.

"Bolje je malo sa strahom Gospodnjim, nego veliko blago s nemirom. Bolje je jelo od zelja gde je ljubav, nego od vola ugojena gde je mrznja." (Price 15,16-17)

Mnogi su svesni da duh mrznje, osvete i neprastanja predstavlja najvece zlo njihovoj dusi, i zeleli bi da se tog duha oslobode ali ne znaju kako. Mnogi uzimaju tablete za smirenje, ili primenjuju razne psiholoske i pseudoreligiozne trikove kojima samo ugusuju svest o problemu.

Jedna dobronamerna osoba je iznela sledeca shvatanja:

>Prastajte neprijatelju, ne zna sta radi!
>Neprijatelju vas oprost nista ne znaci (beslovesna masa), ali braco i sestre prastanje spasava vasu dusu!
>Prastanje je svetlo u mraku koje vasem duhovnom oku osvetljava put i dusi donosi mir.

U ovom tekstu mozemo primetiti tri shvatanja koja su za kritiku, ili mozda bolje pojasnjenje:

>Prastajte neprijatelju, ne zna sta radi!

Mi treba da prastamo neprijatelju ali ne zato sto on ne zna sta radi, vec zato sto ga volimo. Lako je imati stav prastanja prema onima koji nisu krivi jer ne znaju sta rade. No odlika prave ljubavi je da prasta upravo onima kojima je oprostenje potrebno, onima koji su krivi.

Ukoliko nam je tesko da druge prihvatimo takve kakve jesu - gresne i krive, sigurno nam je i tesko da i sebe same prihvatimo takve kakvi stvarno jesmo.

Ako ne mozemo da oprostimo drugima ukoliko ih prethodno ne opravdamo pred svojom savescu kao nevine, to pokazuje da ni sami sebi ne mozemo da oprostimo krivicu ukoliko se pred sobom takodje ne opravdamo kao nevini.

A ta potreba za samoopravdanjem je koren religioznog i svakog drugog formalizma i fanatizma. Bio covek religiozan ili ne, on je sklon da stalno sa nekom svojom pravednoscu izlazi pred svoju savest, pred druge ljude, i pred Boga, da bi se pokazao pravednim i tako ugusio svoju sopostvenu necistu savest. Takva potreba za samoopravdanjem jako opterecuje covekovu psihu i cini ga osetljivim i uvredljivim.

Jedan od takvih odbrambenih mehanizama licnosti u psihologiji se naziva mehanizam racionalizacije.
Kako on funkcionise?

Pretpostavimo da je neko grub prema nama i maltretira nas. On za nas predstavlja neprijatelja i mi svojim gresnim srcem nismo sposobni da ga volimo. Njegovo ponasanje prema nama predstavlja za nas stres i kako cemo primeniti mehanizam racionalizacije? Reci cemo: "Ma voli on mene, samo ne ume svoju ljubav da pravilno izrazi prema meni!" ili "U dubini svoga bica on je jako dobar covek, samo sto je ta dobrota mnogo duboko u njemu pa ne moze da dodje do izrazaja!"

Tako mi menjamo predstavu o neprijatelju u svom umu i on nije vise za nas neprijatelj. No nas duhovni problem nije time resen. Izbegavajuci negativne misli i osecanja, mi smo samo uklonili povode za manifestaciju mrznje, ali ne i sam motiv mrznje iz svoga srca. Umesto da promenimo sadrzaj naseg srca, mi smo promenili sadrzaj naseg uma. Umom smo pobegli od stvarnosti dok je mrznja u nama i dalje ostala.

Nismo bili hrabri da se ponizimo pred Bogom priznanjem sopstvene duhovne nemoci i zato smo primenili taj trik, koji cesto primenjuju ateisti ili zastupnici pseudoreligije.

Takav trik uma nude kao resenje i mnogi psihoterapeuti:

"Probaj tog coveka da razumes da bi mogao da ga prihvatis kakav on zaista jeste. Nije on kriv! Ko zna u kako teskim uslovima zivota je ziveo!"

