"O kad bi i ti znao u ovaj tvoj dan sto je za mir tvoj! Ali je sada sakriveno od ociju tvojih. Jer ce
doci dani na tebe, i okruzice te neprijatelji tvoji opkopima, i opkolice te i potisnut ce te sa svih
strana; i razbice tebe i decu tvoju u tebi, i nece ostaviti u tebi kamena na kamenu, zato sto nisi
poznao vremena u kome si pohodjen." Luka 19, 42-44.
Sa vrha Maslinske gore Isus je posmatrao Jerusalim. Pred njime se pruzao prizor koji je odisao
lepotom i mirom. Bilo je vreme Pashe. Sa svih strana su se sakupila Jakovljeva deca da proslave
veliki narodni praznik. Usred vrtova, vinograda i zelenih obronaka, posutih satorima hodocasnika,
uzdizali su se terasasti brezuljci, predivne palate i masivna utvrdjenja izraelske prestonice. Izgledalo je
kao da kci Sionska govori u svojoj gordosti: "Sedim kao carica i necu videti zalosti"; bila je tako
lepa i sigurna u nebesku naklonost kao u vreme kada je pevao pevac: "Prekrasna je visina, uteha
svoj zemlji, gora Sion, - grad velikog cara." Psalam 48,2. Pred ocima su se dizale velicanstvene
zgrade hrama. Zraci sunca na zalasku osvetljavali su snezno bele mramorne zidove i odbijali su se
od zlatnih vrata, kula i tornjeva. "U savrsenoj lepoti" stajao je hram - ponos jevrejskog naroda.
Koji bi Izraelac mogao gledati ovaj prizor a da ne oseti duboku radost i ushicenje! Ali Isusa su
obuzimale sasvim druge misli. "I kad se priblizi, ugleda grad i zaplaka nad njim." Luka 19, 41.
Usred sveopste radosti koju je izazvao njegov trijumfalni ulazak, kad su svi oko njega mahali
palmovim grancicama, kad je veselo hosana odjekivalo sa brezuljaka, i kad je hiljade glasova
proglasavalo Isusa za cara, Spasitelj sveta bio je uznenada obuzet tajanstvenom tugom. On, Sin
Bozji, nada Izraelova, cija je sila pobedjivala smrt i izvodila njene zarobljenike iz grobova, plakao
je, ali ne od obicne zalosti, vec od velike neiskazane dusevne patnje.
On nije prolevao suze zbog sebe, iako je dobro znao kuda vodi njegov put. Pred njime se prostirala
Getsemanija, mesto njegovog bliskog stradanja. Videla su se i Ovcja vrata, kroz koja su se
vekovima dovodile zrtve na klanje, a koja su se imala otvoriti za njega, kada bude "vodjen kao
jagnje na zaklanje". Izaija 53,7. Nedaleko bila je Golgota, mesto raspeca. Uzasan gusti mrak trebalo
je da se spusti na put kojim je Hristos morao uskoro proci da bi dao dusu svoju kao zrtvu za greh.
Ali ovoga casa sveopste radosti nije ga rastuzilo razmisljanje o ovim prizorima, niti su predosecanja
o njegovoj nadcovecanskoj muci razalostila njegov nesebicni duh. On je plakao nad hiljadama
Jerusalimljana, nad slepocom i nepokajanoscu onih koje je dosao da blagoslovi i spasi.
Pred Isusovim ocima prolazili su prizori istorije od preko hiljadu godina Bozje narocite milosti i
ocinske brige prema izabranome narodu. Tu je bilo brdo Morija na kome je mladi Izak, sin
obecanja, dragovoljna zrtva, bio vezan na oltaru, - simbol zrtve Bozjeg Sina. Tu je takodje slavno
obecanje o dolasku Mesije bilo potvrdjeno ocu vernih (1. Mojs. 22, 16-18.) Tu je dim zrtve, koju
je prinio David sa Ornanovog gumna, odvratio mac andjela koji je ubijao (1. Dnev. 21) - simbol
Hristove zrtve i posrednistva za gresne ljude. Bog je cenio Jerusalim vise od cele zemlje. Gospod je
"izabrao Sion", i "omilje mu ziveti na njemu". Psalam 132, 13. Tu su sveti proroci tokom vekova
objavljivali svoje opomene. Tu su svestenici mahali svojim kadionicama, i oblak dima s molitvama
vernih dizao se Bogu. Tu se svakog dana prinosila krv jaganjaca koji su predstavljali Jagnje Bozje.
Tu je Gospod otkrivao svoju prisutnost u oblaku slave iznad svetinje nad svetinjama. Tu je,
napokon, bilo podnozje tajanstvenih lestvica, koje su spajale zemlju sa nebom - onih lestvica po
kojima su Bozji andjeli silazili i penjali se, i koje su pokazivale ljudima put u nebesku svetinju nad
svetinjama. Da je Izrael ostao veran svome Bogu, Jerusalim, kao Bozji izabranik, ostao bi zauvek.
(Jeremija 17, 21-25.) Ali istorija ovoga povlastenog naroda je izvestaj o neprekidnom odmetanju u
pobunama. Oni su se odupirali Bozjoj milosti, zloupotrebljavali su sve svoje povlastice i prezirali
svoja preimucstva.
Iako se Izrael rugao Bozjim vesnicima, prezirao njegove reci i ismejavao njegove proroke (2.
Dnevnika 36, 16), Bog se i dalje otkrivao njima kao "Gospod Bog, milostiv, zalostiv, spor na gnev
i obilan milosrdjem i istinom". 2. Mojsijeva 34, 6. Usprkos njihovom uzastopnom odbijanju, milost
Bozja ih je i dalje pokazivala. Pun ljubavi, neznije od one koju otac pokazuje prema sinu koga
voli, Bog je zarana slao njima vesnike sa opomenama, jer je zelio da postedi svoj narod i svoje
prebivaliste. (2. Dnevnika 36, 15.) Kad nisu pomogli pozivi, molbe i ukori, poslao im je
najskupoceniji dar neba! U tom jedinom daru poklonio im je celo nebo!
