DA LI SU SRBI MNOGO GRESNIJI OD DRUGIH NARODA KADA KROZ
ISTORIJU VISE STRADAJU?
"Ne!" mozemo odmah odgovoriti, ali moramo objasniti da razliciti gresi
rezultuju razlicitim nevoljama tj. razlicitim prokletstvom kroz istoriju.
Nevolje koje nas snalaze nisu bukvalno Bozja kazna, jer ce, po Svetom pismu,
sud biti tek kada Isus dodje da sudi zivima i mrtvima. One su prokletstvo zbog
greha i imaju pedagosku funkciju, jer nas pokrecu da razmisljamo o svom
duhovnom stanju (motivima koji nas pokrecu) i svom odnosu sa Bogom.
Nevolja koja nas snalazi nije toliko losa koliko je najcesce losa i
nezrela nasa reakcija na nju. Mi uglavnom reagujemo nezrelo i na samo objektivno
informisanje o cinjenicnom stanju stvari. Iskusenje zahteva da upotrebimo razum,
da se suocimo sa svojom licnom odgovornoscu za odredjenu situaciju te
da pokrenemo zdrave snage nase volje i svrhovito odgovorimo na stres.
Iskusenja nas zapravo primoravaju da
zauzmemo stav prema njima. Taj stav mora biti dobar ili los, i time
nam nevolje pomazu da se opredelimo da li cemo na njih reagovati
destruktivnim motivima (grehom) ili odgovoriti razumno, dakle s
ljubavlju.
Situacija koja nas snalazi pruza nam ispite duhovne zrelosti.
U tim ispitima se kusa nase srce, kakvi motivi nas pokrecu, ili
kakvim motivima hocemo da odgovorimo. "Na muci se poznaju junaci
i u nevolji pravi prijatelji." Tada saznajemo kakvi smo zaista u
svojoj dusi, ali i bivamo primorani da svoje duhovno stanje izgradimo
ili jos vise unizimo. Ili cemo pobediti iskusenje, ili ce ono pobediti
nas.
Cesto nas nevolja dovodi pred svrsen cin,
u kome cemo se ili pokajati za odredjen greh
(sebicnosti, oholosti, gordosti, ...) ili cemo nacisto propasti.
Pogledajmo kakva smo iskusenja imali do sada, pa ce nam biti jasno da su
ona udarala upravo u ono sto je nasa slabost.
Setimo se deset zala koji su pogodili Egipat. Ona su udarala upravo po
egipatskim idolima. Egipcani su obozavali sunce i tri dana je gusti mrak
obavijao njihovu zemlju. Obozavali su reku Nil i njegova voda je postala
zatrovana itd. Kada su kasnije Jevreji duhovno otpali zato sto su postali
idolopoklonici svoga hrama i svoje zemlje, hram im je bio razrusen a oni su
raseljeni po celom svetu. Kada su najzad, posle skoro dve hiljade godina
dobili svoju zemlju i svoj grad Jerusalim, da ne bi obozavali samu zemlju
zatekli su u njoj tudje stanovnistvo - Palestince, a na mestu svog
nekadasnjeg hrama zatekli su muslimansku dzamiju. Nevolja koja ih je snasla
istovremeno predstavlja i lek za njihovu dusu. Umesto da cine Bozji karakter
svetim u svom srcu, oni su svetost poceli da traze u vrednostima svoje zemlje
i svoga hrama.
Da bi ih sacuvao od njihove ponositosti i vratio k sebi,
Bog ih je jos odavno opomenuo:
"Potrcu ponos sile vase; oboricu idole vase; i obraticu gradove
vase u pustos, i razoricu svetinje vase. I opusticu zemlju da ce joj
se cuditi neprijatelji vasi koji ce ziveti u njoj." (3.Mojs.26,19.30-33)
Na isti nacin Bog postupa i sa nama.
Sav nas ponos postaje zrtva nasih neprijatelja.