Naravno da osobu treba razumeti ali ne zato da bi mogli da je volimo, vec zato sto je vec volimo.

Kada se mehanizam racionalizacije primenjuje u religiji, on izgleda malo drugacije:

"Sada bezgranicno volis svoje dete. A posto budes meditirala nekoliko godina, voleces ga jos vise, jer ces osecati prisustvo Boga u njemu. Sada ne osecas sve vreme prisustvo Boga u svom detetu. Ako je ono nevaljalo ili nesto slomi, ne mislis vise da u njemu deluje Bog. Razjarena si, pa kazes: "Ne, ne, to nije Bog, to je otelovljenje djavola". Doci ce, medjutim, vreme kad ces u svom sinu stalno videti Boga, bez obzira sta on radio ili rekao." (Sri Cinmoj, MEDITACIJA, str.127)

"Tad cemo svakoj osobi svesno sluziti zato sto znamo i osecamo da je Bog u njoj. Ako ne vidimo Boga, istinu i svetlost u svojim delima, nas fizicki um mozda nece biti uveren u vrednost onoga sto radimo. Danas cemo sluziti nekom, a sutra cemo reci: "O, on je prava budala. Nema teznje, nema dobrih osobina. Zasto bih mu sluzio?" (Sri Cinmoj, MEDITACIJA, str.179)

Dakle, pokusavamo da nadjemo u drugima razlog nase ljubavi i tako zapravo zadovoljavamo nasu sebicnu ljubav. Sebicna ljubav trazi razlog ljubavi u onome koga volimo, i kako vise volimo razlog nego coveka, bicemo spremni da zrtvujemo i samog coveka radi razloga zbog koga volimo. Nacionalista ne voli zapravo naciju vec razlog ljubavi - njene nacionalne vrednosti. Tako ce on biti sklon da zrtvuje naciju radi njenih vrednosti. Samoljubiv covek ce izvrsiti samoubistvo zbog povredjene sujete, itd. Naravno da ne postoje ljudi da bi sluzili svojim vrednostima, vec vrednosti postoje da bi sluzile ljudima.

Kada volimo pravom ljubavlju, tada razlog zasto nekoga volimo nije u toj osobi, u njenim vrednostima, vec je razlog u nasem srcu, u samoj ljubavi kojom volimo.

Takvu ljubav covek ne moze sam da ostvari:

"Moze li Etiopljanin promeniti kozu svoju ili ris sare svoje? Mozete li vi ciniti dobro naucivsi se ciniti zlo?" (Jeremija 13,23)

Covek ima moci da raznim psiholoskim trikovima bezi od iskusenja; ima moci da kontrolise svoje misli ili osecanja, ali promenu sopstvenih motiva, oslobodjenje od sile greha i ostvarenje prave ljubavi moze samo Bog da ostvari. Zato nasa molitva treba da bude:

"Ucini mi, Boze, cisto srce, i duh prav ponovi u meni." (Psalam 51,10)

A sam Bog daje obecanje:

"Ja cu vas ocistiti od svih necistota vasih i od svih gadnih bogova vasih. I dacu vam novo srce, i nov cu duh metnuti u vas, i izvadicu kameno srce iz tela vasega, i dacu vam srce mesno. I duh svoj metnucu u vas, i ucinicu da hodite po mojim uredbama i zakone moje da drzite i izvrsujete. I ...bicete mi narod i ja cu vam biti Bog." (Jezekilj 36,25-28)

>Neprijatelju vas oprost nista ne znaci (beslovesna masa), ...

Neprijatelju oprostenje svakako znaci priliku za pokajanje, ako je ono iskreno, neusiljeno, plod prave ljubavi i prastanja a ne ponositog i samopravednog razmetanja.

Upravo zato je Isus i rekao rimskim vojnicima: "Oce oprosti im jer ne znadu sta cine." (Luka 23,34). Oni zaista nisu znali da raspinju Bozjeg sina. Njihova odgovornost ni izdaleka nije bila tako velika kao odgovornost Jevreja, koji su svesno odbacili veliku svetlost i Hrista kao svog Spasitelja. Isus je prema njima imao stav prastanja ne zasto sto oni nisu bili krivi, vec zato sto ih je voleo. A tom ljubavlju, svojim stavom prastanja njih je navodio na pokajanje. I ne samo rimske vojnike vec sve one koji su bili svedoci Njegove iskrene neusiljene ljubavi.