Sam Bozji Sin dosao je da se zauzme za nepokajani grad. Hristos je onaj koji je presadio izraelski
narod kao dobru lozu iz Egipta u Hanansku zemlju. (Psalam 80, 8.) Njegova je ruka isterala
neznabosce pred njime. On je taj vinograd posadio na plodnome brezuljku. (Izaija 5, 1-4). Ogradio
ga je ogradom. Poslao je svoje sluge da ga njeguju. "Sto je jos trebalo uciniti mome vinogradu",
uzviknuo je on, "sto mu nisam ucinio?" Kada je trebalo da rodi grozdjem, rodio je vinjagom. U
nadi da ce ipak jednom doneti roda, on je licno dosao u svoj vinograd, ne bi li ga spaseo od
unistenja. Okopao je svoj vinograd, obrezao ga i negovao. Neumorno se trudio da spasi vinograd
koji je sam posadio.
Tri godine Bog svetlosti i slave ziveo je usred svoga naroda. "Prolazio cineci dobro i isceljujuci
sve koje djavo bijase nadvladao", lecio je one koji su bili skrusena srca, oslobadjao zarobljene,
davao vid slepima, zdravlje hromima i sluh gluhima; cistio gubave, uskrsavao mrtve i siromasnima
propovedao evandjelje. (Dela 10, 38; Luka 4, 18; Matej 11,5). Svima bez razlike upucivao je
milostivi poziv: "Dodjite k meni svi koji ste umorni i natovareni, i ja cu vas odmoriti." Matej 11,
28.
Iako su mu uzvracali zlo za dobro, mrznju za ljubav, ipak je On nepokolebljivo nastavljao svoju
sluzbu milosti. (Psalam 109, 5.) Nikad nije odbijao one koji su trazili njegovu milost. Iako je sam
bio putnik, bez doma, i svakodnevno trpio prezir i oskudicu, on je ziveo da cini dobro, da olaksa
bedu nevoljnima, moleci ljude da prime dar njegova zivota. Valovi milosti koji su se odbijali od
upornih srdaca, vracali su se u obliku jace, saosecajnije i jos vece ljubavi. Ali Izrael se odvratio od
svoga najboljeg Prijatelja i jedinog Pomocnika. Prezirao je pozive njegove ljubavi, odbijao njegove
savete i ismejavao njegove opomene.
Cas milosti i oprostaja bio je na izmaku; casa Bozjeg gneva, tako dugo zadrzavana, bila je skoro
puna. Mracni oblaci koje su vekovi otpada i pobuna nagomilali, sada su jezivo pretili i svaki cas su
mogli da se provale nad jednim neposlusnim narodom; a Onoga koji ih je mogao izbaviti od
predstojece nesrece, oni su prezirali, naruzili, odbacili i spremali su se da ga razapnu. Kad Isus
bude razapet na kriz na Gogoti, onda ce isteci dani ovog naroda koji je uzivao Bozju naklonost i
njegove blagoslove. Gubitak cak i samo jedne duse je nesreca koja nadmasuje dobitke i blaga
celoga sveta. Ali ovog trenutka kada je Isus gledao Jerusalim, nesreca jednog celog grada, celog
jednog naroda bila je pred njegovim ocima, - tog grada, tog naroda koji je nekad bio Bozji
izabranik, njegovo narocito blago.
Proroci su plakali nad otpadom Izraela i nad uzasnim pustosenjima koja su dosla na njih zbog
njihovih greha. Jeremija je zelio da njegove oci budu izvor suza da bi mogao plakati dan i noc za
pobenim kcerima svoga naroda, za Bozjim stadom koje je bilo oterano u ropstvo. (Jeremija 9, 1;13,
17.) Kolika je onda bila zalost Onoga ciji je prorocki pogled obuhvatao ne samo godine vec
vekove! On je gledao andjela smrti sa podignutim macem nad gradom koji je tako dugo bio
prebivaliste Bozje. Sa vrha Maslinske gore, sa onoga mesta koje je kasnije zauzeo Tit i njegova
vojska, gledao je preko ravnice sveti hram i predvorje sa stubovima i, ocima punim suza,
posmatrao je uzasnu sliku: gradske zidove opkoljene neprijateljskom vojskom. Cuo je hod vojske
koja je nastupala; cuo je glasove majki i vapaj dece za hlebom u opsednutom gradu. Vidio je u
plamenu sveti i divni hram, njegove palate i kule, a potom ih je vidio pretvorene u rusevine koje se
puse.
Gledajuci unapred vekovima, vidio je narod zaveta rasejan u sve zemlje kao ostatke broda na pustoj
obali. U ovoj kazni koja je trebala uskoro da se izlije nad decom Izraelovom, Isus je vidio prve
kapi case gneva koja ce se u poslednjem sudu izliti do dna. Bozansko saucesce doslo je do izrazaja
u recima punim bola: "Jerusalime, Jerusalime, koji ubijas proroke i zasipas kamenjem poslane k
tebi! Koliko puta htedoh da skupim ceda tvoja, kao sto kokos skuplja pilice svoje pod krila, i ne
hteste." Matej 23, 37; Luka 19, 41-44. O da si ti, narode, koji si uzivao preimucstva vise od svih
drugih, poznao vreme svoga pohodjenja i ono sto je za mir tvoj! Ja sam zadrzavao andjela osvete; ja
sam te pozivao na pokajanje, ali uzalud. Ti si odbio i odbacio ne samo sluge, poslanike i proroke
nego cak i Sveca Izraelova, tvoga spasetelja. Ako budes razoren, sam si tome uzrok. "I necete da
dodjete k meni da imate zivot vecni!" Jovan 5, 40.
