OVAJ TEKST JE ZA ONE KOJI SU OBESHRABRENI SVOJOM ZIVOTNOM NEODGOVORNOSCU, KOJI JEDNOSTAVNO MISLE DA SU TAKVI I DA CE ZAUVEK OSTATI TAKVI, NO OVAJ TEKST JE
I ZA ONE KOJI SU ZADOVOLJNI SOBOM; PRVI CE SEBE PREPOZNATI U LIKU CARINIKA A DRUGI
U LIKU FARISEJA IZ POZNATOG ISUSOVOG PRIMERA

FARISEJ I CARINIK

Mnogi ljudi ne mogu da prihvate sebe kao gresne i zavisne od Bozje milosti. Oni ne mogu da se pomire sa tim, po njihovu gordost, neprihvatljivim stanjem, pa ili stalno kukaju zbog povredjene gordosti, ili pokusavaju da uguse svest o svojoj zavisnosti od Boga, trazenjem preporuke u vrednostima sopstvenog karaktera.

No, Bozji plan spasenja gresnog coveka nije zasnovan na pravednosti koji mi pokazujemo i pruzamo Bogu, vec na pravednosti koju Bog nama pruza kao dar svoje milosti.

Ljudi mogu misliti da su svojim dobrim delima zasluzili Bozju naklonost, ali upravo ta njihova opterecenost dobrim delima otkriva njihovu neizmirenost sa Bogom. Oni najcesce izlaze pred Boga sa recima koje imaju sledeci smisao:

"Zivim pristojnim zivotom. Ne zelim nikome zla, tudje necu, svoje ne dam. Nikoga nisam ubio, nikome nista ukrao. Idem redovno i u crkvu! Nije li to dovoljno?"

Njihovo pravdanje lici na pravdanje oholog i samopravednog fariseja iz Isusovog primera:

"Dva coveka udjose u crkvu da se mole Bogu, jedan farisej a jedan carinik. Farisej stade i moljase se u sebi ovako: Boze! Hvalim te sto nisam kao ostali ljudi: hajduci, nepravednici, preljubocinci, ili kao ovaj carinik. Postim dvaput u nedelji; dajem desetak od svega sto imam. A carinik izdaleka stajase, i ne scase ni ociju podignuti na nebo, nego bijase prsi svoje govoreci: Boze, milostiv budi meni gresnome! Kazem vam da ovaj otide opravdan kuci svojoj, a ne onaj." (Luka 18,10-14)

I farisej i carinik su otisli u isti hram radi svoje religiozne sluzbe i obojica, pokrenuti snaznim religioznim potrebama, uputili su molitve Bogu koji je nosio isto ime. Takodje, obojica su sa svoje sluzbe otisli uvereni da su pred Bogom opravdani i obojica su zbog toga bili veoma zadovoljni i veoma zahvalni Bogu.

Ali izmedju njih je ipak postojala razlika.

Obojica su otisli zadovoljni, ali dok je farisej otisao zadovoljan sopstvenim karakterom, dotle je carinik otisao zadovoljan karakterom Boga koji mu je oprostio i koji ga je prihvatio.

Zasto je Isus izjavio da je pred Bogom opravdan samo carinik, a ne i farisej, koji je sopstvenom pravednoscu bio veoma zadovoljan i po svom misljenju daleko iznad pravednosti carinika?

Oni koji duhovno savrsenstvo traze u pokusaju da postanu zadovoljni sobom, pokusavaju nemoguce. Uz ispravne kriterijume savrsenstva takav pokusaj moze samo da nas istraumira. Nasa priroda nije bezgresna da bismo njom mogli biti zadovoljni.

Sta otkriva cinjenica da je neko ipak iskreno zadovoljan sobom?

U kom slucaju covek moze biti zadovoljan sobom?

Samo onda kada su njegovi kriterijumi savrsenstva sa bezgresnog spusteni na nivo gresnoga, sa bozanskog na nivo ljudskoga.

"Mi mozemo laskati sebi, kao sto je to cinio Nikodim, da nam je zivot posten, moralni lik besprekoran, i misliti da ne moramo da ponizimo svoja srca pred Bogom kao obicni gresnici, ali kad nas obasja Hristova svetlost, videcemo da smo necisti, shvaticemo da su nase pobude sebicne, da je neprijateljstvo prema Bogu ukaljalo svako nase delo. Tada cemo shvatiti da je nasa pravda kao prljava haljina, da nas jedino Hristova krv moze ocistiti od prljavstine greha i obnoviti nase srce prema Njegovom oblicju." (EGV PH 22-23)

"Mi smo opravdani verom. Dusa koja razume smisao ovih reci nikada nece biti zadovoljna sobom." (EGV 6BC 1073)

Mnogi se trude da uguse svaki zrak bozanske svetlosti, pokusavaju da ospore svaki zahtev uzvisene bozanske pravednosti, proglasavajuci ih fanaticnim zahtevima samo zato sto ih oni ometaju u pokusaju da konacno postanu zadovoljni sobom i sopstvenom pravednoscu.

