Posto je covek u stanju da promeni samo formu a ne i sadrzaj
svoga ponasanja, njegova definicija morala je sklona da bude povrsna; prilagodjena
njegovim mogucnostima i sebicnim interesima. U doktrini crkve satanista
prepoznacemo opste prihvacenu definiciju dobra i zla: "Greh
nije greh ukoliko se izrazava na prirodan nacin i ukoliko ne ugrozava drugoga."
(Anton Sandor La Vejv, osnivac crkve satanista) Ta
definicija je povrsna jer se bavi ponasanjem, ali ne i pobudama. "Vaznije
je kakvo sam delo ucinio, nego kakve pobude me pokrecu" smatraju
nosioci takvog morala.
Neki su zbog svoje savesti suptilniji. Trude se da imaju
dobre namere, ali nisu svesni da pobude ne mogu da promene, te da su one
u svojoj sustini i dalje gresne. Jedan pripadnik verske zajednice koja
ima tako povrsno shatanje morala se kajao sledecim recima: "Oprosti
mi Gospode sto sam danas ucinio 27 grehova: Naglo sam zalupio vratima kada
sam izlazio iz sobe, presao sam na crveno svetlo, hodao po travi iako je
to bilo zabranjeno ..." Takvi vernici se iskreno kaju za svoje
pogresne namere i postupke, umesto za pobude
koje su proizvele njihovo spoljasnje gresenje. Oni nisu svesni svojih stvarnih
pobuda, zato sto je njihova predstava o karakteru prave ljubavi tako unizena
da ne moze da ih ukori i osvedoci o pravi karakter njihovih sopstvenih
motiva.
Takva povrsna predstava o dobru i zlu je biblijsku nauku
izlozila ruglu i kritici da ona pruza samo jedan od mnogih kodeksa ponasanja
kakvi postoje u raznim religijama. Tako se biblijski moral predstavio relativnim,
medjutim, ako shvatimo da Bozji zakon gleda na pobude iz kojih nesto cinimo,
takva kritika otpada, jer je gresne pobude sasvim lako raskrinkati kao
iracionalne (patoloske). Kada bi gresne pobude mogle razumno da opravdaju
svoje postojanje one ne bi vise bile gresne.
O S E C A T I
Trudimo se da na razlicite nacine kod sebe izazovemo prijatna
osecanja da bi u njima nasli snagu za svoju dobrotu. To postizemo odredjenom
"psiholoskom atmosferom", uz pomoc odgovarajuce muzike, osecanjem bliskosti,
alkoholom, drogom, ili mozda odredjenim religioznim sistemom. Mozda zaista
osecamo ljubav i pod uticajem svojih osecanja cinimo dobra dela. Medjutim,
dobrota pokrenuta osecanjima je pristrasna dobrota. Ona nije svrsishodna
covekovim stvarnim interesima. Njoj je cilj da se onaj ka kome je usmerena
oseti srecnim, ali ne i da postane srecan. Tako ce prijatelj prijatelju
iz osecanja ljubavi ponuditi drogu ili alkohol. On ce zeleti da sa bliznjim
podeli osecanje srece, ali ne i samu srecu (jer je nema). Tako je pod uticajem
odusevljenja, Eva ponudila zabranjen plod Adamu. To je bio prvi slucaj
fanatizma iz osecanja.
Fanatizam iz osecanja ne zahteva odricanje od greha, jer
je zasnovan na promeni osecanja a ne na promeni nase sustine. Zato on,
za razliku od stanja prave ljubavi, ne donosi plodove koji su u skladu
sa svih Deset zapovesti Bozjeg moralnog zakona. Njegov nosilac pod ljubavlju
misli samo na emociju. Medjutim, i nepravedno srce je sposobno da oseca
ljubav. Na primer, covek iskreno oseca ljubav prema sebi, a istovremeno
pusi i pije; dakle ne voli sebe. Osecanje ljubavi koje treba da ima funkciju
povoda za izrazavanje prave ljubavi, u stanju greha dobija, pored funkcije
pokretacke snage, i ulogu ugusivaca neciste savesti (opravdanje delima
kroz pozitivna osecanja). Na primer, naglasavanjem materinskih osecanja
majka pokusava da umiri svoju savest pred nedostatkom prave ljubavi (strpljenja,
...) prema svome detetu, itd. Fanatik pokrenut osecanjima, grehom najcesce
naziva svoja negativna osecanja. Zato on svoju duhovnu borbu vodi na pogresnom
planu, nesvestan da se problem krije dublje od osecanja - u njegovim pobudama.