Setimo se samo ogromnog nacionalnog blaga koje je unisteno kada
je bombardovana Narodna biblioteka za vreme drugog svetskog rata.
Bog je dozvolio da moshti Svetog Save budu spaljene da bi paznja
ljudi bila usmerena na obozavanje zivog Boga. Postovanje mrtvih
je uvek izrazeno u srazmeri sa nedostatkom postovanja prema zivim
ljudima oko nas. Mrtvi ljudi nisu tako zahtevni kao zivi, pa ih
je zato mnogo lakse voleti. Onoliko koliko smo nacionalne vrednosti
ucinili vaznijim od ljudi - pripadnika
sopstvene nacije, toliko su i one postale ugrozene. I svi nasi ostali
idoli (Kosovo, pravoslavni hramovi...) koje smo ucinili svetijim od
Bozjeg karaktera u nasim srcima i zivotima i vrednijim od samih ljudi,
postali su zrtve razlicitih nevolja.
Prastare Jevrejske mudrosti kritikuju coveka
koji cini greh zato sto se klanja svojim idolima, i kazu za njega samog:
"On je dragoceniji od svojih svetinja, jer je ziv, a one nisu." (Mudrosti Solomunove 36,17)
Za razliku od prave duhovnosti koja zahteva reformu pobuda nasih
srca i pruza coveku uzvisen karakter, idolatrija pruza coveku psiholosku
sigurnost koja upravo ugusuje onu duhovnu glad koja bi coveka navela na
reformu srca i karaktera. Niko nikada posmatranjem ili obozavanjem idola nece
biti ukoren za svoju sebicnost, oholost, gnevljivost i telesnost,
pa samim tim nece se covek ni osvedociti o potrebu za promenom sopstvenog karaktera.
Zato Sveto pismo kaze za one koji obozavaju idole, da se ne razlikuju od svojih idola;
da su slepi za istinu i gluvi da je cuju, i nemi da govore o njoj, kao i njihovi idoli:
"Usta imaju a ne govore,
Kad god bi smo se od zdrave duhovnosti obracali
ka religiji "opojnog vina" koja laska ponosu i samopravednosti,
i tako ugusuje nasu svest o potrebi za reformom karaktera,
nevolja bi se obrusavala na nase idole i pokazivala tako
njihovu nemoc da spasu sami sebe a kamo li nas ljude:
"Ako ljude pogodi rat ili nevolja, svestenici se medjusobno
savetuju gde da se s njima sakriju; kako ne uvideti da to nisu
bogovi kada ni sami sebe ne mogu izbaviti od rata i od nevolja? ...
Ne mogu se odbraniti ni od kradljivaca ni od razbojnika." (Pismo
Jeremije proroka, apokrif Varuh 6)
Tako mozemo videti da su nevolje koje Bog dozvoljava zapravo izraz
Njegove milosti i starateljstva prema nama.
Nevolje su svrhovite jer nas navode da reformisemo svoj karakter i
da odbacimo lazne bogove. Odredjen greh uvek rezultuje onim prokletstvom
koje pomaze coveku da postane svestan svoga greha i da se pokaje. Kada se
pokaje, prokletstvo ce se od njega skloniti i on ce dobiti blagoslov.
Na primer, drzanje Pete zapovesti Bozjeg moralnog zakona sadrzi u sebi
blagoslov:
"Postuj oca svojega i mater svoju, da ti se produze dani na zemlji,
koju ti da Gospod Bog tvoj."
Peta zapovest zahteva da u svojim srcima imamo postovanje prema
svim autoritetima koji su iznad nas po pravu koje su na sebe
preuzeli.
"Sluge! Budite pokorni sa svakim
strahom gospodarima ne samo dobrima i krotkima, nego i zlima. Jer je ovo
ugodno pred Bogom, ako Boga radi podnese ko zalosti,
stradajuci na pravdi." (1.Petrova 2,18-19)"
Postovanje autoriteta predstavlja iskusenje onima
koji su bez postovanja, koji su oholi i buntovni.
