KAKO BOG POSTUPA SA COVEKOM

U postupanju Boga sa covekom mi vidimo mudrost kojom bozanska pedagogija cuva coveka da blagoslove Bozje milosti i starateljstva on, zbog slabosti svoje prirode, ne pretvori u prokletstvo.

Kada Bog govori o blagoslovima koje pruza svome narodu, tada izrice opomenu da sam narod nema u sebi neke vrednosti (svojih zemaljskih "korena") niti zasluga, na osnovu kojih ga On blagosilja:

"Tebe je izabrao Gospod Bog tvoj da mu budes narod osobit mimo sve narode na zemlji. Ne zato sto bi vas bilo vise nego drugih naroda prihvati vas Gospod Bog i izabra vas; ... Nego sto vas Gospod miluje i sto drzi zakletvu kojom se zakleo ocima vasim." (5.Mojsijeva 7,6-8)

Spasenje nije utemeljeno na tome kakva je nasa vrednost, vec na tome kakav je Bozji karakter. Mi se ne spasavamo svojom zaslugom vec svojim izborom Boga i Njegovog karaktera.

Vernost Bogu jeste uslov blagoslova, ali ne zato sto se tom vernoscu milost zavredjuje, vec zato sto se vernoscu ona prihvata.

"Nemoj da reces u srcu svom: Za pravdu moju uvede me Gospod u ovu zemlju da je nasledim; ... Ne ides za pravdu svoju ni za cistotu srca svojega da nasledis tu zemlju; nego za nevaljalstvo tih naroda Gospod Bog tvoj tera ih ispred tebe, i da odrzi rec za koju se zakleo ocima tvojim, Avramu, Isaku i Jakovu. Znaj dakle da ti Gospod Bog tvoj ne daje te dobre zemlje za pravdu tvoju da je nasledis, jer si tvrdovrat narod." (5.Mojsijeva 9,4-6)

Da ne bi narod sebi pridao slavu za pobedu nad okolnim neznabozackim narodima i tako se opteretio samoljubljem i slavoljubljem, Bog se posluzio Mojsijem:

"I dokle Mojsije drzase u vis ruke svoje, nadbijahu Izrailjci, a kako bi spustio ruke, odmah nadbijahu Amalicani." (2.Mojsijeva 17,11)

Izrailjcima je tako bilo jasno da ne pobedjuju nekom svojom snagom i sposobnoscu. A kako ih je Bog sacuvao da zbog toga ne obozavaju Mojsija, kao da on nekom svojom silom, mozda bioenergijom, daje snagu Izrailju?

Sveti spisi kazu:

"Ali ruke Mojsijeve otezase, zato uzese kamen i podmetnuse poda nj, te sede; A Aron i Or drzahu mu ruke jedan s jedne strane a drugi s druge." (2.Mojsijeva 17,12)

Kada Mojsije nema snage da drzi sopstvene ruke podignute, kako ce imati snage da sam pomogne Izrailju?!

Da ne bi obozavali coveka kao spasitelja, Bog je cesto upotrebljavao ljude koji su sami po sebi slabi. Kada ga je Bog pozvao da izbavi Izrailj, Gedeon je odgovorio:

"O Gospode, cim cu izbaviti Izrailja? Eto, rod je moj najsiromasniji u plemenu Manasijinu, a ja sam najmanji u domu oca svojega. Tada mu rece Gospod: Ja cu biti s tobom." (Sudije 6,15-16)

Vise puta Bog se sluzio i zenom, preko koje bi ucinio velike stvari. Tako je, posebno Izrailjcima, bivalo ocigledno da sila nije u telu, vec u Bogu. Ponekad se Bog sluzio i vrlo "banalnim" nalozima, da bi tako jasno stavio do znanja da je samo On Spasitelj. Kada su Izrailjce u pustinji napale zmije otrovnice, Bog je trazio pogled vere u bronzanu zmiju prikovanu na stapu (4.Mojsijeva 21,8). Svima je bilo jasno da sama zmija nema moci da spase, vec da to cudo cini Bog.

Jevrejske mudrosti kazu:

"Da se opamete, bijahu samo uplaseni na kratak cas, jer su dobili spasonosni znak da se sete zapovesti tvoga zakona. Jer ko je god u njega pogledao, ozdravio je, ali ne po onom u sto je pogledao, vec zbog tebe, Spasitelju svih!