Isus je u Jerusalimu gledao simbol sveta, okorjelog u neverstvu i pobuni, koji se naglo priblizava
Bozjim sudovima. Beda otpalog roda tistila je njegovu dusu i otela mu iz ustiju ovaj neizmerno
gorak uzvik. Gledao je istoriju greha i ljudskog stradanja napisanu suzama i krvlju. NJegovo srce
kidalo se od zalosti nad nesrecama i patnjama ljudi. On je zelio da im svima pomogne, ali bilo je
malo onih koji su u njemu trazili jedini izvor pomoci. Bio je gotov da dâ dusu svoju na smrt da bi
im dao spasenje, no malo ih je doslo k njemu da bi imali zivot vecni.
Velicanstvo neba u suzama! Sin vecnoga Boga ozaloscen duhom, potisten od dusevnog bola! Ovaj
prizor, koji je ispunio celo nebo cudjenjem, otkriva nam beskrajni uzas greha; on nam pokazuje
koliko je tezak, cak i za bozansku svemoc, zadatak da spasi gresnika od posledica prestupanja
Bozjeg zakona. Posmatrajuci pred sobom vekove sve do poslednjeg narastaja, Isus je vidio svet
obuzet obmanom slicnom onoj koja je bila uzrok razorenja Jerusalima. Veliki greh Jevreja bio je
odbacivanje Hrista; veliki greh Hriscanskog sveta bice odbacivanje Bozjeg zakona, koji je temelje
Bozje vladavine na nebu i na zemlji. Bozje zapovesti bice prezrene i odbacene. Milioni robova
greha i sotone, osudjeni da pretrpe drugu smrt, nece hteti da slusaju rec istine u dan svoga
pohodjenja. Uzasna zaslepljenost! Uzasno bezumlje!
Dva dana pre Pashe, posto je otkrio licemerstvo farizeja, Isus izlazeci iz hrama poslednji put, uputio
se sa svojim ucenicima na vrh Maslinske gore. Sjeo je sa njima na obronak obrastao travom, koji
se izdizao nad gradom, i jos je jednom stao promatrati njegove zidove, kule i palate. Jos jednom je
posmatrao hram u njegovom dicnom sjaju, krunu lepote, kojom je sveto brdo bilo krunisano.
Pre hiljadu godina psalmista je velicao Bozju milost prema Izraelu, sto je njegov sveti dom izabrao
da mu bude prebivaliste. "U Salemu je stan njegov i naselje njegovo na Sionu." Psalam 76,2. On
je "izabrao koljeno Judino, Goru Sion, koja mu omilje. I sagradi svetinju svoju kao gornje stanove
svoje." Psalam 78, 69. Prvi hram bio je sagradjen u najslavnije doba izraelske istorije. David je za
tu svrhu sabrao ogromno blago. Nacrt za njegovu gradnju nacinjen je bozanskim nadahnucem. (1.
Dnevnika 28, 12. 19.) Salamun, najmudriji car Izraelov, dovrsio je to delo. Ovaj hram bio je
najvelicanstvenija zgrada koju je svet ikada vidio. Ali govoreci o drugome hramu, Bog je preko
proroka Ageja dao sledecu izjavu: "Slava ce ovoga doma poslednjega biti veca nego onoga prvoga,
veli Gospod nad vojskama." I potrest cu sve narode, i doci ce Zeljeni svih naroda, i napunice ovaj
dom slavom, veli Gospod nad vojskama." Agej 2, 9. 7.
Razoren pod Nabuhodonosorom, Salamunov hram bio je ponovo sazidan oko pet stotina godina pre
Hrista; to je ucinio narod koji se vratio u opljackanu i opustosenu zemlju iz ropstva koje je trajalo
oko jedan ljudski vek. Medju njima bilo je i staraca koji su videli slavu Salamunova hrama i koji
su plakali posmatrajuci postavljanje temelja novome hramu, koji je bio mnogo manji od prvoga.
Prorok je ovako opisao osjecanje koje je tada vladalo: "Ko je medju vama ostao, koji je vidio ovaj
hram u prvoj njegovoj slavi? A kakav vi sada vidite? Nije li prema onome kao nista u vasim
ocima?" Agej 2, 3; Ezdra 3, 12. Tada je dato obecanje da ce slava drugoga hrama biti veca od
slave prvoga.
Drugi hram nije se mogao usporediti po lepoti sa prvim; niti je bio posvecen istim vidljivim
znacima Bozje prisutnosti kao prvi; nije se otkrila natprirodna sila da oznaci njegovo posvecenje.
Nikakav oblak slave nije se vidio da ispunjava novosagradjenu svetinju. Nikakv oganj nije pao sa
neba da zapali zrtvu na oltaru. Slava Bozja nije vise pocivala izmedju herubima u svetinji nad
svetinjama; kovceg zaveta, presto milosti i ploce svedocanstva nisu se nalazili u njemu. Nikakav
glas s neba nije odgovorio da bi na svestenikovo pitanje objavio volju Bozju.
Tokom vekova Jevreji su se uzalud trudili da pokazu kako se ispunilo Bozje obecanje dano preko
proroka Ageja. Oholost i neverstvo potamnili su njihov um u pogledu razumevanja pravoga
znacenja prorockih reci. Drugi hram nije bio pocascen oblakom Gospodnje slave vec zivom
prisutnoscu Onoga u kome je telesno prebivala punina Bozanstva - koji je sam bio Bog, otkriven u
telu. "Zeljeni svih naroda" dosao je zaista u svoj hram kada je Covek iz Nazareta ucio i lecio u
svetom predvorju hrama. Hristovom prisutnoscu, i samo zbog njegove prosutnosti nadmasio je
drugi hram slavu prvoga. Ali Izrael je odbacio dar koji mu je nebo dalo. Kad je ponizni Ucitelj,
izlazeci tog dana iz hrama, prekoracio prag zlatnih vrata, slava Bozja napustila je hram zauvek.
Ispunile su se Spasiteljeve reci: "Eto ce vam se ostaviti vasa kuca pusta." Matej 23, 38.
