Verovatno smo vec imali susret sa osobama koje su spremne da za druge
ucine velika i pozrtvovana dela. Iz njihovih usta smo cesto culi rec
"izvini", ali smo se razalostili kada smo ustanovili da njihova dobrota
ne potice iz ljubavi, vec iz krivice koja muci njihovu savest.
U dubini svoje duse, zbog svojih greha, oni nisu izmireni sa Bogom.
Svest o grehu koji je uzrok njihove krivice su potisli, pa sada osecaju
krivicu u svemu sto im za to pruza povod. Ako slucajno sapletu nekog
prolaznika na ulici, mozda nece moci mirno da spavaju zbog nemirne
savesti.
Pod grehom ne misle na covekovo duhovno stanje; na njegovu
raskinutu zajednicu sa Bogom, vec misle na nedostatak paznje i samokontrole
koji je rezultovao neucinjenim dobrim, ili ucinjenim losim delom. Zato,
kada ucine greh, oni se ne kaju za pobude iz kojih su greh ucinili (sebicnost,
oholost, gnevljivost, telesnost, ...), vec se kaju za formu ponasanja kojom su
povredili drugoga ili jednostavno prekrsili zacrtana pravila ponasanja.
Posto nemaju svest o Bozjem odobravanju, pokusavaju da ga
steknu kod ljudi, pred svojim zemaljskim autoritetima ili pred svojom
licnom savescu, pridrzavajuci se slepo svojih pravila ponasanja. Oni
mogu da budu veoma pozrtvovani, spremni su da izdvoje iz svoga dzepa
velike sume novca za siromasne, ali u svoj svojoj dobroti te osobe
nemaju radosti. Radost bozanske ljubavi zamenjena je mucninom grize
savesti.
Oni ne mogu sebe da prihvate kao gresne osobe kojima je neophodna
Hristova uracunata pravda. Kada primete u svojoj prirodi gresne navike
i sklonosti, odmah se trude da koriguju svoje stanje da bi se pred
svojom savescu osecali pravedno. Oni ne dozvoljavaju Bogu da ih postepeno
vodi, pa tako stavljaju na sebe teret da budu verne prema svakom zahtevu,
koji pred njihovu savest dodje. Pokusavaju da konzumiraju tvrdu hranu,
iako nisu ni na stadijumu mleka. Nemaju poverenja u Boga i Njegovo prihvatanje,
pa zato pokusavaju da sami sebe spasu.
Fanatizam iz osecanja krivice kod religioznih ljudi najcesce nastaje kada
se vernici navode da ulazu napor u svoje duhovno posvecenje, umesto u
poznanje Boga kao Prijatelja gresnika i njihovog Spasitelja.
"Dugo smo kao crkva naglasavali svoju potrebu za poslusnoscu gledajuci
u tome svoj najvazniji zadatak. Ali smo zato proizvodili utisak da
se poslusnost javlja tek kao rezultat naseg veoma napornog truda. Verovali
smo da Bog pomaze onima koji pomazu sami sebi. Nase odluke, zaveti
i obecanja cinili su nam se beskrajnim dok smo stalno pokusavali, padali
i opet pokusavali. A sve to vreme Isus je strpljivo govorio:
'Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja cu vas odmoriti.'
(Matej 11,28)" (M.V. PV str.22)
"Svi koji osecaju veliko siromastvo svoje duse i shvataju da niceg
dobrog nemaju u sebi, mogu dobiti pravednost i snagu gledanjem u Isusa.
... On vas moli da svoje siromastvo zamenite bogatstvom Njegove milosti.
Mi nismo dostojni Bozje ljubavi, ali je Hristos, nas Jamac, dostojan
nje i savrseno je u stanju da spase sve koji dolaze k Njemu. Ma kakvo
bilo vase iskustvo u proslosti, ma kako bile obeshrabrujuce vase trenutne
okolnosti, ako dodjete Isusu takvi kakvi jeste, slabi, bespomocni i
ocajni, nas milostivi Spasitelj daleko ce vam izaci u susret, zagrliti
vas rukama svoje ljubavi i ogrnuti plastem svoje pravednosti. On ce
nas predstaviti Ocu odevene u belu odecu svog sopstvenog karaktera.
On se zalaze za nas pred Bogom govoreci: Ja sam zauzeo mesto ovog
gresnika. Ne gledaj to zalutalo dete, vec gledaj mene. Ma koliko glasno
sotona govorio protiv nase duse, optuzujuci je za greh i polazuci
na nas pravo kao na svoj plen, Hristova krv govori mnogo jace." (EGV
MB str.8-9)
"Samo u Gospodu pravda je i sila... U Gospodu ce se opravdati i proslaviti
svi potomci Izrailja." (Isaija 45,24-25)
"Ko je Bog kao ti? koji prasta bezakonje i prolazi prestupe ostatku
od nasledstva svojega, ne drzi doveka gneva svojega jer mu je mila
milost. Opet ce se smilovati na nas; pogazices nasa bezakonja; bacices
u dubine morske sve grehe njihove." (Mihej 7,18-19)
|