RAZLIKA
RAZLIKA IZMEDJU STRADANJA
ZBOG VERNOSTI BOGU I STRADANJA
ZBOG PROKLETSTVA ZBOG GREHA

"Jer je ovo ugodno pred Bogom ako Boga radi podnese ko zalosti stradajuci na pravdi. Jer kakva je hvala ako za krivicu muku trpite? Nego ako dobro cineci muke trpite, ovo je ugodno pred Bogom, jer ste na to i pozvani." (1.Petr.2,19-20)

Po Svetom pismu stradanje moze da ima dva uzroka: 

STRADANJE ZBOG GREHA
STRADANJE ZBOG PRAVEDNOSTI 

UZROK

a) Stradanje nastaje zato sto sotona polaze pravo na taj narod ili pojedinca zbog njegovih greha. Oni koji stradaju zbog greha obicno kazu "Da ima Boga ne bi On ovo zlo dozvolio!", nesvesni da je njihov bog, bog ovoga sveta - djavo, jer su se svojim gresnim principima njemu i poklonili, i on zato polaze pravo na njih kao na svoj plen. Kao sto kaze narodna izreka: "Ko s djavolom tikve sadi, o glavu mu se lupaju."
 
 
b) Progonstvo zbog vernosti Bogu nastaje zato sto istina koja se propoveda predstavlja ukor za grehe sveta.

"Ako svet na vas umrzi, znajte da na mene omrznu pre vas. Kad biste bili od sveta, svet bi svoje ljubio, a kako niste od sveta, nego vas ja od sveta izbrah, zato mrzi na vas svet. Izgonice vas iz zbornica; a doci ce vreme kada ce svaki koji vas ubije misliti da Bogu sluzbu cini. I ovo ce ciniti, jer ne poznase Oca ni Mene." (Jovan 15,18-19;16,2-3)

"A i svi koji pobozno hoce da zive u Isusu Hristu, bice gonjeni. A zli ljudi i varalice napredovace na gore, varajuci i varajuci se." (2.Timotiju 3,12-13)

"Svet ljubi greh a mrzi pravdu i to je bio uzrok neprijateljstva prema Isusu. Svi koji odbijaju Njegovu beskrajnu ljubav dolaze do zakljucka da je hriscanstvo cinilac koji remeti njihov mir. Hristova svetlost razgoni tamu koja prikriva njihove grehe i neophodnost reforme postaje ocigledna. Dok oni koji se potcine uticaju Svetoga duha pocinju d aratuju sami sa sobom, dotle oni koji se drze greha ustaju protiv istine i njenih predstavnika. Tako se stvara razdor, pa Hristovi sledbenici bivaju optuzivani kao takvi koji unose nemir medju ljude." (EGW DA 1898.)
 


SVRHA

a) Stradanje zbog greha je zapravo opomena koja treba da one koji su pod prokletstvom navede na reformu srca i karaktera. To je najvise sto Bog moze da ucini u svojoj milosti za jedan narod s obzirom da taj narod odbacuje vest evandjelja. 

Takvo stradanje predstavlja opomenu i drugima da ne grese.

b) Samo stradanje vernih predstavlja izmedju ostalog i posledicu sotoninog optuzivanja i sumnjicenja Bozjeg naroda pred Bogom. Optuzba koju on upucuje svakoj vernoj osobi je da ona trazi Boga iz interesa i da ce ona u slucaju nevolje napustiti Bozje principe. 

Takvo stradanje, koje je prozeto hrabroscu i poverenjem, predstavlja ohrabrenje drugima da se odreknu sebe i zive i stradaju radi Hrista.


ODLIKA

a) Onaj ko je progonjen zbog svojih greha, kuka i  zali se na nevolje koje ga snalaze. Osecanjem povredjenosti pokazuje da ne brani Boga i Njegovo delo, vec svoje delo. b) Onaj  ko je progonjen zbog svojih dobrih dela, radostan  je sto moze da strada za Hrista: 

"... onda ga poslusase i dozvavsi apostole izbise ih, i zapretise im da ne govore u ime Isusovo, i otpustise ih. A oni otidose od sabora radujuci se sto se udostojise primiti sramotu za ime Gospoda Isusa. A svaki dan u crkvi i po kucama ne prestajahu uciti i propovedati jevandjelje o Isusu Hristu." (Dela 5,40-42) 