Isus je ljubio one koji su Ga pljuvali u lice. Judi je oprao noge pred sam cin njegovog izdajstva. A u samom trenutku izdaje, Isus je Judu nazvao prijateljem. On mu je i tada pokazivao da ga ljubi.

Svoju ljubav otkrio je najvise onima koji su najdublje pali, jer ljubav je najpotrebnija onima koji je najmanje imaju. On "prodje cineci dobro, isceljujuci sve koje djavo bese nadvladao." (Dela 10,38) "Ne psova kada ga psovase; ne preti kad strada." (1.Petrova 2,23)

Svoju ljubav Isus pokazuje i prema nama danas:

"Jer Hristos jos kad slabi bijasmo umre u vreme svoje za bezboznike. Jer jedva ko umre za pravednika; za dobroga moze biti da bi se ko usudio umreti. Ali Bog pokazuje svoju ljubav k nama sto Hristos jos kad bijasmo gresnici umre za nas." (Rimljanima 5,6-8)

"Ili ne maris za bogatstvo Njegove dobrote i krotosti i trpljenja, ne znajuci da te dobrota Bozja na pokajanje vodi?" (Rimljanima 2,4)

> ... ali braco i sestre prastanje spasava vasu dusu! Prastanje je svetlo u mraku koje vasem duhovnom oku osvetljava put i dusi donosi mir.

Ako volimo neprijatelja, tada smo ga ljubavlju vec pobedili u svom srcu i on nam ne izaziva nikakvu teskobu. Ako prastamo, pokazujemo da je i nama samima oprosteno.

Pogresno je u samom prastanju traziti mir i spasenje svoje duse, jer da bi dusa mogla iskreno da oprosti samoj sebi i drugome, njoj mora prvo biti oprosteno od Boga. Covek vec mora biti spasen od greha i krivice da bi mogao druge ljude da prihvati takve kakvi oni stvarno jesu - gresne i krive.

Kako covek da dobije mir sa Bogom? Kako da voli ljude koje je tesko voleti?

Da bi smo to razumeli podseticemo se prvog pada u greh i prvih ljudi na zemlji i videti sta je njima donelo pomirenje sa Bogom i oprostenje. Kako Bog moze da oprosti onome ko je zaista kriv a da oprostajuci nepravedniku ne dodje u sukob sa sopstvenom pravednoscu?

Pre pada u greh, umesto zivotinjskim krznom, covek je bio obavijen i obasjan slavom Bozjom. "A behu oboje goli, Adam i zena mu, i ne bese ih sramota." (1.Mojsijeva 2,25) Ali, posto su sagresili, dospeli su u stanje u kome bi za njih prisutnost Bozje slave znacila trenutnu smrt.

Zato se od njih Bozja slava povukla, "videse da su goli, pa spletose lisca smokova i nacinise sebi pregace." (1.Mojsijeva 3,7) Stideli su se svoje golotinje jer je ona otkrivala odsustvo Bozje slave i tako ih podsecala na ucinjeni greh.

Njihov ocaj postao je jos veci kada su oko sebe primetili posledice svoga prestupa. Na Zemlju se spustilo prokletstvo zbog njihovog greha. Lisce je pocelo da vene i zivotinje su postale smrtne.