Pokusaj coveka da postane zadovoljan sobom i osecanjem sopstvene pravednosti je koren svake duhovne i dusevne patologije. Sama potreba za takvim osecanjem nije duhovna vec psiholoska potreba. Ona nije delo Svetoga Duha, vec covekove gresne prirode i njegove neciste savesti. (Psiholoska potreba ima za cilj promenu osecanja, dok duhovna razumno osvedocava coveka o potrebu za promenom karaktera tj. pobuda njegovog srca.) Osecanjem samozadovoljstva upravo su ugusene nase duhovne potrebe i ometen nas dalji duhovni razvoj.

"Verni Svedok kaze da bas tada kada mislite da ste u najboljem polozaju i da napredujete, da vam bas tada sve nedostaje." (EGV 3T257, 1873)

Fanaticna religioznost uvek predstavlja odgovor na nase psiholoske potrebe, koje imaju za cilj da se osecamo zadovoljni sobom, dok nas zdrava religioznost upravo oslobadja od te opterecenosti.

Isus je uputio poziv svima koji su optereceni, bilo svojim rdjavim, bilo svojim dobrim delima: "Hodite k meni svi koji ste umorni i natovareni i ja cu vas odmoriti." (Matej 11,28)

Sada nam se namecu pitanja:

Sta je to sto je fariseju omogucilo da postane zadovoljan sobom i svojim karakterom, za razliku od carinika koji je kao svoju jedinu alternativu nasao da bude zadovoljan Bogom?

Sta je to sto je carinika sacuvalo od opterecivanja psiholoskim potrebama i otvorilo njegovo srce za delovanje Svetoga Duha koji ga je osvedocio o njegove duhovne potrebe?

Pogledajmo ko je od njih u svom umu imao uzviseniju predstavu o Bozjem karakteru. Ko je od njih imao predstavu o Bogu zasnovanu na zahtevima Bozjeg moralnog zakona?

Naravno da je tu predstavu mogao imati samo onaj ko je svojim kajanjem i pokazivao da priznaje zahteve zakona.

Ko se od njih kajao za krsenje zakona?

Farisej je imao toliko unizenu i povrsnu predstavu o Bozjem zakonu, da pred njim uopste nije shvatao svoju gresnost i krivicu. On u sustini nije poznavao Boga kroz zakon, vec kroz legalizam. Za razliku od legalizma koji se zadovoljava odredjenom religioznom formom ponasanja, Bozji zakon gleda na srce i trazi da njegove pobude budu ispravne. (Legalizam je samo jedan od mnogih nacina kojim se gresnik sakriva od Bozjeg lica.)

Za razliku od fariseja, carinik je poznavao Boga kroz zakon, te je zato Sveti Duh kroz takvu predstavu o Bozjem karakteru imao slobodu da ga dovede do iskrenog pokajanja.

(Mnogi hriscani imaju tako izopacenu predstavu o Bozjem karakteru, da kroz tu predstavu Sveti Duh uopste ne moze da kontaktira sa njima i da ih ucini svesnim njihovih duhovnih potreba. "Ne znadoh za zelju dok zakon ne kaza: Ne zazeli." (Rimljanima 7,7) Zbog zanemarenog poznavanja zakona, ti hriscani se nikada ne kaju za sam greh, vec samo za nezeljene posledice greha u svojim osecanjima i postupcima.)

Onaj ko cuva poznanje Bozjeg karaktera u svetlu Njegovog zakona nikada nece biti u iskusenju da se opravda delima sopstvene pravednosti, jer ga zakon uvek obeshrabruje u takvom pokusaju. On shvata da nikada nece moci da bude zadovoljan sobom, ali mu to ni najmanje ne smeta kada je u potpunosti zadovoljan Bogom, Njegovim karakterom i Njegovim planom spasenja.