"Svaku radost imajte, braco moja kad padate u razlicite napasti, znajuci da kusanje nase vere gradi trpljenje; a trpljenje neka delo zavrsuje, da budete savrseni i celi bez ikakve mane." (Jakov 1,2-4) 
 


MOTIVI

a) Onaj ko strada zbog greha, svakako ne moze imati ljubav prema protivniku, pa  u sukobu sa njime reaguje prkosom, inatom i buntom. b) Onaj ko strada radi pravde, samim stradanjem predstavlja svedocanstvo svoje vernosti Bogu, drzanja Njegovih zapovesti i ljubavi prema neprijatelju.

DELOVANJE

a) Onaj ko strada zbog greha nema izrazen misionarski duh i njegovo stradanje moze samo da provocira u drugima one motive koji pokrecu telesno srce. Njegovo drzanje za vreme stradanja pobudjuje kod drugih osvetoljubivost, ljudsko sazaljenje,  itd. Motivi prkosa, inata i bunta ne mogu nikada osvojiti njegove neprijatelje za Hrista, pa je tako njegovo stradanje i gresno i uzaludno. 
 
b) Onaj ko strada radi istine ne deluje jadno da bi izazvao samosazaljenje, niti navodi druge na osvetoljubivost prema njegovom nepravednom neprijatelju, vec primer iskrene ljubavi navodi i druge da prema njegovom protivniku takodje zauzmu stav ljubavi. 

Primer pravog  mucenistva za Hrista i nelicemerne ljubavi prema neprijatelju predstavlja najjace svedocanstvo hriscanstva, i tako donosi najvece evandjeoske plodove. 

Sveti Jovan Zlatousti  je rekao:

"Kao sto bilje brze raste kada se zaliva, tako i nasa vera, kada biva gonjena, jace cveta i vise se umnozava." (Jovan Zlatousti, 354-407.g.)


KO  SE  SLAVI  STRADANJEM


a) Onaj ko strada zbog greha slavi sebe i svoju pravednost. To se vidi po tome sto  je paznja njegovog uma skoncentrisana na njega samog i njegove idole, a ne na Boga. On strada ne zato sto je pokrenut ljubavlju, vec  zato sto je pokrenut vrednoscu koju vidi u samom cinu stradanja. 
 
b) Onaj ko strada radi pravde, on slavi Boga koji je izvor te pravde. Zapazimo da hriscani koji su umirali radi istine nisu umirali sa hvalisavim uzvikom "Nema lepse vere od hriscanske" vec recima koje su izrazavale iskrenu ljubav prema neprijatelju: "Gospode ne uzmi im ovo za greh"
 
IZMEDJU IDOLOPOKLONSTVA I PRAVE VERE

Verni Bozji ljudi za vreme svoga zivota nisu bili omiljeni zbog toga sto su predstavljali neprestani ukor za savest gresnika. Vecina od njih su zavrsili zivot tako sto su bili kamenovani ili na drugi nacin ubijani od svetine.  

Svetina koja im nije davala prava na zivot ni kao obicnim ljudima, ta ista svetina koja zivi isto toliko gresno kao i ranije, sada obozava njihov lik i stavlja ih na mesto Boga.  

Kako je moguc takav preokret?  

Zato sto je njihov posvecen zivot, koji je predstavljao ukor za grehe sveta, sada konacno uklonjen.  

Sada kada su mrtvi, kada su reci opomene i ukora nestale, svetina im rado upucuje molitve i trazi od njih savete. Ona stoji pred njihovim nemim slikama i uziva u tisini i miru svoje uljuljkane savesti.  

Pokusaj da se izbegne susret sa Bogom kroz Njegov karakter i samim tim neprijatno osvedocenje o sopstvenu gresnost i krivicu se ogleda i u klasicnoj funkciji svetaca - kojima se pridaje funkcija posrednika izmedju Boga i coveka.  

Sveto pismo kaze:  

"Jer je jedan Bog i jedan posrednik Boga i ljudi, covek Isus Hristos." (1.Timotiju 2,5) 

Medjutim, u tradicionalnom hriscanstvu postoji citava birokratizacija posrednistva izmedju Boga i coveka u kojoj posrednik nema funkciju da popuni razliku izmedju onoga sto gresnik jeste i sto bi trebalo da bude, vec ima funkciju da svest o toj razlici ugusi iskrivljujuci predstavu o onome sto bi gresnik po karakteru trebalo da postane.  