A zatim "zacuse glas Gospoda Boga, ... i sakri se Adam i zena mu ispred Gospoda Boga medju drveta u vrtu. A Gospod Bog viknu Adama i rece mu: Gde si? A on rece: Cuh glas tvoj pa se poplasih, jer sam go te se sakrih" (1.Mojsijeva 3,8-10)

Probudjenog osecanja krivice, pokusali su da se opravdaju prebacujuci odgovornost za ucinjen greh jedno na drugoga. Ali, spoljne okolnosti nisu mogle da opravdaju njihovu krivicu. Iskusenje je upravo bila prilika u kojoj su mogli da svojim pravilnim izborom proslave Boga i da time sami budu proslavljeni. Nepoverenje u ljubav koju Bog ima prema njima omogucilo im je da nasednu na laskanje kusaca i da ucine greh. Sada, u svetlosti Bozje prisutnosti, osecali su se krivim i izgubljenim buntovnicima. Nalazili su se u izmenjenom stanju, u kojem im zajednica sa Bogom vise nije predstavljala radost. Svojim grehom i svojom krivicom dosli su u neprijateljstvo Bozjem karakteru i Njegovoj pravdi. Sada su postali svesni svoje krivice i cekali su da se mac Bozje pravde spusti na njih.

Kada su zaculi Bozji glas u vrtu, Adam i Eva su se uplasili, ali su zatim bili svedoci neceg neocekivanog.

Sa iznenadjenjem slusali su kako Bog izricuci prokletstvo zmiji govori reci koje palom coveku i covecanstvu predstavljaju nadu u spasenje i vecni zivot; slusali su prorocanstvo o njihovom Izbavitelju.

"I jos mecem neprijateljstvo izmedju tebe i zene i izmedju semena tvojega i semena njezina; ono ce ti na glavu stajati, a ti ces ga u petu ujedati." (1.Mojsijeva 3,15)

Bog ce iz potomstva zeninog podignuti Izbavitelja, u krilu Bozje crkve rodice se Spasitelj. On ce smrskati glavu zmiji, unistice zlo, ali ce pri tome dobiti smrtonosan ujed, platice cenu ljudskog prestupa.

Starozavetno prorocanstvo, pisano oko 6 vekova pre Hrista, govori o Spasitelja sveta:

"A On bolesti nase nosi i nemoci nase uze na se, a mi misljasmo da je ranjen, da ga Bog bije i muci. Ali, On bi ranjen za nase prestupe, izbijen za nasa bezakonja; kar bese na Njemu nasega mira radi, i ranom Njegovom mi se iscelismo. Svi mi kao ovce zadjosmo, svaki nas se okrenu svojim putem, i Gospod pusti na Njega bezakonja svih nas.

Mucen bi i zlostavljen, ali ne otvori usta svojih; kao jagnje na zaklanje vodjen bi i kao ovca nema pred onim koji je strize ne otvori usta svojih. Od teskobe i od suda uze se, a rod Njegov ko ce iskazati? Jer se istrze iz zemlje zivih i za prestupe naroda mojega bi ranjen...

Videce trud duse svoje i nasitice se; pravedni sluga moj opravdace mnoge svojim poznanjem, i sam ce nositi bezakonja njihova. Zato cu mu dati deo za mnoge, i sa silnima ce deliti plen, jer je dao dusu svoju na smrt, i bi metnut medju zlocince, i sam nosi grehe mnogih, i za zlocince se moli..." (Isaija 53.gl.)

Adam i Eva su prineli prvu zrtvu - nevino jagnje. Prolivena krv nevine zivotinje postala je simbol nevine zrtve koju ce sam Bog prineti kroz Hrista da bi iskupio pali ljudski rod. Tako ce Isus postati "Jagnje Bozje koje uze na se grehe sveta". (Jovan 1,29) Mnogo vekova kasnije, andjeoski horovi zaorice "pesmu novu", u slavu Jagnjetovu, govoreci:

"Dostojan si da uzmes knjigu, i da otvoris pecate njezine; zato sto si bio zaklan, i sto si svojom krvlju iskupio Bogu ljude od svakoga kolena i jezika i naroda i plemena. ... Dostojno je Jagnje zaklano da primi silu i bogatstvo i premudrost i jacinu i cast i slavu i blagoslov." (Otkrivenje 5,9.12)

"I nacini Gospod Bog Adamu i zeni njegovoj haljine od koze, i obuce ih u njih." (1.Mojsijeva 3,21)

Haljine od smokvinog lisca, simbol ljudskih haljina pravednosti, nisu mogle da opravdaju gresnog coveka pred osudom Neba. Ljudska pravednost ne moze da ispuni zahteve Bozje pravde zato sto je oskvrnjena grehom. Sam Bog je edemski par obukao u haljine jagnjetove, simbol Hristovih haljina pravednosti. Skidanje krzna sa bezgresnog jagnjeta imalo je smrtonosne posledice po jagnje, kao sto je covekovo oblacenje u Hristove haljine pravednosti Spasitelja stajalo smrtonosnih posledica.