Ucenici su bili zacudjeni i zadivljeni Hristovim proricanjem. Zeljeli su da bolje razumiju znacenje
njegovih reci, koje su se odnosile na razorenje hrama. Novac, radovi i gradjevinarska vestina u toku
cetrdeset godina - nista se nije stedelo da poveca njegov sjaj. Herod Veliki potrosio je na njega
rimsko i jevrejsko bogatstvo, a svetski imperator obogatio ga je svojim poklonima. Ogromni
blokovi beloga mramora, skoro basnoslovnih razmera, bili su doneti iz Rima i sacinjavali su deo
njegove gradjevine, i ucenici su na njih skrenuli paznju Isusu govoreci: "Ucitelju, gle kakvo je
kamenje i kakva gradjevina!" Marko 13, 1.
Posle ovih reci Isus je dao svecani i porazni odgovor: "Zaista vam kazem: nece ostati ovde ni
kamen na kamenu, koji se nece razmetnuti." Matej 24, 2.
Ucenici su razorenje Jerusalima povezali sa osnivanjem Mesijanskog carstva. Tada ce on kazniti
nepokajane Jevreje i oslobodice narod od rimskog jarma. Isus im je rekao da ce doci po drugi put;
zato su, pri spominjanju propasti Jerusalima, pomislili na njegov dolazak; i kada su se na
Maslinskoj gori okupili oko Spasitelja, upitali su ga: "Kazi nam kad ce to biti, i kakav je znak
tvojega dolaska i posletka veka?" Matej 24,3.
Buducnost je bila ucenicima milostivo sakrivena. Da se u to vreme potpuno razumeli dve uzasne
cinjenice - stradanje i smrt Otkupitelja, kao i razorenje svog hrama i grada, - oni bi se prenerazili
od uzasa. Isus im je iznio samo u glavnim potezima vazne dogadjaje koji ce se desiti pre svrsetka.
Tako oni nisu mogli potpuno razumeti njegove reci; ali njihovo znacenje trebalo im se otkriti tada
kada im budu bila potrebna uputstva koja je dao u njima. Prorocanstvo koje je izrekao imalo je
dvostruko znacenje: ono se odnosilo na razorenje Jerusalima i na strahote poslednjeg velikog dana.
Isus je otkrio ucenicima koji su ga pazljivo slusali kakvi ce sudovi stici otpadnicki Izrael, i narocito
kakva kazna ce doci na njih zbog odbacivanja i razapinjanja Mesije. Nepogresivi znaci prethodice
kraju. Cas uzasa ce doci iznenada i brzo. Spasitelj je upozorio svoje sledbenike: "Kad dakle
ugledate na mestu svetome mrzost opustosenja, o kojoj govori prorok Danilo, koji cita, da
razume: tada koji budu u Judeji neka beze u gore." Matej 24,1. 15. 16; Luka 20, 21. Kada
idolopoklonicke zastave Rimljana budu uzdignute na svetom zemljistu koje se prostire nekoliko
stotina metara izvan zidina Jerusalima, tada Hristovi sledbenici treba da napuste grad. Kada budu
primetili znak opomene, onda oni koji zele da se spasu ne smiju vise oklevati. U celoj Judeji, kao i
u Jerusalimu, morali su da iskoriste znak za bekstvo. Onaj koji bi se nasao na krovu, nije smeo
silaziti u kucu da bi spasao svoje najdragocjenije blago. Oni koji bi radili u polju ili u vinogradu,
nisu se smeli zadrzavati i vracati da uzmu gornju haljinu koji su ostavili na strani dok su radili po
vrucini dana. Nisu smeli oklevati ni jedan trenutak da ne bi stradali u sveopstem unistenju.
Za vreme Herodove vlade, Jerusalim se ne samo mnogo prolepsao vec je podizanjem kula, zidova
i tvrdjava, uz njegov prirodni polozaj, postao na izgled neosvojiv. Onaj koji bi u ono vreme
prorekao njegovo razorenje bio bi smatran nerazumnim narusavateljem mira, kao Noje u svoje
vreme. No Isus je rekao: "Nebo i zemlja ce proci, ali moje reci nece proci." Matej 24, 35. Gresi
sinova Izraelovih navukli su na Jerusalim Bozji gnev, i njihovo tvrdoglavo neverstvo zapecatilo je
njihovu sudbinu.
Gospod je objavio preko proroka Miheja: "Cujte ovo poglavari doma Jakovljeva i knezovi doma
Izraelova, koji se gadite na pravdu, i sve sto je pravo izvrcete, koji gradite Sion krvlju i Jerusalim
bezakonjem. Poglavari njegovi sude po mitu, i svestenici njegovi uce za platu, i proroci njegovi
gataju za novce, a na Gospoda se oslanjaju govoreci: Nije li Gospod usred nas? Nece doci zlo za
nas." Mihej 3, 9-11.
Ove reci dobro opisuju podmitljivost i laznu pravdu stanovnika Jerusalima. Iako su tvrdili da strogo
drze propise Bozjeg zakona, prestupali su sva njegova nacela. Mrzili su Hrista, cija je svetost i
cistota otkrivala njihova bezakonja; i oni su ga optuzivali da je on uzrok svih zala koja su dosla na
njih zbog njihovih greha. Iako su priznavali njegovu bezgresnost, izjavili su da je njegova smrt
potrebna radi sigurnosti nacije. "Ako ga ostavimo tako", rekli su jevrejski poglavari, "svi ce ga
verovati, pa ce doci Rimljani i uzeti nam zemlju i narod". Jovan 11, 48. Ako pogube Hrista, mislili
su oni, postat ce jos jednom jak i ujedinjen narod. Tako su delili misljenje poglavara svecenickog
koji je tvrdio da je bolje da jedan covek umre nego da propadne celi narod.
Na ovaj nacin su vodje jevrejskog naroda "gradile Sion krvlju i Jerusalim bezakonjem". Mihej 3,
10. Mada su razapeli Spasitelja koji ih je karao zbog njihovih greha, jos uvek su se zavaravali
svojom pravdom smatrajuci se Bozjim povlastenim narodom i ocekivali su da ce ih Gospod
osloboditi od njihovih neprijatelja. "Zato", nastavlja prorok, "sav Sion ce se preorati kao njiva, i
Jerusalim ce postati gomila, i gora od doma kao visoka suma." Mihej 3, 12.