Takodje, njegova dobrota u svojoj sustini nije dobrota, jer ima za cilj
zadovoljenje sopstvenih i tudjih sebicnih motiva. (On misli da je samopozrtvovan
kada na svoj racun zadovoljava tudje sebicne porive). Takva "dobrota" se
lako raskrinkava po prenaglasenjoj potrebi njenih nosilaca da ucine da
se covek u njihovom prisustvu po svaku cenu oseca prijatno.
B I T I
Mi mozemo svojom voljom uticati na sadrzaj nasih misli,
osecanja i postupaka, ali tim "zahvatom" ne mozemo uticati na sadrzaj naseg
srca. Njegove pobude i dalje ostaju gresne. Izbegavajuci negativne misli
i osecanja mi bezimo od stvarnosti, i tako samo uklanjamo povod
za manifestaciju nase gresne prirode; samo bezimo od problema koji i dalje
nosimo u dubini svoje duse. Da bi covek bio srecan i imao ljubav, potrebno
je da dozivi promenu onoga sto jeste - svoje sustine tj. svoga srca (Price
4,23; Matej 15,19):
"Svrh svega sto se cuva cuvaj srce
svoje," "Jer od srca izlaze zle misli, ubistva, preljube, kurvarstva, kradje,
lazna svedocanstva, hule na Boga."
Poucavanje i vaspitanje imaju svoje mesto, ali su na ovom
planu potpuno nemocni. Samo Bog moze da promeni nase srce:
"Ja cu vas ocistiti od svih necistota
vasih i od svih gadnih bogova vasih. I dacu vam novo srce, i nov cu duh
metnuti u vas, i izvadicu kameno srce iz tela vasega, i dacu vam srce mesno.
I duh svoj metnucu u vas, i ucinicu da hodite po mojim uredbama i zakone
moje da drzite i izvrsujete. I ...bicete mi narod i ja cu vam biti Bog."
(Jezekilj 36,25-28)
Razumevanje zahteva bozanske pravednosti ce nam pomoci
da postanemo svesni nasih stvarnih duhovnih potreba nasuprot nasih psiholoskih
potreba (koje su koren svake duhovne patologije).
Kako coveku smetaju samo posledice greha (narusen odnos
sa samim sobom i okolinom, neprijatna osecanja, itd), a ne i sam greh,
on je po svojoj prirodi svestan svojih sebicnih i
samopravednih, ali ne i duhovnih potreba.
Ako je takva osoba cak religiozna, tada ce biti sklona da naglasava: "Korisno
je ponasati se dobro jer se to isplati!" Ili: "Greh nije dobar jer
neces moci u raj!" Ona uvek mora svoju religioznost da motivise
sebicnom motivacijom, zato sto nije svesna da je Bog sam po sebi dobar,
niti da je greh sam po sebi los. Da bi postala svesna svojih duhovnih potreba,
takva osoba mora prvo da postane svesna da je uzrok problema - greh - sam
po sebi los, a ne samo zato sto "zbog njega dolazimo
u sukob sa drugima i samim sobom, i ne mozemo otici u raj".
A to je moguce samo kroz Bozji moralni zakon (2.Mojsijeva
20,2-17; Matej 5.gl.), koji upravo
coveka osvedocava da je greh sam po sebi los, i da je ljubav sama po sebi
dobra. Uskladjenost sa zakonom je ljubav (Rim.13,10),
a krsenje zakona je greh (1.Jovan 3,4).