Blagoslov postovanja je
"da ti se produze dani na zemlji",
a prokletstvo za nepostovanje je gubitak blagoslova, dakle
skracenje dana zivota na zemlji, putem raznih nevolja. Takvo
prokletstvo je svrhovito jer navodi coveka da postane svestan
svoje buntovnosti prema autoritetima, koje inace ne bi bio svestan
u normalnim uslovima.
Kako nas kao naciju odlikuje medjusobno nepostovanje, oholost i
buntovnost vise nego susedne nacije, normalno je i ocekivati da
ce nas snalaziti nevolje koje ce provocirati nase slabosti.
Nazalost mi ih cesto i sami stvaramo. U susednim zemljama
prisustvo stranog okupatora ne izaziva takvu reakciju, dok
mi sami "dodajemo ulje na vatru".
Setimo se 27. marta. 1941. godine.
Nasa molitva je tada bila "Bolje grob nego rob", "Bolje rat nego pakt".
Tom molitvom smo se molili mnogo iskrenije nego molitvom "Oce nas"
koju smo formalno ponavljali. Nasu iskrenu molitvu je djavo cuo i vrlo brzo je uslisio. Dosao je rat i vrlo
brzo pakt. Postali smo i robovi, a mnogi su zavrsili u grobovima.
Bog nikada nije mogao niti ce moci da blagoslovi delo koje je
pokrenuto povredjenim ponosom, oholoscu i buntovnoscu. Takve
molitve inspirise i zatim opravdano uslisava sam sotona.
No namece nam se pitanje, da li treba da budemo "poltroni" kao neke
druge nacije do nas, koje radosno, sa cvecem docekuju svoje okupatore?
Da li treba da se poklonimo Americi i NATO-u da bismo im pokazali hriscansku
ljubav i postovanje?
Da bismo shvatili odgovor na ovo pitanje moramo napraviti razliku izmedju
postovanja coveka i postovanja principa. Jedno je postovati gresnika a
drugo postovati greh. Jedno je voleti zabludelog a drugo voleti zabludu.
Koji su gresi i zablude Amerike i Novog Svetskog Poretka?
Najveci greh Amerike je greh materijalizma gde materijalne vrednosti nisu
sredstvo sluzenja drugome, nego su krajnji cilj kome sluzi svaki covek.
Greh moci i prisile je greh Novog Svetskog Poretka koji
politickim - simptomatskim resenjima zeli da ostvari mir
i jedinstvo covecanstva.
Americka muzika i umetnost, gresna zadovoljstva, sebicnost i
materijalizam, nisu li postali i nasi gresi?
Prisila i totalitarna
resenja koja primenjujemo na lokalnom planu, nisu li identicna onima
koja na globalnom planu zastupa NATO?!
Na zalost, mi smo se Americi i principima Novog Svetskog Poretka jos odavno
poklonili. Oni samo traze da im se mi sada poklonimo i formalno. Da li cemo
im se odupreti kada smo na njihovom terenu? Hoce li Bog blagosloviti nas bunt
protiv formalnog poklanjanja Americi? Hocemo li se odupreti da se poklonimo
djavolu koristeci djavolje principe? Sam djavo nas navodi na svoje principe
da bi nas kasnije jos lakse mogao unistiti! Ako vec hocemo da se borimo protiv zla,
borimo se protiv onoga koje nosimo u sopstvenim srcima. Ono je nas najveci neprijatelj.
Mi nismo na pozicijama svetskih mocnika i nemamo moc koju oni imaju, ali svako od nas
ima neku svoju sferu uticaja (svoju porodicu, prijatelje, poznanike ...) koju mozemo
uciniti blagoslovenom svojim plemenitim uticajem. Licemerno je da hocemo svet da spasemo,
a ne cinimo ono malo sto do nas zaista stoji.
