NOVO RUHO TOTALITARIZMA:
LAZNA DUHOVNA REFORMACIJA U ZEMLJAMA BIVSEG KOMUNIZMA

Adam je rekao "kriva je zena", Eva je rekla "kriva je zmija", a pojedini hriscani danas tvrde "kriv je komunizam" i "krive su sekte" za moralnu i duhovnu degradaciju drustva.

Koliko je Eva opasna za Adama?

Koliku moc ima zmija nad Evom?

Koliko su opasni komunizam i verske sekte?

Samo onoliko koliko je covek duhovno slab, koliko u njihovoj teoriji nalazi izgovor za sopstvene grehe! Zabluda nema sama u sebi silu zla. Ona je samo teorija, kojom covek umiruje svoju savest. Sila zablude je greh ljudskog srca.

Takodje, sistem moze biti samo onoliko los koliko je dozvolio ljudima da izraze svoju stvarnu prirodu; da otkriju svoj pravi karakter. On ne moze biti gori od ljudi koji ga cine. Zar je dotle doslo da karakter i snaga jednog hriscanina zavise od kvaliteta politickog sistema u kome se on nalazi?! Ne bi li trebalo obrnuto?!

"U ono vreme ne bese cara u Izrailju." (Sudije 21,25) Nije bila Bozja volja da Njegov izabran narod ima zemaljskog cara (1.Samuilo 8,6-7), pa opet, "svaki bese na ocima kao carski sin" (Sudije 8,18). Izrailja nije cuvao u blagostanju gradjanski zakon zemaljskog cara, vec moralni zakon koji je Nebeski Car upisao u srca svoje dece:

"I dacu vam novo srce, i nov cu duh metnuti u vas, i izvadicu kameno srce iz tela vasega, i dacu vam srce mesno. I ucinicu da hodite po mojim uredbama i zakone moje da drzite i izvrsujete." (Jez.36,26-27)

Potreba za politickim resenjima je znak duhovne slabosti naroda koji nema upisane zapovesti u svoja srca, pa njegova gresnost postaje snaga vlasti i izgovor za totalitarnost politickih resenja nad njime.

Nasim narodima je neophodna duhovna reformacija. To je zakon u srcu, za razliku od politicke opcije koja zakon namece spolja.

"Ne silom ni kreposcu, nego duhom mojim, veli Gospod nad vojskama." (Zah.4,6)

Da li danasnje zvanicne crkve predstavlju snagu takve duhovne reformacije?

Da li preobracenje komuniste u pravoslavca ili katolika dovodi do promene u njegovoj duhovnosti?

Najnovija socioloska istrazivanja pokazuju da je masa ljudi zadnjih godina postala religiozna ali da je zadrzala staru autoritarnu (staljinisticku svest) koju je imala za vreme komunizma. Ljudi su sada zagrejani za religiju onim istim motivima kojima su bili pokrenuti kao komunisti. Oni i sada traze idole, samo ne vise u narodnim herojima, vec u hriscanckim svecima. Ulogu koju je ranije u ljudskoj svesti imao komandant Sava, danas je samo zamenio Sveti Sava. Dezurni krivci za probleme u drustvu, vidjeni ranije u neprijateljima revolucije - disidentima, danas su samo zemenjeni sa pripadnicima verskih sekti.

Ljudima je i dalje vaznije ko govori a ne sta je receno. I dalje je vaznije pitanje kome pripadas, nego kakav imas karakter. Ljudi i dalje zive gresno, ali ne vise pod plastom partijskih interesa, vec pod izgovorom religioznih i nacionalnih ciljeva.

Ljudi danas prihvataju hriscanstvo na onaj isti frazerski nacin kako su ranije prihvatali komunisticke fraze o jednakosti. Ko jos danas iskreno prihvata Hristov poziv: "Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, cinite dobro onima koji na vas mrze i molite se Bogu za one koji vas gone." (Matej 5,44) ?!

Da li takva pseudoreformacija donela blagoslove nasem narodu?

Dovoljno je samo otvoriti novine pa videti povecanje svake vrste kriminala. Duhovno i moralno stanje nacije je gore nego u vreme komunizma i u vreme "zabrane" religije. To pokazuje da danas religija dobija pogresnu funkciju - opijuma za savest (Otkr. 18,2). Da li neko pokusava da ugusi svest o problemu svoje duse opijajuci se alkoholom, atmosferom disko kluba ili religioznim dozivljajima, to je svejedno. Istinska religija treba coveka da oslobodi od opterecenosti, a ne da bude odgovor na opterecenost. Ona treba da oslobodi od fanatizma, a ne da tom fanatizmu samo promeni formu.

Da bi to uspela ona mora da propoveda uzvisene kriterijume (Bozji zakon; - Deset zapovesti) koji ce ukoriti greh i fanatizam covekovog srca.