Apostol Pavle nije bio svestan da ga njegovi motivi opterecuju
sve dok ih nije sagledao u svetlosti uzvisenog Bozjeg otkrivenja: "Jer
ne znadoh za zelju dok zakon ne kaza: Ne zazeli." (Rimljanima
7,7)
Bez Bozjeg moralnog zakona covek je sklon da svoju opterecenost
proglasi duhovnom potrebom i da u Bogu trazi idola tj. odgovor na svoje
sebicne i samopravedne porive (fanatizam). Medjutim, uzvisena predstava
o Bogu koju nam pruza Njegovo otkrivenje u Bibliji nije psiholoska, vec
razumna predstava, zato sto se odnos sa stvarnim Bogom ne zasniva na dozivljajima
i osecanjima, vec na razumnom poznanju i poverenju
u Bozji karakter. A poznanje Boga kroz karakter ne odgovara covekovoj
gresnoj i samopravednoj prirodi. Ono mu ne pruza nikakvo osecanje sigurnosti
i pravednosti, vec ga upravo osvedocava o uzrok njegove sopstvene opterecenosi
- greh i krivicu. (To je istovremeno i dokaz da covek nije izmislio biblijskog
Boga, jer covek nikada ne bi izmislio ono sto mu ne odgovara.) Bog ne zeli
da u Njemu nadjemo novi odgovor na nasu opterecenost, vec nas svojim otkrivenjem
cuva od nje.
Pogledajmo kako se sam Bog otkriva coveku. Kada se Mojsije
molio "pokazi mi put svoj da te poznam" i
"pokazi mi slavu svoju" (2.Mojs. 33,13.18),
u uslisenju molitve Bog nije Mojsija doveo u stanje nirvane, niti ga je
zasenio neverovatnim naucnim saznanjima, vec mu je jednostavno otkrio svoj
karakter:
"Jer prolazeci Gospod ispred njega
vikase: Gospod, Gospod, Bog milostiv, zalostiv, spor na gnjev i obilan
milosrdjem i istinom. Koji cuva milost tisucama, prasta bezakonja i nepravde
i grehe, koji ne pravda krivoga, i pohodi grehe otacke na sinovima i na
unucima do trecega i cetvrtoga koljena." (2.Mojsijeva 34,6-7)
"Ovako govori Visoki i Uzviseni,
koji zivi u vecnosti, kojemu je ime sveti: Na visini i u svetinji stanujem,
i s onim ko je skrusenog srca i smernog duha, ozivljujuci duh smernih i
ozivljujuci srce skrusenih." (Isaija 57,15)
Bog se otkrio covevecanstvu kroz kroz svoj moralni zakon
(Deset zapovesti), da bi odmah zatim naglasio:
"Glas od reci custe, ali osim glasa
lika ne videste ... da se ne biste pokvarili i nacinili sebi lik rezan
ili kakvu sliku coveka ili zene." (5.Mojsijeva 4,12.16)
Nazalost, mnogi zele da Boga vide telesnim ocima, da Ga
sebi priblize kroz sliku ili kip, te da Ga kroz molitvu ili meditaciju
osete i dozive. Medjutim, oni svojim osecanjima samo ugusuju svoje duhovne
potrebe, dok svojim tehnikama samo umiruju svoju savest.
Pretpostavimo da smo upoznali osobu velicanstvenog i plemenitog
izgleda. Da li na osnovu samog njenog izgleda, recimo njene fotografije
mozemo biti sigurni da je ona dostojna naseg poverenja? Naravno da ne!
Nekada su potrebna tek teska zajednicka zivotna iskusenja pa da uvidimo
da smo bili prevareni spoljnim izgledom i sarmom "prijatelja". Same emocije
koje je ta osoba iskreno pokazivala prema nama nisu dovoljne. Potreban
je karakter ljubavi. A karakter se ne spoznaje preko osecanja, vec razumom.
Potrebno je da imamo razumno otkrivenje zivota onoga u koga razmisljamo
da izgradimo poverenje. Rimski kapetan posmatrajuci reci i dela Isusa Hrista
na krstu, mogao je da zakljuci: "Ovaj zaista bese
Sin Bozji." Ali, takvo razumno (1.Jovanova 5,20) poznanje
Boga, kroz njegov karakter nije omiljeno, jer zahteva od coveka da se ponizi
pred svojom oholoscu i da prizna svoje duhovno siromastvo.