Bog je odgadjao svoj sud nad gradom i narodom skoro cetrdeset godina od casa kada je Isus
objavio propast Jerusalima. Cudnovato je bilo Bozje strpljenje prema onim koji su odbacili njegovo
evandjelje i ubili njegovog Sina. Prica o nerodnoj smokvi pokazala je Bozje postupanje sa
jevrejskim narodom. Zapovest je glasila: "Odsjeci je, zasto da zemlji smeta?" Luka 13, 7. Ali
bozanska milost postedela ju je jos za neko vreme. Medju Jevrejima bilo je mnogo onih koji nisu
imali pravi pojam o Spasiteljevom karakteru i njegovom delu. Deca nisu imala priliku da prime
svetlost koju su njegovi roditelji prezirali. I Spasitelj je zelio da i njima dâ svoju svetlost. Htio je
da im pruzi priliku da vide ispunjenje prorocanstva ne samo o njegovom rodjenju nego i o njegovoj
smrti i uskrsnucu. Deca nisu bila osudjena zbog greha roditelja; vec, posto su upoznala svetlost koja
je bila dana njihovim roditeljima i odbacila je, kao sto su odbacila i svetlost danu licno njima,
postala su dionicari greha svojih roditelja i dopunila su meru njihovih bezakonja.
Bozje strpljenje prema Jerusalimu jos je vise utvrdilo Jevreje u njihovom upornom nepokajanju. U
svojoj mrznji i okrutnosti prema Isusovim ucenicima odbacili su poslednji dar milosti. Na to je Bog
povukao od njih svoju zastitu, prestao je da zadrzava sotoninu moc, i tako je narod ostao u rukama
vodje koga je izabrao. Jevreji su prezreli Hristovu milost koja ih je mogla osposobiti da savladaju
svoje gresne nagone, te su sada ovi pobedili njih. Sotona je probudio u njima najuzasnije i najnize
strasti. Nisu vise rasudjivali, postali su bezumni; njima je upravljao nagon i slepi gnev. Postali su
sotonski okrutni. U obitelji kao i u narodu; u visim slojevima kao i u nizim svuda je vladalo
nepoverenje, zloba, zavist, nesloga, pobune i ubistva. Nigde nije bilo sigurnosti. Prijatelji i rodbina
izdavali su jedni druge. Roditelji su ubijali svoju decu, a deca svoje roditelje. Narodni upravljaci
nisu imali snagu da vladaju sobom. NJihove strasti su ih cinile tiranima. Jevreji su primili lazna
svedocanstva da bi osudili Bozjeg nevinog Sina. Sada su lazne optuzbe ucinile njihov zivot
nesigurnim. Svojim delima su vec odavno govorili: "Neka nestane ispred nas Sveca Izraelova."
Izaija 30, 11. NJihova se zelja ispunila. Bozji strah nije ih vise uznemiravao. Na celu naroda bio je
sotona i najvise gradjanske i verske vlasti bile su pod njegovom upravom.
Vodje neprijateljskih stranaka bi se ponekad ujedinile da bi opljackale svoje nesretne zrtve, a posle
bi se bacile jedni na druge i nemilosrdno bi se istrebljivale. Cak ni svetost hrama nije mogla
zadrzati njihovu okrutnost. Verni su bili ubijani pred zrtvenikom, i svetinja se oskrvnjivala telesima
ubijenih. U svojoj sljepoci i bogohulnoj nadutosti podstrkaci tih paklenih dela oholo su izjavljivali
da se ne boje da ce Jerusalim biti razoren, jer je on Bozji grad. Da bi jos vise utvrdili svoju moc,
potkupili su lazne proroke koji su objavljivali, u isto vreme kada su vec rimske legije opsedale
grad, da ce spasenje od Boga sigurno doci. Do poslednjega trenutka narod je cvrsto verovao da ce
se Svevisnji umesati i unistiti neprijatelje. Ali Izrael je odbacio bozansku zastitu, i sada nije imao
nikakvu odbranu. Nesretni Jerusalim bio je razjedinjen unutrasnjim razdorima; njegove ulice bile su
poprskane krvlju njegove dece koja su se medjusobno ubijala dok je neprijateljska vojska razarala
utvrdjenja i ubijala njegove vojnike!
Sva Hristova proricanja o razorenju Jerusalima ispunila su se doslovno. Jevreji su iskusili istinitost
reci opomene: "Kakvom merom merite, onakvom ce vam se meriti." Matej 7, 2.
Kao vesnici nesrece i suda pojavili su se znaci i cudesa. U noci pojavila se neprirodna svetlost nad
hramom i oltarom. Pri zalasku sunca, u oblacima su se pokazala ratna kola i vojnici gotovi za boj.
Svestenici koji su nocu sluzili u hramu bili su preplaseni tajanstvenom bukom. Zemlja se tresla, i
mnostvo glasova culo se gde govore: "Bezmo odavde!" Velika istacna vrata, toliko teska da su ih
dvadeset ljudi jedva mogli zatvoriti, osigurana ogromnim gvozdenim polugama, zabijenim duboko u
cvrstu, kamenu podlogu, otvorila su se sama u ponoc.
U toku sedam godina jedan covek objavljivao je ulicama Jerusalima nesrece koje ce zadesiti grad.
Dan i noc on je pjevao cudnu tuzaljku: "Glas sa istoka! Glas sa zapada! Glas sa cetiri kraja! Glas
protiv Jerusalima i protiv hrama! Glas zenika i neveste! Glas protiv celoga naroda!" Ovo cudno
bice bacili su u zatvor i bicevali ga, ali nisu izvukli iz njegovih ustiju nikakav glas. Na pogrde i
mucenja, on je samo odgovarao: "Tesko, tesko Jerusalimu; tesko njegovim stanovnicima!" Nije
prestao sa svojim opomena dok ga nisu ubili za vreme opsade koju je prorekao.