Ali popularnost danasnje religioznosti je upravo u tome sto ona duhovno i moralno ne obavezuje. Drugim recima, ona ne zahteva reformu pobuda covekovog srca:

"Nije vazno da li su tvoji motivi sebicni, oholi, samopravedni. Nije vazno da li si telesan, osvetoljubiv i svadljiv. Vazno je da si ti za svoje pravoslavlje, a iz kakvih motiva si za to, to nije vazno. Nije vazno da drzis Bozje zapovesti (koje zahtevaju reformu srca), ali zato drzi obicaje i tradiciju (koji moralno ne obavezuju, vec samo umiruju necistu savest)!"

Ono sto je istinska vrednost hriscanstva - moral, postenje, pravda, milost, to se danas smatra slaboscu i u religiji se to proglasava fanatizmom, dok se ljudski obicaji pokrenuti necistom savescu smatraju onom najvisom religioznom vrednoscu.

Ljudski obicaji nikada ne mogu ukoriti sebicnost, oholost, telesnost, niti krsenje bilo koje zapovesti Bozjeg zakona i zato su veoma omiljeni.

Tome nije kriv komunizam. To je bila odlika ljudskog mentaliteta i ranije, kada je Lav Tolstoj zabelezio sledece:

"Mislim da su mnogi ljudi to iskusili. Svom svojom dusom zeleo sam da budem dobar; ali sam bio mlad, imao sam svojih strasti, a bio sam sam, potpuno sam, kada sam trazio dobro. Svaki put kada sam pokusavao da iskazem ono sto je izrazavalo moje najiskrenije zelje - to da hocu da budem dobar moralno - nailazio sam na prezir i podsmeh; a kad sam se odavao prljavim strastima, hvalili su me i podsticali. ... Ne mogu a da se tih godina ne setim bez uzasa, mrznje i bola u srcu. Ubijao sam ljude u ratu, izazivao na dvoboje da bih ubio, gubio na kartama, cerdao trud muzika, tukao ih, bludnicio, varao. Laz, lopovluk, preljube svake vrste, pijancenje, nasilje, ubistvo ... Nije bilo prestupa koji nisam vrsio i zbog svega toga su me moji vrsnjaci hvalili, smatrali me i smatraju za vrlo moralnog coveka. ..." (Lav Nikolajevic Tolstoj, Publicisticki spisi, str.55-56)

Duhovna reformacija koja zahteva pokajanje za greh je zamenjena formalnom reformacijom koja ne zahvata koren problema, vec svojom spoljasnoscu samo zavarava coveka i lazno uljuljkuje njegovu savest.

Takva pseudoreligija ima pogresnu funkciju.

Ljudski obicaji i tradicija duhovno ne obavezuju, ali zato imaju negativnu funkciju jer umiruju covekovu necistu savest, i tako pomazu coveku da cini greh slobodnije nego sto bi ga cinio da je ateista.

Otuda je Lav Tolstoj jos u proslom veku zapazio:

"Po covekovom zivotu, po njegovim delima, ni ranije kao ni sad, nije se moglo znati da li taj covek veruje ili ne veruje. Ako i ima razlika izmedju onih koji javno ispovedaju pravoslavlje i onih koji ga se odricu, ta razlika nije u korist prvih. Kao i sada, tako i ranije, javno prihvatanje i ispovedanje pravoslavlja najcesce se sretalo medju glupim, grubim i pokvarenim ljudima, i medju onima koji su sebe smatrali veoma znacajnim. Pamet, postenje, iskrenost, dobrota i moral najcesce se srecu medju ljudima koji su priznavali da ne veruju.

Ljudi zive onako kako svi zive, a svi zive po nacelima koja ne samo sto nemaju nista zajednicko s veronaukom nego su joj najcesce oprecni; vera ne ucestvuje u zivotu, ... niti se u licnom zivotu iko upravlja prema njoj, vera se ispoveda negde tamo daleko od zivota i nezavisno od njega." (Isto str.55)

Zasto se insistira na pripadnosti odredjenoj crkvi, partiji ili grupi, i to se smatra presudnim, a ne na pripadnosti odredjenom karakteru?

Zasto ljudi ne gledaju kakav si covek, vec kojoj zajednici pripadas?

Zato sto pripadnost zajednici moralno i duhovno ne obavezuje!

Insistiranje na samoj pripadnosti crkvi, umesto na drzanju zapovesti Bozjih je omiljeno jer ne podrazumeva proveru zivota vernika u skladu sa Bozjim zakonom. Crkvena zajednica predstavlja objekat identifikacije i preuzimanja zivotne odgovornosti koju covek nema hrabrosti da sam ponese na sebi, jer bi bio naveden na preispitivanje i stvarnu duhovnu reformaciju.