Jednom prilikom Izrailjci su postali razocarani sobom do suza. Gorko su plakali slusajuci zahteve zakona koga su prekrsili. Potom svestenici "rekose svemu narodu: Ovaj je dan svet Gospodu Bogu nasemu; ne tuzite ni placite. Jer plakase sav narod slusajuci sta govori zakon. I rece im: idite i jedite pretilo i pijte slatko i saljite delove onima koji nemaju nista zgotovljeno, jer je ovaj dan svet Gospodu nasemu. Zato ne budite zalosni, jer je radost Gospodnja vasa sila." (Nemija 8,9-10)

Izrailjci su mogli da nastave stalno da placu nad sobom zbog svojih greha, ali ako im je Bog oprostio i ako ih je sa radoscu prihvatio, kako bi oni mogli tako veliku milost da potcene i prezru?! Shvativsi radosnu poruku svestenika, tada "otide sav narod da jede i pije i da salje delove, i veselise se veoma sto razumese reci koje im se kazase." (Nemija 8,12)

Setimo se price o izgubljenom sinu. Izgubljeni buntovnik svakako nije mogao biti zadovoljan sobom, ali trudeci se da postane zadovoljan karakterom svoga oca, otvorio je vrata sopstvenog spasenja. Njegova nada nije bila utemenjena na poverenju u sopstveno pokajanje, vec na poverenju u ocev karakter pun milosti i prastanja. A poverenje u takav karakter nije moglo da ne rezultuje njegovim iskrenim i dubokim pokajanjem.

Svako ko je bio voljan da upozna Bozji karakter, mogao je da usklikne:

"K Tebi podizem oci svoje, koji zivis na nebesima." (Psal.123,1)

"Tako bih Te ugledao u svetinji, da bih video silu Tvoju i slavu Tvoju. Jer je dobrota Tvoja bolja od zivota. Usta bi moja hvalila Tebe. Tako bih Te blagosiljao za zivota svoga, u ime Tvoje podigao bih ruke svoje. ... Kad Te se secam na postelji, sve nocne straze razmisljam o Tebi. Jer si Ti pomoc moja, i u senu krila Tvojih veselim se. Dusa se moja prilepila za Tebe, desnica Tvoja drzi me." (Psalam 63,2-8)

Neko moze postaviti pitanje:

"Sta ako postanem zadovoljan Bogom a svojim zivotom nastavim da i dalje gresim. Sta ce me sacuvati od umisljene ispravnosti duhovnog zivota?"

Ako odlucimo da postanemo zadovoljni sobom, nista nas nece sacuvati od umisljene ispravnosti, ali ako odlucimo da budemo zadovoljni Bogom, sacuvace nas sam Bog. Cistota Njegovog karaktera, otkrivena Njegovim zakonom, ce nas ukoriti za svaki pokusaj da zloupotrebimo Njegovo ime. Necemo imati poverenje u Boga da nam prasta grehe i krivicu, ukoliko se u Njega nismo zaista uzdali i verom prihvatili Njegov dar pokajanja. Necemo biti zadovoljni jednostavnim poverenjem u karakter Onoga koga nismo ni izabrali da nam bude Bog. Kao i kod fariseja, tako ce se i kod nas pojaviti psiholoske potrebe, koje ce nas navoditi na dodatne akcije kojima cemo pokusavati da umirimo svoju necistu savest.

Dok je farisej posmatrao carinika da bi tako uzdigao sopstveni karakter, carinik je imao priliku da posmatra zrtvu koja se svakodnevno prinosila u hramu i koja je njegove nade uzdizala ka Bogu i otkrivala bozanski plan spasenja.

Pravedni Bog nije mogao drugacije gresniku da oprosti, a da ostane pravedan, nego da sam zauzme njegovo mesto. Mac osude je pao na Bezgresnoga, da bi gresnik postao opravdan.

Svoju utehu carinik je imao u obecanom Izbavitelju, za koga psalmista David hiljadu godina ranije prorice:

"On ce suditi nevoljnima u narodu, pomoci ce sinovima nistega, i nasilnika ce oboriti. Bojace se Tebe dok je sunca i meseca, od kolena do kolena. Sici ce kao dazd na pokosenu livadu, kao kaplje koja porasaju zamlju. Procvetace u dane Njegove pravednik, i svuda mir dokle tece meseca. Vladace od mora do mora i od reka do krajeva zemaljskih. ... Klanjace mu se svi carevi, svi narodi bice mu pokorni. Jer ce izbaviti ubogoga koji cvili i nevoljnoga koji nema pomocnika. Bice milostiv nistemu i ubogom i duse ce jadnima spasti. Od prevare i nasilja iskupice duse njihove i skupa ce biti krv njihova pred ocima Njegovim. ... Ime ce Njegovo biti uvek. Dokle tece sunca, ime ce Njegovo rasti. Blagoslovice se u Njemu, svi ce ga narodi zvati blazenim. Blagosloven Gospod Bog, Bog Izrailjev, koji jedan cini cudesa. I blagosloveno slavno ime Njegovo uvek! Slave Njegove napunice se sva zemlja." (Psalam 72,4-19)

Za razliku od carinika, farisej je vise verovao u svoj, nego u Bozji plan spasenja. On je smatrao da ce Bog da ga prihvati na osnovu sopstvenih dela pravde, na osnovu vrednosti svog sopstvenog karaktera. Tako je farisej pokazao da vise veruje u svoj karakter, nego u Bozji karakter.