Nijedan Hriscanin nije poginuo prilikom opsade Jerusalima. Isus je opomenuo svoje ucenike, i svi
koji su verovali pazili su na obecani znak. "A kad vidite da Jerusalim opkoli vojska", rekao je
Isus, "onda znajte da se priblizi vreme da opusti. Tada koji budu u Judeji, neka beze u gore, i koji
budu u gradu, neka izlaze napolje; i koji su napolju, neka ne ulaze u njega." Luka 21, 20. 21.
Rimljani pod Cestem opkolili su grad. Iznenada, kada je sve izgledalo pogodno za jedan brzi
napad, oni su povukli opsadu. Opsednuti, koji su izgubili nadu u uspesnu odbranu, bili su vec
gotovi da se predaju, kad je rimski vojskovodja povukao vojsku bez ikakvog vidljivog uzroka. Bog
je u svojoj milosti upravljao dogadjajima u korist svoga naroda. Obecani znak se pokazao
Hriscanima koji su cekali, i sada se pruzila prilika svima koji su hteli da poslusaju Spasiteljevu
opomenu. Dogadjaji su tako tekli da ni Jevreji ni Rimljani nisu Hriscane ometali u bekstvu. Videci
da Cestija odstupa, Jevreji su pojurili iz Jerusalima i poceli su da gone njegovu vojsku. Sada su
Hriscani imali priliku da napuste grad. U to vreme i okolina je bila ociscena od neprijatelja koji bi
mogli da ih zadrze. U vreme opsade, Jevreji su bili sakupljeni u Jerusalimu da proslave Praznik
senica, i tako su Hriscani u celom kraju imali mogucnost da nesmetano beze. Oni su pobegli u
jedno sigurno mesto - u grad Pelu, u pokrajini Pereji, s one strane Jordana.
Jevrejska vojska, goneci Cestija i njegovu vojsku, bacila se takvom zestinom na njegovu zastitnicu
da je izgledalo da ce je potpuno unistiti. Rimljani su sa velikom mukom uspeli da se povuku.
Jevreji, ciji su gubici bili neznatni, vratili su se trijumfalno u Jerusalim, natovareni plenom. Ali ovaj
prividan uspeh donio im je samo zlo. On ih je podstrekao da se uporno odupru Rimljanima, sto je
donelo gradu osudjenom na propast neizrecivu patnju.
Strasna nevolja zadesila je Jerusalim kada ga je Tit ponovo opsjeo. Grad je bio opsednut za vreme
Pashe, kad se veliko mnostvo Jevreja sakupilo unutar njegovih zidova. Zivotne namirnice koje bi
stanovnicima sluzile godinama da su ih brizljivo cuvali, bile su unistene osvetom zavadjenih
stranaka koje su se borile za prevlast, i uskoro su se stanovnici nasli pred uzasnom gladi. Jedan
mera zita prodavala se za jedan talanat. Nastala je tako velika glad da su ljudi jeli svoje kozne
opasace, sandale i kozne prevlake na stitovima. Mnogi su se spustali nocu preko zida da bi nakupili
divlje biljke koje su rasle izvan gradskih zidova. Neki su bili uhvaceni i ubijeni uz strasne muke; a
onima koji su uspeli da se vrate bilo je cesto oteto ono sto su sakupili uz tako veliku opasnost.
Vodje su cinile najuzasnija nasilja da bi oduzele hranu onima za koje su mislili da je imaju. Ova
nasilja cinili su cesto ljudi koji su imali dosta hrane, ali su zeljeli da nagomilaju zalihe za
buducnost.
Hiljade njih je umrlo od gladi i kuge. Najintimnije veze izgledalo je da su unistene. Muzevi su
potkradali svoje zene i zene svoje muzeve. Moglo se videti kako deca odzimaju hranu iz usta
svojih starih roditelja. Pitanje proroka: "Moze li zena zaboraviti porod svoj?" (Izaija 49, 15) dobilo
je odgovor unutar zidova ovoga grada osudjenog na propast. "Svojim rukama zene zalostive kuhase
decu svoju; i to im bese hrana u pogibli kceri naroda mojega." Plac Jeremijin 4, 10. Ponovo se
ispunilo prorocanstvo dato pre cetrnaest vekova: "Zena koja je bila vrlo meka i vrlo nezna medju
vama, koja od mekoce i neznosti nije bila navikla stajati nogama svojim na zemlju, prozlice se
prema milome muzu svom i prema sinu svom i prema kceri svojoj i prema deci svojoj koju rodi;
jer ce ih jesti krisom u oskudici svakoj od nevolje i od teskobe, kojom ce ti prituziti neprijatelj tvoj
po svim mestima tvojim." 5. Mojsijeva 28, 56. 57.
Rimljani su hteli da izazovu paniku medju Jevrejima da bi ih tako prisilili na predaju. Jevreji koji su
se odupirali kada su ih zarobljavali, bicevima su tuceni i razapinjani pod gradskim zidovima. Svaki
dan su na taj nacin ubijali stotine njih i to uzasno delo nastavljalo se sve dotle dok u Jozafatovoj
dolini i na Golgoti nije bilo podignuto toliko krizeva da se covek jedva mogao kretati izmedju njih.
Tako se ispunila strasna kletva koju su Jevreji izgovorili pred Pilatovom sudskom stolicom:
"NJegova krv na nas i na nasu decu." Matej 27, 25.