Podbadao si ih samo i odmah ozdravljao da se sete prorostava tvojih, da ne zapadnu u zaboravnost duboku i ostanu bez tvojeg dobrocinstva. Jer njih nije lecila ni trava ni melem nego tvoja rec, o Gospode, koja leci sve."

Zmija na stapu je zapravo predstavljala zlo koje je Isus svojom smrcu prikovao za krst. Imala je svoju racionalnu poruku da ukaze na plan spasenja, isto kao i obredi ceremonijalnog zakona. Oni nisu plenili svojim osecanjima, kao neznabozacki rituali. Klanje neduznih zivotinja ne moze da pruzi pouzdanje i ohrabrenje telesnom srcu. Ali ono moze da uputi razumno otkrivenje plana spasenja umu gresnika koji je kroz Bozji zakon osvedocen o potrebu za Iskupiteljem.

Nikakvom ljudskom zrtvom, sopstvenim autoritetom, niti poklonima (mitom), covek ne moze da zasluzi ili zavredi naklonost Neba: "Bog veliki, silni i strasni, ... ne gleda ko je ko niti prima poklona." (5.Mojsijeva 10,17) Zato spasonosni nalog Evandjelja ne trazi od coveka da on Bogu nesto veliko pruzi, vec da u svojoj poniznosti i jednostavnosti prihvati ono sto mu Bog pruza kao dar svoje milosti.

Kada je bolestan od gube sirski vojvoda Neman trazio cudo isceljenja, prorok Jelisije mu je dao jednostavan nalog da se okupa sedam puta u Jordanu. Neman je u pocetku posumnjao i odbacio Bozji spasonosni nalog. "Ali sluge njegove pristupivsi rekose mu govoreci: Oce, da ti je kazao prorok sto veliko, ne bi li ucinio? A zasto ne bi kad ti rece: Okupaj se, pa ces se ocistiti? I tako sidje, i zaroni u Jordan sedam puta po recima coveka Bozjega, i telo njegovo posta kao u maloga deteta, i ocisti se." (2.Carevima 5,13-14) Neman nije isceljen samim cinom kupanja u Jordanu, vec verom u Boga koju je tim cinom samo pokazao.

Kada je zena bolesna od tecenja krvi isceljena dodirom Hristove haljine, jasno je da je nije iscelio sam dodir sa Hristom, jer su Ga i ostali dotacinjali (Vidi Luka 8,45). Spasonosna je samo vera koju je zena na takav nacin samo pokazala: "A on joj rece: Ne boj se kceri! Vera tvoja pomoze ti." (Luka 8,48)

Kada su sruseni zidovi Jerihona, to nije postignuto magicnim obilazenjem oko grada, vec verom koju su na taj nacin Izrailjci samo pokazali: "Verom padose zidovi jerihonski, kad se obilazi oko njih sedam dana." (Jevrejima 11,30)

Da ne bi Bozje cudo bilo pripisano prirodnom toku stvari ili slucaju, vec da bi bilo pripisano Onome koji nam se preko cuda otkriva, Bog ga vezuje za svoje verne sluge. "I kad covek pade i dotace se kostiju Jelisijevih, ozive i usta na noge svoje." (2.Carevima 13,21) Mrtve kosti proroka Jelisije svakako nisu mogle dati zivot, jer "zivot samo od Zivota" moze nastati. Tako Bog podseca Izrailjce na svoju sopstvenu silu i moc, koju vezuje za one principe zivljenja koje je sledio Njegov verni sluga Jelisije.

Zapazimo da cuda koja je Bog cinio nisu bila zasnovana na odredjenom principu ili tehnici. Nisu vojskovodje Izrailja drzale svaki put podignute ruke, radi Bozjeg blagoslova u ratu, niti bi svaki put obilazile oko neprijateljskog utvrdjenja da bi se srusili njegovi zidovi. Kada bi nekoga ujela zmija, on ne bi ponovo montirao bronzanu zmiju na stap i gledao u nju. Kada bi se sirske vojvode razboljevale od gube, ne bi se isceljivali kupanjem u Jordanu. Kada su ljudi umirali, nisu ih vaskrsavali preko Jelisijevih kostiju, vec se to kao i u ostalim primerima desavalo samo jednom prilikom.