Ukoliko je nase poverenje u Boga uslovljeno nasim povere-njem u nas sopstveni karakter, verovanjem da moramo prvo da se popravimo da bismo postali objekat Bozje milosti, onda mozemo biti sigurni da to nije vera u Boga, vec vera u sebe i svoj karakter. Razlog zasto nas Bog voli nije u nama, vec u Njemu, u Njegovom karakteru. Zato nase pitanje treba da glasi:

"Da li imam poverenja u Boga da me On prihvata na osnovu svog sopstvenog karaktera i na osnovu svog plana spasenja?

Da li tako dobro poznajem Bozji karakter da mi osecanje slabosti sopstvene prirode postaje irelevantan faktor u mojoj duhovnosti?"

Mnoge osobe, kada prepoznaju sebe kao carinika, koji siromasan duhom stoji pred pravednim Bogom, ne mogu da se pomire sa svojom ulogom. Oni nisu odlucili da do te mere postanu zadovoljni Bogom, da bi mogli da ostanu nezadovoljni sobom. Kako nemaju poverenja u Boga da ih takve kakve jesu On prihvata, oni odmah ulazu sve napore svoje volje da bi zauzeli ulogu oholog i samopravednog fariseja.

Za razliku od fariseja koji u molitvi izjavljuje "Boze! Hvalim te sto nisam kao ovaj carinik!", oni kao da u molitvi izjavljuju "Boze! Pomozi mi da budem kao onaj farisej! ... Pomozi mi da se osecam da sam savrsen u svojoj dobroti!".

Umesto da teziste svog odnosa sa Bogom vide u poznanju Njegovog karaktera, oni u prvi plan stavljaju svoje posvecenje.

Umesto da se bave Bogom, oni se bave sobom, pokusavajuci da svojom religioznoscu izgrade osecanje sopstvene pravednosti. Tako samo ugusuju steceno osvedocenje da su siromasni duhom. Umesto u Bogu, oni nalaze mir na odeci sopstvene pravednosti.

Kako nemaju poverenja u Boga, oni u sebi i svojim pozitivnim osecanjima i stremljenima traze dokaz Bozjeg odobravanja. Baveci se sobom, u pokusaju da ostvare duhovno savrsenstvo, oni ometaju Isusa da se On bavi njima i da im daruje stvarnu pobedu nad grehom.

"Ako stalno gledamo sebe i pitamo se kako nam ide i koliko smo postigli, nemamo ni najmanje mogucnosti da budemo spaseni. Ali ako gledamo na Isusa, ako su nase oci stalno usmerene prema Njemu, nemamo ni najmanje mogucnosti da budemo izgubljeni." (Moris Venden "Evo...")

Gledanje u sebe iskusenje je za covekovu gresnu prirodu. Ono je duhovno smrtonosno jer pobudjuje njegovu sebicnost i samopravednost. Nasa volja se napaja onom snagom u koju gledamo.

Petar je iskreno mislio da ce ostati veran, kada se Isusu zakleo: "Da bih znao s tobom i umreti necu te se odreci." (Mar. 14,31) Ali je ta zakletva data sa poverenjem u sopstveni karakter, umesto sa poverenjem u Bozji. Petar je bio uveren da je spreman da po cenu zivota odbrani Bozju cast, nesvestan da Bog njega samog treba da sacuva. On je svoju pravednost nudio Bogu, nesvestan da Bog od njega ne zeli da primi pravednost, vec upravo da mu pruzi. Njegova odluka je bila iskrena, ali zasnovana na sopstvenoj pravednosti, te zato nije izdrzala iskusenje. Iste noci Petar se tri puta odrekao svoga Gospoda.

Jedna devojka je sedam dana bezuspesno pokusavala da se oslobodi poroka duvana, dok nije digla ruke od svojih pokusaja i izustila: "Ja vise ovo ne mogu! Boze, sve sam pokusala! Ti me uzmi u svoje ruke, ja sam potpuno izgubljena!". Nastavila je kao i ranije da se redovno moli i da proucava Evandjelje, ali sada bez opterecujucih zaveta da nece vise nikada zapaliti cigaru. Posle pet dana majka ju je "prodrmala" recima: "Kako je divno sto vec pet dana nisi zapalila cigaru!" Devojka je tek tada postala svesna da je jos pre pet dana oslobodjena svog nezdravog poroka.