Covekova prirodna reakcija na probudjeno osecanje krivice sastoji se u pokusaju da ucutka necistu savest izgradjivanjem osecanja sopstvene pravednosti. Medjutim, pred Bogom ta pravda ne vredi vise od smokvinog lisca. Bog od nas ne trazi da pred Njega izlazimo nudeci mu nasu sopstvenu pravednost, vec divnog li cuda, Bog nam svoju sopstvenu pravednost pruza kao dar. Bozja je namera da nasa naga telesa obuce u bele haljine sopstvenog karaktera, u kojima cemo hoditi jos dok smo na ovoj Zemlji.

"Veoma cu se radovati u Gospodu i dusa ce se moja veseliti u Bogu mojemu, jer me obuce u haljine spasenja i plastem pravde ogrte me." (Isaija 61,10)

"Ja prodjoh pored tebe, i gle tvoje doba bese doba ljubljenja. Ja prostreh skut haljine svoje, na tebe, pokrih golotinju tvoju, zakleh ti se na vernost, ucinih savez s tobom, govori Gospod, Vecni, i ti posta moja. Ja te okupah vodom, oprah krv s tebe, pomazah te uljem. Dadoh ti vezene haljine... I razide se glas o tebi po narodima s lepote tvoje, jer ti bese savrsena sjajem mojim, koji ja metnuh na tebe, govori Gospod, Vecni." (Jezekilj 16,8-14)

"I odgovori jedan od staresina govoreci mi; Ovi obuceni u bele haljine ko su, i otkuda dodjose? I rekoh mu Gospodaru: Ti znas! i rece mi: Ovo su koji dodjose od nevolje velike, i oprase haljine svoje i ubelise haljine svoje u krvi Jagnjetovoj. Zato su pred prestolom Bozjim, i sluze mu dan i noc u crkvi Njegovoj i Onaj sto sedi na prestolu uselise se u njih. Vise nece ogladneti ni ozedneti i nece na njih pasti sunce, niti ikakva vrucina. Jer Jagnje, koje je nasred prestola, pasce ih, i uputice ih na izvore zive vode; I Bog ce otrti svaku suzu od ociju njihovih." (Otkrivenje 7,9-17)


IZABERI NASLOV:

O GNEVLJIVOSTI
Prihvatiti svet kakav jeste znaci prihvatiti zlo kao njegov sastavni elemenat. Suocavanje sa zlom mnogima predstavlja iskusenje. Covek se oseca odgovornim da zauzme negativan stav prema zlu i grehu; bilo samo unutrasnjim stavom, bilo nekakvom akcijom. Medjutim, coveku je iskusenje da na zlo odgovori takodje zlom.

STRAH IZMEDJU EMOCIJE I MOTIVA PONASANJA
Strasljivost cesto prozima nase ponasanje, usmerava nase akcije, skucava nasu slobodu misljenja a da mi toga nismo ni svesni.

DA LI JE NACIONALIZAM GREH AKO NIKOGA NE UGROZAVA?
Nacionalista ne voli svoju naciju, vec voli njene vrednosti. Zato ce biti sklon da zrtvuje i samu naciju radi ostvarenja njenih vrednosti.

TRADICIJA
Sta se postize apelovanjem na povratak zanemarenim tradicionalnim vrednostima? Kakvog uticaja ima tradicija na covekovu duhovnost?

ISKUSTVO DUHOVNOG NOVORODJENJA
Mnogi ljudi su dobri zato sto hoce na silu da budu dobri, nesto manji broj ljudi je dobar zato sto dobrotu iskreno oseca, a vrlo mali broj ljudi je dobar zato sto stvarno jeste dobar.