IZBOR CITATA IZ "PRAVOSLAVNOG MISIONARA" (OSIM MOLITVE VLADIKE NIKOLAJA) KOJI SU IZAZVALI REVOLT I ZBUNJENOST POJEDINIH VERNIKA:

"Vreme mi je svedok, da svi oni sto su se svetili, gomilali su otrov u sebe, i otrovom izbrisali sebe iz knjige zivih. Cime se hvalite, osvetnici, pred protivnicima svojim, ako ne time sto vi mozete ponoviti njihovo zlo? Ne kazujete li time: i mi nismo bolji od vas? Bog mi je svedok: i vi i vasi protivnici podjednako ste bezbrizni za dobro. ... Osveti nema kraja, i potomci nastavljaju delo svojih otaca, i odlaze ostavljajuci ga nesavrsena. ... Ah, kako su zalosni svi zlotvori i svi osvetnici! Zaista, kao stado sto ide na zaklanje, a ne zna kuda ide, pa se bode i stvara klanicu pre klanice. " (Iz Molitve Nikolaja Velimirovica LXXIV)

"Ja nemam ljubavi prema bliznjem. Jer, ne samo sto ne mogu da za dobro bliznjeg polozim dusu svoju (po Jevandjelju), nego ne mogu da zrtvujem ni svoju cast, svoje imanje, spokojstvo, radi dobra bliznjega. Ako bih ga voleo po jevandjeljskoj zapovesti kao samog sebe, to bi njegova nesreca pogadjala i mene, a njegova bi me sreca dovodila do ushicenja. No naprotiv,ja sa vecim zanimanjem slusam o nesreci bliznjeg, i ne zalostim se, nego bivam ravnodusan, ili - sto je jos gore - nalazim nekakvo zadovoljstvo u njoj; rdjave postupke brata ja ne pokrivam ljubavlju, nego ih sa osudjivanjem objavljujem. Blagostanje, cast i sreca njegova me ne raduju kao sopstveni, savrsenstvo njegovo ne proizvodi u meni blaga osecanja, nego cak u meni pobudjuje nesto kao zavist i prezrenje.

Prepun sam gordosti i osetljivog samoljublja. Svi moji postupci to potvrdjuju; videci u sebi dobro, zelim da ga pokazem svima i gordim se njime pred drugima, ili sam sam u sebi sobom zadovoljan; kada i pokazujem spoljasnje smirenje, ja ga pripisujem sopstvenim snagama i sebe smatram visim od drugih, ili u najmanju ruku - gorim; ako u sebi primetim porok, trudim se da ga opravdam, da ga prikrijem velom nuznosti ili nevinosti; ljutim se na one koji me ne uvazavaju, smatrajuci da ne umeju da cene ljude. Obdarenostima svojima se gordim, neuspehe u poduhvatima smatram uvredljivima za sebe, i radujem se nesreci svojih neprijatelja; ako i tezim ka bilo cemu dobrom, to imam za cilj ili pohvalu, ili sopstvenu duhovnu korist, ili svetsku utehu; ukratko, neprestano od sebe cinim sopstvenog idola, kome bez prestanka sluzim, trazeci u svemu culno zadovoljstvo i hranu slastoljubivim mojim slastima i pozudama.

Ja ne volim Boga. Jer da Ga volim, neprestano bih razmisljao o Njemu sa srcem punim zadovoljstva. Svaka misao o Bogu, dobavljala bi mi novu sladost. Naprotiv, ja mnogo cesce i radije razmisljam o zivotnim stvarima, a razmisljanje o Bogu za mene predstavlja napor i muku. Da ga volim, razgovor sa Njim bi me kroz molitvu hranio, nasladjivao i nagonio na neprestano opstenje sa Njim.

U razgovorima o predmetima sujetnim, o predmetima niskim za duh, dobro mi je i osecam zadovoljstvo, a prilikom razmisljanja o Bogu, ja sam suv, lenjiv i dosadno mi je. Ako me i protiv moje volje drugi uvuku u razgovor o Bozanskom, staram se da sto pre predjem na razgovor koji godi mojim strastima. Neutoljivo sam radoznao, kada su u pitanju novosti, politicka zbivanja i prilike u svetu, zudno trazim zadovoljenje svoje radoznalosti o svetskim naukama, o umetnosti, o izumima, a pouke o zakonu Gospodnjem, o poznanju Boga, o veri, ne ostavljaju na mene utisak, na hrane dusu moju. Njih ja smatram ne samo beznacajnim zanimanjem za hriscanina, nego cak sporednim i drugostepenim predmetom, uopste, kojim treba da se zanimam samo u slobodno vreme, u dokolici. Ukratko, ako se ljubav prema Bogu poznaje prema ispunjenju Njegovih zapovesti, ("Ako me ljubite, zapovesti moje drzite", govori Gospod Isus Hristos), a ja zapovesti Njegove ne samo da ne ispunjavam, nego se o njima cak i malo brinem, onda je istinit zakljucak da ja ne volim Boga.