Zla u svetu je uvek bilo i bice ga do kraja vremena milosti. Ako se borimo protiv njega njegovim
sopstvenim principima, nista necemo biti bolji od onih protiv kojih se borimo, a navucicemo zlo
i na one koji su bili nevini do nas.
Uzmimo za primer jevrejski narod i njegov polozaj za vreme rimske okupacije.
Isus je rekao: "Moje carstvo nije od ovoga sveta"
"I ne bojte se onih koji ubijaju telo a duse ne mogu ubiti"
"Ne branite se oda zla, ... kada vas poteraju iz jednog mesta,
idite u drugo..." (Jovan 18,36; Matej 10,28; 5,39; 10,23)
No to iskusenje Jevreji nisu mogli da podnesu. Njihova ohola i
slavoljubiva priroda nije mogla da podnese rimski jaram, zato sto
su bili u jarmu same oholosti i slavoljublja. Rimski jaram je trebalo
da im pomogne da uvide svoj stvarni karakter, svoje ropstvo grehu i da
shvate potrebu za svojim isceljenjem. No, umesto da krenu u borbu protiv
sopstvenih greha, oni su razmisljali kako da proteraju Rimljane. Samog
Isusa poslali su na krst, jer im se vise svidelo carstvo ovoga sveta,
nego carstvo Bozje.
Njihova buntovnost desetkovala je njihovu naciju, Jerusalim je uskoro
bio razoren a oni su bili raseljeni po svetu da bi skoro dve hiljade
godina ziveli bez svoje drzave za ciji opstanak su svojevremeno zrtvovali
Isusa Hrista. Njihova tvrdnja da se staraju za slobodu i blagostanje njihove
nacije bila je samo izgovor za mrznju i bunt prema rimskom okupatoru i ostale
strasti njihove nepreporodjene prirode.
Sta je bila sustina njihovog sukoba sa Isusom?
Isus je svojim besprekornim zivotom i neoborivom istinom raskrinkavao
slavoljubljive porive i licemernu poboznost Jevreja. Pozivajuci se
na autoritet Staroga zaveta (Zakona i Proroka) on je naglasio Jevrejima
da covek ne postoji radi zakona vec zakon radi coveka. Primerom sa
svetim hlebovima koji su bili posveceni samo za sluzbu Bozju,
a koje je David pojeo jer je bio gladan, pa opet zbog toga nije bio kriv,
Isus je potvrdio da je svetost karaktera iznad svetosti samih stvari i samih
religioznih rituala. Time je uputio ukor protiv suptilnog jevrejskog
idolopoklonstva i fanatizma.
Isus je ukorio i jevrejski nacionalizam pokazujuci im da treba da se
pokoravaju cak i svojim neprijateljima, po pitanjima koja nisu duhovnog
karaktera. "Dajte caru carevo a Bogu Bozje." (Matej 22,21)
Osecajuci da gube svoj uticaj nad narodom, jevrejski svestenici
su toboz zainteresovani da sacuvaju svoj narod od slabljenja pred rimskim
okupatorom, uzviknuli "bolje da jedan covek umre za narod nego da citav
narod propadne" (Jovan 11,50). Da bi ga poslali u smrt optuzili su Isusa
pred rimskim vlastima da sebe proglasava drugim carem pored Cezara. Kada
ih je Pilat pitao da li zele da im pusti jevrejskog Cara, oni su odgovorili
da nemaju drugog cara osim Cezara. Tako se raskrinkalo njihovo licemerstvo.
Navodno su zeleli da sacuvaju svoj narod od rimskog okupatora, a priznali su
Cezara za svog cara samo da bi sacuvali svoje pozicije. Njihova istinska
ravnodusnost prema Izrailju se videla kada su u svome prkosu olako i
neodgovorno uzviknuli "krv njegova na nas i nasu decu". (Matej 27,25)
Tako se opet pokazala njihova licemerna zainteresovanost sa spas Izrailja.