Kada bi ljudi ipak pokusavali da od cuda naprave princip, cesto bi Bog svojom intervencijom pokazivao da od vernosti Njemu, a ne tvari ili magicnoj tehnici, zavisi Njegovo odobravanje i blagosiljanje. Kada su Izrailjci pokusali da izvojuju pobedu protiv Filisteja pomocu Kovcega zaveta (sa plocama Deset zapovesti), tada im je Kovceg bio otet od strane Filisteja. A kada su poceli da prinose kad bronzanoj zmiji, koju je Mojsije nacinio vekovima ranije, tada je verni car Jezekija razbio zmiju da ne bi vise predstavljala povod za idolopoklonstvo i magiju (2.Carevima 18,4).

Sotona pokusava da zloupotrebi manifestacije bozanske sile, pripisujuci samim ljudima, ritualima i stvarima princip cudotvorne moci. I tako, upravo ono sredstvo koje je Bog upotrebio da bi pokazao da je On mocni Spasitelj, a ne ono samo, sotona koristi da bi jos dublje unizio coveka, navodeci ga tako da obozava tvar ili ritual umesto Tvorca. Njegovo ponizenje ljudskog dostojanstva ide cak dotle da cemo danas u hriscanskom svetu videti vernike koji se u hramu zivog Stvoritelja klanjaju pred kostima mrtvih stvorenja. Na istoku vernici ce jesti izmet vrhovnog lame sa Tibeta. Itd. Naravno, tu su uvek cuda (5.Mojsijeva 13,1-4; Isaija 8,20), kojima sotona umiruje savest coveka pred njegovim ponizenjem: mosti isceljuju, izmet vrhovnog lame predstavlja lek za sve bolesti, sa kipova kaplje krv, itd. Zdrav razum je odavno zrtvovan da ne bi uznemiravao uljuljkanu savest:

"Jer kad poznase Boga, ne proslavise ga kao Boga ... nego zaludese u svojim mislima i potamnje nerazumno srce njihovo. Kad se gradjahu mudri poludese i pretvorise slavu vecnoga Boga u oblicje smrtnoga coveka ... i vecma postovase i posluzise tvar nego Tvorca." (Rimljanima 1,21-25)

U citavoj biblijskoj istoriji, od Adama pa do apostola, necemo naci ni jedan jedini slucaj da je Bog ucinio ikakvo cudo putem ikone, kipa ili slike. Naravno, ne bez razloga. Ukoliko se nasa paznja zadrzava na tvorevini umesto na Tvorcu, to ne moze ostati bez posledica. Dovoljno je videti karakter idolopoklonika, pa shvatiti da se covek pretvara u ono sto gleda. On je duhovno hladan i mrtav kao i objekat njegovog obozavanja:

"Usta imaju, a ne govore; Oci imaju a ne vide; Usi imaju a ne cuju; ... Takvi su oni koji ih grade i svi koji se uzdaju u njih." (Psalam 115,4-8)

Zar hladno ljudsko srce treba da greju jos hladniji zidovi crkve?!

Bog ne zivi u rukotvorenim crkvama (Dela 17,24), vec u Njegovoj vernoj deci (1.Kor.6,19). Dok se telesno srce odusevljava lepotom gradjevine crkvenog hrama, duhovna dusa zapaza i prepoznaje karakter zive Hristove Crkve; zajednice vernih. Zivi covek treba da bude svetlost svetu (Matej 5,14) i da misli drugih ljudi uzdize sa onog sto se vidi na nevidljivo, sa materijalne na duhovnu stvarnost. Ono sto zaista otvara nase srce ka Bogu, to nisu odredjene slike, rituali, nazivi (imena) ili pojave, vec je to pravilna predstava o karakteru Bozje nesebicne ljubavi, koju sticemo molitvom i razumnim proucavanjem Njegove reci. Ta predstava je uzvisena u odnosu na nas karakter i zato ce ona i nas uzdici.

"Branio je pravo siromaha i jadnika ... Zar ne znaci to Mene poznavati?" (Jeremija 22,16)