Kako je moguce da ona citavih pet dana nije bila svesna svoje pobede nad grehom?

Zato sto je ona i posle pobede zadrzala osecanje slabosti sopstvene prirode. Ona je hodila u svetlosti Bozjeg lica i zato je i dalje bila svesna da je po svojoj prirodi - gresnica. Kako se vise nije bavila sobom, svojim gresima i svojim zavetima negresenja, ona se vise nije ni uzdala u sebe. Ona je i dalje imala voljnu odluku da ne gresi, ali baveci se Isusom zaboravila je na sebe i njena sopstvena pravednost je izgubila moc u susretu sa Bozjom pravednoscu.

Mi ne treba da cekamo da osetimo da smo se promenili, vec moramo pokazati veru u Boga i Njegovo spasenje tako sto cemo verom krenuti da zivimo onako kako nam Bog govori kroz svoj zakon.

Nasa sigurnost u Bozje odobravanje i spasenje ne sme biti zasnovana na nasem poverenju u sebe i sopstvenu pravednost: "Ako sam dobar, necu znati za to." (Jov 9,21), vec na poverenju u Boga i Njegova obecanja. Pogledajmo u Njega i zivecemo: "Pogledajte u mene, i spascete se svi" (Isaija 45,22)

Gledanjem u Boga i upoznavanjem Njegovog karaktera mi sticemo poverenje u Njega. Mi verujemo da je Bog ljubav zato sto Ga poznajemo. I kada imamo poverenje u Njega, onda verujemo da je dovoljno dobar da hoce da nas spase, i da je dovoljno mocan da to ucini.

Njegov nalog ima silu koja spasava i zato je Njegovo spasenje potpuno a ne delimicno. Bog nas poziva da ostvarimo duhovno savrsenstvo: "Budite vi dakle savrseni, kao sto je savrsen Otac vas nebeski!" (Matej 5,48)

Savrsenstvo ne bi bilo moguce kada bi zavisilo od bezgresnosti covekove prirode, ali ono je moguce zato sto je Bog - objekat covekovog izbora - bezgresan. Dakle, biti savrsen ne znaci biti sa bezgresnom prirodom, vec to znaci - potpunim poverenjem i uzdanjem u Boga biti nezavisan i slobodan od ogranicenosti i slabosti svoje prirode. "Koji u Njemu stoji ne gresi" ne zato sto je bez greha, vec zato sto se na silu svoje gresne prirode ne oslanja.

Poverenjem u Boga i sama nasa priroda ce poceti da se menja, ali nikada necemo smeti da njom postanemo zadovoljni, jer ce onda prestati njen dalji proces posvecenja.

Savrsena je beba koja u svoje doba prepoznaje svoje roditelje i raduje im se, iako jos ne ume da govori, ali ako bi ona ostala takva citavog veka, svakako ne bi vise bila savrsena. Ona ne sme postati zadovoljna sobom, jer ce prestati da se razvija.

Savrseno je ono sto sasvim odgovara odredjenom stepenu razvoja.

Savrsen je gresnik, koji u potpunosti odgovara na nalog koji mu Bog upucuje u sadasnjem trenutku, bez obzira na njegovo dotadasnje gresno nasledje (i iskustvo). Savrsen je bio izgubljeni sin onoga trenutka kada je u svinjcu okrenuo pogled vere ka svom ocu i odlucio da mu se vrati. Savrsen je carinik koji se u potpunosti pokorio osvedocenju o sopstvenu gresnost, i u potpunosti se pokorio osvedocenju o Bozju milost i Njegovo prihvatanje. Carinik je pokazao poverenje u Boga i pravednost koju On milostivo pruza svakom gresniku koji se kaje, te je gresnost njegove ljudske prirode zato postala sasvim obezvredjena i zanemarena.

Da li je carinik nastavio i dalje da gresi?

Posmatrajuci uzvisene zahteve zakona koji je prekrsio i sluzbu prinosenja nevine zrtve koja je zauzela njegovo mesto, carinikovo srce je dovedeno do iskrenog i dubokog pokajanja. Bozja ljubav je osvojila srce velikog gresnika. Cariniku je mnogo oprosteno. A onaj kome je mnogo oprosteno, veliku ljubav ima (Luka 7,47). A onaj ko ima veliku ljubav drzace zapovesti Bozje jer Isus kaze: "Ko ima zapovesti moje i drzi ih, on je onaj sto ima ljubav k meni." (Jovan 14,21)