Pokrenut uzbudjenjem prkosa i bunta Izrailjski narod je prihvatio taj uzvik
i usvojio ga kao uzrok buduceg vekovnog prokletstva.
Licemerstvo Jevreja koji su odbacili Hrista mozemo i danas primetiti kod
mnogih koji sebe smatraju nacionalnim patriotama. Oni se predstavljaju kao
cuvari nacije, ali ce tu istu naciju biti skloni da zrtvuju da bi sacuvali
svoje polozaje i svoje sebicne interese. Laskajuci nacionalnom ponosu i
fanatizmu oni navode i nas narod da radi ognjista i cirilice zrtvuje svoje
zivote, kao da covek postoji radi nacionalnih vrednosti a ne vrednosti radi
coveka. Neko je cak izjavio: "Do poslednjeg coveka cemo se boriti
da se ne izvrsi genocid nad nama!"
Jevreji su da bi toboze sacuvali svoju naciju od loseg uticaja neznabozackog
Rima zrtvovali Hrista i samim tim su zrtvovali sve duhovne vrednosti (istinu,
postenje, poniznost, krotost, ...). Mi takodje, da bi sacuvali svoju naciju
pokazujemo spremnost da zrtvujemo sve duhovne vrednosti i samim tim
unistavamo temelj opstanka nase nacije. Boreci se protiv sveta njegovim
sopstvenim gresnim principima mi mu postajemo sve slicniji. Zlo gajimo u
svojim srcima i ako budemo postali formalni pobednici u ovom ratu, nece nam
kasnije trebati nikakav spoljni neprijatelj - sami cemo sebe da unistimo.
Ako hocemo da Bog blagoslovi nas odbrambeni rat, moramo pre toga izvojevati
pobedu u duhovnom ratu protiv sopstvenih greha. Umesto oholosti i bunta
pokazimo krotost i poniznost. Umesto tolerantnosti prema grehu pokazimo
tolerantost prema gresnicima. A umesto prezira prema gresnicima pokazimo
prezir prema samom grehu.
Upornost i dostojanstvo jesu vrlina ako nisu izgovor za buntovnost i
ponositost. Hristos je otkrio svetu karakter sile ali i trpljena,
snage ali i neznosti, velicanstva ali i krotosti, dostojanstva ali
i poniznosti. On je pokazivao revnost ali bez naglosti, doslednost bez
tvrdoglavosti, dobrocinstvo bez slabosti, neznost i saosecajnost bez
sentimentalnosti. No Njegov karakter, otkrivali su svetu i Njegovi sledbenici.
Nekada davno, prvi covek do persijskog cara Asvira, Aman, doneo je
odluku da mu se svako mora pokloniti kao najvisoj osobi do cara.
No, jedan Jevrejin, koji je bio u sluzbi blizu cara, Mardohej, nije hteo
da se pokloni Amanu. Razlog je bio u principima njegovog verovanja,
u Njegovoj ljubavi prema Bogu. Prve dve zapovesti Bozjeg Dekaloga
zabranjuju da se klanjamo bilo kome drugome nego Bogu.
Na primer, apostol Jovan se dva puta poklonio andjelu, i
oba puta je bio ukoren (Otkrivenje 19,10:22,8). Takodje,
kada se neznabozac Kornelije poklonio apostolu Petru, bio
je ukoren recima: "Ustani i ja sam covek." (Dela 10,26)
Postovanje Boga i odbijanje da se
pokloni coveku od strane Mardoheja, j
e razdrazilo Amana i on je doneo odluku da odredjenog datuma
ubije ne samo Mardoheja vec da se pobiju i svi Jevreji u carstvu,
zato sto se i oni drze pomenutog principa.