Tit je zelio da ucini kraj strasnome prizoru i da sacuva Jerusalim od potpunog unistenja. Bio je
ispunjen uzasom kada je vidio gomile mrtvih telesa u dolinama. Odusevljen pogledom na hram koji
je posmatrao s vrha Maslinske gore, izdao je zapovest da se ne dira ni u jedan njegov kamen. Pre
nego sto je odlucio da izvrsi napad na ovo utvrdjenje, uputio je poziv jevrejskim vodjama da ga ne
prisiljavaju da krvlju oskvrni sveto mesto. Obecao im je da nijedan rimski vojnik nece oskvrnuti
hram ako ga oni napuste i prenesu borbu na neko drugo mesto. Josip Flave, njihov sunarodnik,
uputio im je najrjecitiji poziv na predaju da bi spasili sebe, grad i sveto mesto. Ali na ove reci
odgovorili su gorkim kletvama. Strelama su obasuli poslednjeg ljudskog posrednika koji je dosao
pred njih da pregovara. Jevreji su odbacili pozive Sina Bozjeg; i sada, svi pozivi i molbe ucinili su
ih jos upornijima. Odlucili su da se usprotive do kraja. Titova nastojana da ocuva hram bila su
uzaludna. Netko veci od njega objavio je da tamo nece ostati kamen na kamenu.
Slepa tvrdoglavost jevrejskih vodja i odvratni zlocini koji su se desavali u opsednutome gradu
izazvali su kod Rimljana uzas i gnev. Napokon je Tit odlucio da zauzme hram na juris. Zapovedio
je, ako je moguce, da ga ne uniste. Ali njegove naredbe nisu uvazene. Jedne veceri, cim se
povukao u svoj sator, Jevreji su provalili iz hrama i napali Rimljane. U toku borbe jedan od
vojnika bacio je kroz prozor zapaljenu baklju u predvorje, i uskoro su kedrove dvorane koje su
okruzavale hram, buknule u plamenu. Tit je pojurio na to mesto i zapovedio legionarima da ugase
pozar. Ali na njegove reci nisu obracali paznju. U svome besu vojnici su bacali upaljene baklje u
hram i macevima poubijali mnostvo koje je tamo naslo skloniste. Krv kao reka tekla je niz
stepenice hrama. Hiljade i hiljade Jevreja je poginulo. Ratnicku viku nadjacali su glasovi: "Isabod!"
sto znaci: ode slava…
"Tit je vidio da je nemoguce zaustaviti gnev vojnika. Usao je sa svojim oficirima u unutrasnjost
svete zgrade. NJena lepota ih je zapanjila; i dok jos plamen nije zahvatio svetinju, ucinio je
poslednji napor da je spasi. Izlazeci napolje, ponovo je naredio vojnicima da zaustave sirenje
pozara. Kapetan Liberalis pokusao je da svojom zapovednickom palicom naredi poslusnost. Ali, cak
ni sam autoritet zapovednika nije mogao suzbiti uzasno neprijateljstvo prema Jevrejima, divlje
uzbudjenje izazvano borbom i nezasitnu pohlepnost za pljackom. Vojnici su videli kako se sve oko
njih blista u zlatu, koje je u divljem plamenu bljesteci odsjajivalo; pretpostavljali su da se
neprocjenjivo blago nalazi u svetinji. Jedan od vojnika je neprimetno bacio baklju u unutrasnjost i
za trenutak je cela zgrada bila u plamenu. Zasljepljeni dimom i vatrom, oficiri su se morali povuci;
slavna zgrada bila je prepustena svojoj sudbini.
To je za Rimljane bio uzasan prizor, a jos vise za Jevreje! Cio vrh brezuljka koji je dominirao
gradom plamsao je kao vulkan. Jedna za drugom zgrade su se rusile i nestajale u ognjenom
bezdanu. Krovovi od kedrovine bili su slicni vatrenom moru; pozlaceni tornjevi svetlili su se kao
ognjeni jezici; a sa kula nad vratima dizali su se visoki stupovi plamena i dima. Susedni brezuljci
su bili osvetljeni; u mraku grupe ljudi posmatrale su sa uzasom i strahom sirenje pustosenja. Na
zidovima i uzvisenim mestima gornjeg grada tisakala se masa sveta: neki bledi od strasnog
ocajanja, a drugi mrki od nemocne osvete. Poklici rimskih vojnika koji su jurili amo tamo, i
zapomaganje pobunjenika koji su umirali u plamenu mesali su se sa hukom pozara i trestanjem
greda koje su se rusile. Jeka sa planina ponavljala ponavljala je krikove naroda koji se nalazio na
uzvisinama. LJudi koji su umirali od gladi prikupljali su poslednju snagu da izuste krik straha i
ocajanja.
U unutrasnjosti odvijao se jos strasniji prizor. LJudi i zene mlado i staro, pobunjenici i svestenici,
oni koji su se borili i oni koji su trazili milost bili su bez razlike poklani. Broj ubijenih nadmasio je
broj ubica. Legionari su se morali penjati preko gomile mrtvih da bi nastavili delo unistavanja."
Posle razorenja hrama cio je grad pao u ruke Rimljana. Vodje Jevreja napustile su neosvojive kule, i
Tit ih je nasao puste. Posto ih je sa cudjenjem posmatrao, izjavio je da mu ih je sam Bog predao u
ruke jer nikakva ratna orudja, ma kako bila jaka, ne bi mogla osvojiti te tvrdjave. Grad i hram bili
su razoreni do temelja, i zemlja, na kojoj je stajala sveta kuca, bila je "uzorana kao njiva". Jeremija
26, 18. Za vreme opsade i pokolja poginulo je preko milijun ljudi. Oni koji su preostali u zivotu
bili su odvedeni u ropstvo, prodavani kao roblje, dovedeni u Rim, da ukrase trijumf pobednika,
bacani pred divlje zveri u amfiteatru ili su bili rasijani kao beskucnici po celoj zemlji.