Katolicki autoriteti otvoreno tvrde: "Ako se bojis Oca, moli se Sinu. A ako se bojis da izadjes pred Sina, onda se moli Mariji, ona te sigurno nece odbiti!"  

Takvim sistemom se gresnik navodi da se posredno obrati Bogu na nacin kojim nece morati da se ponizi potpunim priznanjem svojih greha i svoje krivice. U takvoj sluzbi se pojavila i molitva svecima, taj, u hriscansku formu uvijen, nacin sluzenja laznim bogovima. Mozemo zamisliti koliko se u ljudskom umu izopacava predstava o Bogu i Njegovom karakteru, kada se objekat molitve trazi u jednom coveku! Nije nikakvo cudo sto se zivot takvih vernika po karakteru ne razlikuje od zivota prosecnog nevernika.  

Kada je apostol Jovan kleknuo pred bezgresnog andjela da mu se pokloni, bio je zbog toga ukoren recima: "Gle, nemoj, jer sam i ja sluga kao i ti i braca tvoja proroci i oni koji drze reci knjige ove. Bogu se pokloni." (Otkrivenje 22,9) 

Uostalom, zasto bi covek uopste imao potrebu da se moli mrtvom coveku kad ima zivoga Boga?! Pismo kaze: "Ne treba li narod da pita Boga svojega? Ili ce pitati mrtve mesto zivih? Zakon i svedocanstvo trazite. Ako li ko ne govori tako, njemu nema zore." (Isaija 8,19-20) 

Izlaziti pred coveka umesto pred Boga pokazuje nepoverenje u Bozju milost i otsustvo volje da se izabere Bog kroz Njegov karakter. Tako strah od susreta sa Bogom kroz Njegov karakter otkriva cesto nesvesnu ali voljnu zelju coveka da nastavi sa daljim gresenjem.

Cak ni posrednistvo Isusa Hrista nije smelo da u ljudskoj duhovnosti dobije funkciju idolopoklonstva.

Isus nije zeleo da ljude privuce k sebi pleneci ih svojom fizickom pojavom, svojim spoljnim izgledom, vec karakterom svoga zivota i nauke koju je propovedao. Zato Njegova pojava nije bila privlacna telesnom srcu: 

"Ne bi oblicja ni lepote u Njega i ne bese nista na ocima cega radi bismo ga pozeleli." (Isaija 53,2)

One koji su sumnjali u Njegove reci, Isus nije pozvao da se zagledaju u Njegovo lice, vec da obrate paznju na Njegova dela: 

"Ako meni i ne verujete, delima mojim verujte." (Jovan 10,36) 

Bog kaze: "Branio je pravo siromaha i jadnika ... Zar ne znaci to Mene poznavati." (Jeremija 22,16) 

Osoba moze pleniti lepotom svoga fizickog izgleda, moze uspesno sarmirati druge ljude izazivajuci im plemenita osecanja, a da istovremeno ima veoma los karakter. 

Postoji jos jedan razlog zbog koga izgled ljubavi ili osecanje ljubavi ne moze predstavljati zadovoljavajuce otkrivenje Bozjeg karaktera 

Mi mozemo biti iskreno u pravu kada tvrdimo da je Bog ljubav ali da pri tome nesvesno mislimo na nesto sto nema nikakve veze sa stvarnim znacenjem karaktera ljubavi koji Bog zeli da nam otkrije. 

Zato sto se karakter Boga ne moze jasno i nedvosmisleno otkriti jednostavnim osmehom lica, coveku je dato razumno otkrivenje Njegovog postupanja, koje imamo u Njegovoj svetoj reci - Bibliji. 

Bez Biblije, mi smo skloni da projetkujemo Bogu sopstvene atribute. Smatramo da je Bog liberalan prema grehu a da je tiranin prema gresnicima, zato sto smo mi sami takvi, pa libralizam shvatamo kao temelj Bozje ljubavi prema gresniku, a surovost prema gresniku pridajemo Bogu kao temelj Njegove pravde.