Naredba koju je usvojio Persijski car i razaslao po celom svetu,
slicna je odlukama koje ujedinjene nacije donose da bi opravdale
svoje "mirotvorne" akcije:
Posto sam upitao savetnike kako bi se to moglo ostvariti, Aman je
ukazao na to da se medju ostale narode sveta zavukao jedan neprijateljski
narod, svojim zakonima sa svima sukobljen, narod koji vecno prezire careve
odluke tako da se ne moze ucvrstiti zajednicko carstvo kojim inace
besprekorno upravljamo.
Ustanovili smo dakle da je samo taj narod neprekidno u sukobu sa svim
ljudima, da se istice nacinom zivota sto odstupa od zakona, da zbog
neslaganja sa nasim idejama cini najgora nedela tako da se carstvo ne
moze ucvrstiti. Zato naredjujemo da se zajedno sa zenama i decom,
neprijateljskim macevima bez ikakvog sazaljenja i milosti potpuno
iskorene. Tako ce se, ...ubuduce za sva vremena nasi poslovi moci
odvijati postojano i nesmetano." (Septuaginta - Jestira 3.)
Sam Mardohej se osetio odgovornim sto je svojim postovanjem
biblijskih principa navukao zlo na sve Jevreje. On se nije
hvalisao sto ce Jevreji zbog njegovog postupka rizikovati
svoje zivote. Preispitujuci pobude svoga srca on se ponizio
pred Bogom posteci u prahu i pepelu i zatim je uputio molitvu
Bogu koja otkriva prave pobude onoga koji je zaista spreman da brani
Bozje principe:
To sam ucinio zato da ne metnem cast koja se iskazuje
coveku iznad one koja se iskazuje Bogu. Necu pasti nicice ni
pred kim, nego samo pred tobom, moj Gospode, i to ne cinim
iz oholosti.
Sada, Gospode, Boze, Care, Boze Avramov, postedi
narod svoj, jer gledaju samo kako bi nas istrebili: zele da uniste
ono sto je od pocetka bila tvoja bastina.
Nemoj zanemariti posed svoj koji si oslobodio iz egipatske zemlje!
Uslisi molitvu moju, budi milostiv nasledstvu svome i u veselje promeni
plac nas, da bismo, ostavsi zivi, mogli hvalospevima slaviti ime tvoje i
nemoj dopustiti da icseznu usta onih koji te hvale, o Gospode!'
I sav je Izrael vapio svom snagom svojom, jer je smrt bila pred ocima
njihovim."
Umesto da se zainati i uzoholi, Izrailj se ponizio pred Bogom i pokajao
za svoje grehe, da bi sa njega otislo prokletstvo.
Cela ta borba i pobeda sadrzana je u prorockom snu koji je usnio Mardohej:
Od tog njihovog vapaja neki mali izvor poraste u
ogromnu reku, obilnu vodom. Ogranu svetlo i sunce te se
ponizeni uzvisice i prozdrese mocne."
Bog je vec imao u svom
providjenju od ranije pripremljeno resenje za ovu tesku krizu, ali od njega
ne bi bilo nista da se Jevreji nisu ponizili i pokajali za svoje grehe.
Carica Jestira je bila Jevrejka. No postojala je jedna vrlo nezgodna
okolnost. Car je izdao dekret da ce se pogubiti svako ko bude hteo da
mu pridje i narusi njegovu osamljenost. Dekret o istrebljenju Jevreja
se navrsavao pre isteka vremena careve povucenosti, pa je carica trebala
da preduzme veoma rizicnu stvar, i da mimo zakona pristupi caru. Ona je
shvatila svoju bespomocnost i u molitvi zatrazila milost do Svevisnjeg
kojom ce on blagosloviti njenu nameru:
Ja sam od svoga detinjstva slusala u rodu svome da si ti, Gospode,
izabrao Izraela izmedju svih drugih naroda: nase oceve medju svim
njihovim precima u svoje trajno nasledstvo
i da si za njih ucinio sve sto si im obecao.