Jevreji su sami sebi iskovali okove; sami su napunili casu osvete. U svom unistenju kao nacije i u
svim nevoljama koje su ih snasle posle rasijavanja, znjeli su ono sto su sami posijali. Prorok kaze:
"O Izraelu, ti si sam sebe upropastio", "jer si pao zbog svog bezakonja…" Ozej 13, 9; 14, 1. NJihovo
se stradanje cesto spominje kao kazna koja ih je stigla po Bozjem naredjenju. Na taj nacin veliki
varalica pokusava da sakrije svoje delo. U stvari upornim odbacivanjem bozanske milosti Jevreji su
prouzrokovali da ih je napustila Bozja zastita, tako da je sotona mogao da vlada nad njima po
svojoj volji. Necuvene okrutnosti koje su se desavale prilikom razorenja Jerusalima dokaz su
osvetnicke sotonine sile nad onim koji se podvrgavaju njegovom vodstvu.
Ne mozemo dovoljno razumeti koliko dugujemo Hristu za mir i zastitu koju uzivamo. Bozja sila
sprecava da covecanstvo potpuno padne pod sotoninu vlast. Neposlusni i nezahvalni ucinili bi
dobro kad bi zahvalili za Bozju milost i strpljenje koji zadrzavaju okrutnu i zlu sotoninu silu. Ali
kada ljudi predju granicu Bozjeg strpljenja, onda se njegova zastita povlaci. Bog ne stoji prema
gresniku kao izvrsitelj presude zbog greha. On ostavlja same one koji su odbacili njegovu milost da
poznju ono sto su sami posijali. Svaki odbaceni zracak svetlosti, svaka prezrena ili zanemarena
opomena, svaka gresna stras koju gajimo, jednom recju, svako gazenje Bozjeg zakona je sjeme koje
se sije i koje ce doneti zetvu. Ako se covek odupire Bozjem Duhu, on ga napokon napusta, i tada
covek ostaje bez sile kojom bi mogao da nadvlada svoje zle strasi i bez zastite od sotonine zlobe i
neprijateljstva. Razorenje Jerusalima je svecana opomena svima onim koji ne mare za opomene
Bozje blagodati i koji se odupiru pozivu Bozje milosti. Nikad nije bilo dato odlucnije svedocanstvo
o Bozjoj mrznji prema grehu i o neminovnosti kazne koja ce jednog dana stici gresnike.
Spasiteljevo prorocanstvo o razorenju Jerusalima treba da ima i jedno drugo ispunjenje, prema
kome je ovaj dogadjaj samo slaba senka. U sudbini izabranog grada mozemo videti sudbinu jednog
sveta koji je odbacio milost i pogazio njegov zakon. Grozni su izvestaji o ljudskoj bedi ciji je
svedok bila zemlja kroz duge vekove zlocina. Srce se stegne i duh klone pri razmisljanju o osvim
stvarima. Uzasne su bile posledice odbacivanja Bozjeg autoriteta. Ali jos grozniji prizor krije
buducnost. Izvesaji proslosti - dugi niz pobuna, sukoba i revolucija, "ratna graja i delo u krv
uvaljeno" (Izaija 9, 5), - nisu nista u uporedjenju sa uzasima onog dana kada ce se Duh Bozji
povuci od gresnika i nece vise zadrzavati ni eksploziju ljudskih strasti ni sotonin gnev. Tada ce svet
videti, kao nikada ranije, posledice sotonske vladavine.
Ali tog dana, kao i u vreme razorenja Jerusalima Bozji ce se narod izbaviti, "svaki koji bude
zapisan za zivot". (Izaija 4, 3) Isus je obecao da ce doci po drugi put da skupi svoje verne. "Tada
ce proplakati sva plemena na zemlji; i ugledat ce Sina covecjega gde ide na oblacima nebeskim sa
silom i slavom velikom. I poslat ce andjele svoje svoje s velikim glasom trubnim; i sabrat ce
izabrane njegove od cetiri vetra, od kraja do kraja nebesa." Matej 24, 30, 31. Tada ce svi oni koji
su bili neposlusni evandjelju "biti unisteni duhom usta njegovih i sikorenjeni svetloscu dolaska
njegova". 2. Solunjanima 2, 8. Kao i stari Izrael, gresnici ce sami sebe unistiti; oni ce biti zrtva
svoje nepravde. NJihov gresni zivot toliko ih je udaljio od Boga i oni su se toliko pokvarili da ce
pojava Bozje slave biti za njih ogranj koji prozdire.
O kad bi ljudi pazili da ne zanemare pouku koju nam je Isus dao svojim recima! Kao sto je
upozorio svoje ucenike u pogledu razorenja Jeruazalema i dao im znakove propasti koja se
priblizavcala da bi se mogli izbaviti, tako je upozorio i svet o njegovoj propasti i dao znakove o
priblizavanju tog velikog dana da bi svi koji to zele mogli izbeci buducem gnevu. Isus nad
uverava: "Bice znaci na suncu, mjesecu i zvezdama, a na zemlji muka medju narodima." Luka 21,
15; Matej 24, 29; Marko 13, 24-26; Otkrivenje 6, 12-17.
LJudi koji budu videli ove znake, pretece njegovog dolaska, treba da znaju "da je blizu kod vrata".
Matej 24, 33. "Strazite dakle", glase njegove reci opomena,. Marko 13, 35. Oni koji budu poslusali
opomene nece biti ostavljeni u tami da ih dan zatekne nespremne; ali za sve one koji ne budu
strazili, "dan Gospodnji ce doci kao lupez u noci". 1. Solunjanima 5, 2.
Svet ni danas nije spreman da primi vest za nase vreme kao sto ni Jevreji nisu bili spremni da
prime Spasiteljevu opomenu u pogledu Jerusalima. Ma kada dosao, dan Gospodnji ce za bezbozne
doci neocekivano. Zivot ce teci svojim obicnim tokom; ljudi ce biti zauzeti uzivanjima, poslom,
trgovinom, sticanjem zemaljskog blaga; religiozne vodje uzvisivace napredak i prosvetu, i narod ce
se zavaravati laznom sigurnoscu - tada, kao sto se kradljivac prikrada nocu nezasticenoj kuci, tako
ce iznenada pogibao naici na bezbrizne i zle, "i nece uteci". 1. Solunjanima 5, 3.
Milman, The History of the Jenjs, knj. DIII. |