Iz svega sto sam nabrojao vidim da sam gord, preljubocinac, nevernik, da ne ljubim Boga, i da mrzim bliznjega. Sta od toga moze biti gresnije? Stanje duhova tame je bolje od moga: makar i ne voleli Boga, mrzeli coveka, ziveli i hranili se, oni ipak veruju i drhte od vere - a ja? I koji udeo moze biti jadniji od onoga koji mene ocekuje? I cemu jos moze biti strasnija presuda nego ovoj nebrizi i nerazumnom zivotu koje ja gajim u sebi?

Procitavsi ovu ispovest, koju mi je dao duhovnik, uzasnuo sam se, i pomislio u sebi: Boze moj, kakvi se strasni gresi u meni kriju, a da ih sve do sada nisam ni primecivao! Zelja da se ocistim od njih naterala me je da od ovog velikog duhovnog oca izmolim pouku o tome, kako da, poznavsi uzroke svoga zla nadjem nacina da se popravim i on je poceo da mi objasnjava: " Uzrok neljubavi prema Bogu jeste bezverje; a uzrok bezverja je neubedjenje, a uzrok neubedjenja je netrazenje svetlih istinitih poznanja, nerad na duhovnom prosvecivanju. Jednom recju, ne verujuci, ne mozes ljubiti, ne ubedivsi, se ne mozes verovati. A da bi se ubedio, moras da steknes potpuno i cvrsto saznanje o svom predmetu; neophodno je, da posredstvom razmisljanja i izucavanja reci Bozje i posmatranja iz iskustva, probudis u dusi zedj i zudnju, ili, kako se drugi izrazavaju " divljenje", koje proizvodi neutoljivu zelju da blize i savrsenije saznas stvari, da dublje proniknes u svojstva predmeta." (Pravoslavni misionar 4/1987 str.158-160)

"Religiozni zivot vecine od nas svodi se na prisustvovanje bogosluzenjima, praznovanje praznika, ispunjavanje "verskih duznosti" i vrsenja dobrocinstava. Iako je sve to na svome mestu, ipak moguce je da nema skoro nikakve veze sa istinskim duhovnim zivotom. Duhovni zivot dolazi odozgo." (Pravoslavni misionar,2'79, Pavle E. 64)

"Vi izgradjujete, ulepsavate, obesmrcujete i svoju dusu u dusu naseg naroda, znate li kada? Kada cinite milostinju, kada izgonite grehe iz sebe, kada blagosiljate one koji vas kunu, kad dobro cinite onima koji vas mrze, kad se Bogu molite za one koji vas gone. Jednom recju kada ispunjavate Evandjelje Hristovo.

To znaci neprekidno se boriti sa strastima i gresima u sebi i u svetu oko sebe. ... Sa pohotom bori se - postom i molitvom; sa gnevom bori se krotoscu ... Cilj naroda kao celine, isti je sto i cilj pojedinaca: ovaplotiti u sebi evandjeosku pravdu, ljubav, svetost; postati "sveti narod", "Bozji narod" (1.Petrova 2,9-10; 1,15-16) koji svojom istorijom objavljuje bozanske vrednosti i vrline." (Otac Justin Popovic)

Resenje se trazi na sasvim pogresan nacin - umesto u pokajanju i ulasku u novi saborni zivot u Crkvi, trazi se u bezanju pred zivotom, sto ljude vrlo cesto odvodi u prostore verskog fanatizma, laznog asketizma, u kome takoreci nema ni Boga, ni ljudi, nikoga.

I jos nesto: nije nasa ljubav prema bliznjima prepreka nasoj ljubavi prema Hristu, nego se mi nismo pokajali, nismo, umesto u Hrista da gledamo svim bicem i da za Njim idemo, prestali da neprestano gledamo u sebe kao u idole u nekakvom uzaludnom unutarnjem samoposmatranju (= sazercavanju grehova) i "nezavisnom", necrkvenom samoociscenju (radi "zasebnog spasenja"). Sveti starac Siluan kaze: 'odricem se svoje volje (= ne gledam u sebe) i gledam u Hrista, to je sva moja pouka'. Nase spasenje, uci nas crkva, nije u tome da, bezeci i nevoleci ljude, cuvamo neki svoj mir (cesto "miran" prema stradanju bliznjih, prema nepravdi ...), izbegavajuci opstenje sa onima koji su nam zivot i spasenje, (...). (Pravoslavni misionar, 5'87, Matej Arsenijevic, str.228)

 


Radi ustede vremena i zbog mogucnosti bombardovanja
Internet mreze ucitajte ovu prezentaciju
CELA.ZIP (405 kb = 46 tekstova, 12 MIDI, 4 slike)
i raspakujte u svom direktorijumu!

Milos Bogdanovic, ICQ#6074325, milos@net.yu