Ali smo sad sagresili pred tobom i ti si nas predao u ruke neprijatelja
nasih jer smo iskazivali postovanje bogovima njihovim. Pravedan si, Gospode!
I sad oni, nezadovoljni vec gorcinom suzanjstva nasega,
stavise ruke svoje u ruke idola svojih da ce ponistiti odredbu
usta tvojih, unistiti bastinu tvoju, zacepiti usta onima koji
te hvale i ugasiti slavu doma tvoga i zrtvenika tvoga,
a otvoriti usta naroda da hvale njihove isprazne idole i dive
se jednom caru od mesa.
Nemoj predati, Gospode, skiptar carstva svojega onima koji ne
postoje. Neka se ne smeju propasti nasoj, nego okreni naum njihov
na njihove glave i zasluzeno kazni onoga koji je poceo da besni
protiv nas.
Seti se, Gospode! Objavi se u vreme nasih jada i ohrabri me,
o Caru bogova i Vladaru svakoga gospodstva!
Metni u moja usta primerenu rec pred lavom, a
njegovo srce nadahni mrznjom na neprijatelja nasega; da zatre
njega i njegove istomisljenike.
A nas oslobodi rukom svojom i dodji u pomoc meni koja
sam sama i nemam nikoga osim tebe, o Gospode!
Sve ti je poznato pa znas da mrzim slavu opakih i
da mi je odvratna postelja neobrezanih i svakoga tudjinca.
Znas teskobu moju, jer ja se gnusam nad znakom
svoga velicanstva koje se nalazi na glavi mojoj. U dane kada se
sa njime pojavim gnusam se nad njime kao nad dronjkom mesecnog
pranja i ne nosim ga onih dana koji pripadaju samo meni.
Sluskinja tvoja nije nikada jela sa stola Amanova,
nisam nikada pocastila carsku gozbu, niti sam pila vino
levanica.
I od dana uzdignuca svoga do danas sluskinja tvoja
nije se poveselila ni u cemu osim u tebi, Gospode, Boze Avramov.
Boze, svemocni, uslisi glas beznadnih i izbavi
nas iz ruku opakih, a oslobodi i mene od moga straha!"
I zaista, Bog je na velicanstven nacin obratio zlo sa Jevreja
na one koji su hteli da nad njima izvrse genocid, a Jevrejima je doneo
slobodu.
To bi moglo biti i nase iskustvo, kada bismo se ponizili pred Bogom
i pokajali za svoje grehe.
"Zato jos govori Gospod: Obratite se k meni svim
srcem svojim i posteci i placuci i tuzeci.
I razderite srca svoja a ne haljine svoje
i obratite se ka Gospodu Bogu svojemu,
jer je milostiv i zalostiv, spor na gnev i
obilan milosrdjem i kaje se oda zla.
Ko zna, nece li se povratiti i raskajati se, i ostaviti iza
toga blagoslov?" (Joil 2,12-14)
Tada bi se sledece obecanje o Bozjem vodjstvu i zastiti odnosilo i na nas:
Blago tebi Izrailju, ko je kao ti, narod kojega je
sacuvao Gospod, stit pomoci tvoje i mac slave tvoje?
Neprijatelji ce se tvoji poniziti, a ti ces gaziti visine
njihove." (5.Mojsijeva 33,26-27.29)
KLIKNI IZABRANI NASLOV:
RAZORENJE JERUSALIMA
CESI I KRSTASI
PRAVO ILI PSEUDOPOKAJANJE
BOZANSKA PEDAGOGIJA
TRADICIJA
DA LI JE NACIONALIZAM GREH AKO NIKOGA NE UGROZAVA? Internet mreze ucitajte ovu prezentaciju CELA.ZIP (405 kb = 46 tekstova, 12 MIDI, 4 slike) i raspakujte u svom direktorijumu! Milos Bogdanovic, ICQ#6074325, milos@net.yu
|