Kada cita Svetu Bozju rec, covek primecuje da razumni
opisi ljubavi i dobrote njegovo srce ostavljaju hladnim, zato sto je ono
upravo takvo. Njemu price o ljubavi i dobroti deluju kao fraze zato sto
je i ljubav samo fraza u njegovom srcu. Zato covek, izbegavajuci priznanje
svoje nemoci, najcesce odbacuje biblijsku nauku i prepusta da ga u trazenju
"istine" vodi njegovo gresno srce, dok najzad ne
dodje do one zivotne filozofije koja laska njegovim sopstvenim samopravednim
motivima i gresnim zeljama:
"Ko se uzda u svoje srce, bezuman
je; " (Price 28,26)
"Bezumniku nije mio razum nego da
se javlja srce njegovo." (Price 18,2)
Ako razumni nalozi Svetog Pisma ne mogu da nase srce pokrenu,
onda zaista nema jaceg i veceg otkrivenja koje moze da u nama pokrene pravu
nesebicnu ljubav. Zato uopste ni ne treba da pokusavamo da pokrecemo snage
svoga srca (koje mogu biti samo gresne i fanaticne) vec treba da se oslonimo
na silu koju imamo u Bogu.
Jedino sto nam preostaje, ako necemo da se priznanjem
te cinenice ponizimo i prihvatimo Bozju milost, jeste da pobudjujemo fanaticne
motive sopstvenog srca (sebicnost, krivicu, oholost, strah, sentimentalna
osecanja) proglasavajuci ih bozanskom ljubavlju, sto je sustina
svake ljudske zivotne filozofije i lazne religije.
Coveku je potrebna promena srca, a ne sublimacija starih
motiva. Potrebno mu je legitimno oprostenje, a ne psiholoska satisfakcija.
Za razliku od poznanja Boga koje je zasnovano na dozivljajima
i osecanjima, koje nikoga moralno ne obavezuje, razumno poznanje Boga kroz
Njegovu rec i Njegov zakon osvedoceva gresnika o njegov teret krivice,
te ga navodi na reformu srca, pruzajuci mu razumno poverenje u Bozji karakter
i Njegov plan spasenja.
Umesto da pred svoju savest, pred druge ljude i pred Boga
izlazimo sa nekom svojom pravdom, biblijski plan spasenja, ne govori o
Bogu koji od nas trazi pravednost, vec koji
nam tu pravednost pruza kao dar svoje milosti.
Kako Vrhovni Zakonodavac moze da oprosti gresniku a da
time sam ne prekrsi sopstveni Zakon i ne dodje pod osudu sopstvene pravednosti?
Jedino tako sto ce Zakonodavac na sebe da preuzme kaznu
koju je gresnik zasluzio. Za razliku od otrovnog vina lazne religije, da
bismo pili sa izvora vode zivota, neophodna je zrtva:
"A ja cu stajati pred tobom onde
na steni na Horivu, a ti udari u stenu, i poteci ce iz nje voda da pije
narod." (2.Mojsijeva 17,6)
Udarac mora pasti na Bezgresnoga, da bi gresnik postao
opravdan:
"I svi jedno pice duhovno pise;
jer pijahu od duhovne stene koja idjase za njima, a stena bese Hristos."
(1.Korincanima 10,4)
"A za tebe i krv zaveta tvoga izvadicu
roblje tvoje iz jame u kojoj nema vode. Vratice se u grad suznji puni nade...
Spasice ih Gospod Bog njihov u taj dan kao stado svojega naroda, jer su
oni drago kamenje na vencu koje ce u zemlji zasjati. Ah, srece njihove
i lepote!" (Zaharije 9,11-17)
"Baci zlato u prah, zlato ofirsko
u pesak od potoka, i Svemocni bice zlato tvoje, srebro tvoje i bogatstvo
tvoje. Tada ces se radovati o Gospodu, podignuces k Bogu lice svoje. Molices
mu se i uslisice te i na putevima tvojim svetlice videlo" (O
Jovu 22,24-28)
Svako ko je u svetlosti Bozjeg lica uvideo prljavstinu
i izoblicenost sopstvenog karaktera, i zavapio Bogu "Daj
mi te vode da ne zednim!" cuo je Njegov odgovor:
"Blago gladnima i zednima pravde,
jer ce se nasititi." (Matej 5,6)
"I ko je zedan neka dodje, i ko
hoce neka uzme vodu zivota zabadava." (Otkr.22,17)