Ideja o pripadnosti jednoj jedinoj crkvi se propoveda pod izgovorom izgradnje duhovne zajednice ljudi, medjusobnog mira i sloge. Medjutim, pravo jedinstvo nacije se ne postize samom pripadnoscu istoj naciji ili ideologoji. Clanovi smo iste vere, nacije, partije i porodice, pa opet dolazimo u medjusobne sukobe, jer nemamo isti karakter - karakter nesebicne ljubavi i dobrote. Samo onoliko koliko ljudi budu bili blizi Bogu, bice i medju sobom.

Povrsni zahtevi lazne religioznosti donose povrsne rezultate. Ona ni ne postoji da bi coveka spasla od greha, vec upravo zato da bi opravdala njegove grehe pred njegovom savescu.

Nije nikakvo cudo sto takva crkva ne moze argumentom istine da se bori protiv raznih fanaticnih i razvratnih sekti, jer bi takvom razloznom kritikom ukorila i vecinu sopstvenih vernika koji iste grehe i iste fanaticne mehanizme zastupaju pod formom zvanicnog crkvenog ucenja!

Takvo ucenje je toliko duhovno slabo, da je njenom verniku dovoljno samo da cuje sadrzaj nekog drugog ucenja pa da u sopstveno odmah posumnja:

"Koja god verska sekta zazeli da nadje svojih pristalica, prozelita, sledbenika, zaludjenih poklonika, samo neka dodje medju pravoslavne Srbe, i uspeh je zagarantovan. Naci ce ih koliko god zeli. Isto tako svaka filozofija, ma i najplica, ma i najbesmislenija, ma i najstetnija po svojim politickim i kulturnim posledicama za srpski narod, samo neka se ubaci medju pravoslavne Srbe, evo joj fanaticnih sledbenika puna kola! (Pravoslavni misionar, 6'79, prof. dr. Lazar Milin, str.223)

Zbog nemoci da se drugacijim ucenjima odupre silom istine, takva crkva je prinudjena da silu i argumenat istine nadoknadi silom i argumentom politicke moci:

"U skolama uce ucenike katehizisu i salju ih u crkvu; od cinovnika traze potvrdu da su bili na pricescu. ... Kao i danas tako se i ranije veronauka, primljena na poverenje i odrzavana spoljnim pritiskom, pomalo povlaci pod uticajem znanja i zivotnih iskustava suprotnih veronauci." (Lav Nikolajevic Tolstoj, Publicisticki spisi, str.55-56)

Umesto da takva crkva sacuva coveka i naciju, on mora nju stalno da spasava, i tako mu ona postaje dodatno breme, ali i neophodan odgovor na potrebe njegove neciste savesti.

No, vernici rane hriscanske crkve su bili proganjani, muceni i ubijani, zbog ukora za greh koji su svojom naukom i svojim zivotom pruzali svetu, pa ih to nije omelo da silom Evandjelja preplave tada najvece svetsko carstvo.

Sila privlacnosti tadasnje crkve nije bila u njenoj toleranciji prema grehu, niti zastita u netoleranciji prema svom neistomisljeniku.

Tadasnja crkva nije imala priliku da slusa veronauku u skolama, ali je imala Evandjelje u svojim rukama. Nije poznavala sjaj i raskos velelepnih hramova, ali je poznavala sjaj i slavu Hristovog karaktera. Nije imala politicku moc u svojim rukama, ali je imala moc i silu Istine.

Njeni mucenici nisu stradali za svoju veru, vec za Hrista. Nisu umirali sa hvalisavim uzvikom "Nema lepse vere od hriscanske!", vec sa recima koje su izrazavale njihovu iskrenu ljubav prema neprijatelju: "Gospode, ne uzmi im ovo za greh!"

Za razliku od danasnjih "hriscana", oni nisu izmisljali sebi klasne, nacionalne i verske neprijatelje, vec su od svih gradili sebi prijatelje.

Kada su upoznali uzvisenu i neukaljanu pravdu Hristovog zivota, dobro su shvatili da najveci neprijatelj covecanstva nije negde spolja, u nekom placeniku iz inostranstva, nego u zlu covekovog sopstvenog srca. Boriti se protiv njega, to je evandjelje. Sve drugo je politika.


TRADICIJA
Sta se postize apelovanjem na povratak zanemarenim tradicionalnim vrednostima? Kakvog uticaja ima tradicija na covekovu duhovnost?

FANATIZAM IZ OSECANJA
Mnogi nezadovoljni hladnocom i ispraznoscu tradicionalnog hriscanstva okrecu svoje lice ka novim idealom sadrzanim u nasmejanom licu sa koga blista radost i vedrina, ali zbog svoje povrsnosti i lakomislenosti ne uvidjaju veoma opasnu prevaru. Oni kritikuju formalizam pokrenut krivicom, ali padaju u fanatizam iz sentimentalnih osecanja.