U vreme narusenih i izopacenih duhovnih vrednosti, kada
je pojam greha izgubio svoje stvarno znacenje, kada je upotreba razuma
postala izvor stresa, a zabluda postala uteha duha, pozvani smo da
recju i delom podignemo pogazene duhovne principe - istinu, dobrotu
i pravdu.
No svedoci smo suprotnog procesa - lazne duhovne reformacije,
u kojoj religija dobija negativnu ulogu - umesto da nas narod osvedoci
o potrebu za duhovnom reformom, ona dobija funkciju opijuma koji upravo
ugusuje svest o potrebi za reformom covekovog srca i karaktera.
Novija socioloska istrazivanja pokazuju da je vecina ljudi
pocetkom devedesetih godina formalno napustila komunisticku ideologiju
i postala religiozna, ali da je i dalje zadrzala staru autoritarnu
(staljinisticku svest) koju je imala za vreme komunizma. Ona i sada
trazi idole, samo ne vise u narodnim herojima, vec u hriscanskim svecima.
Ulogu koju je ranije u ljudskoj svesti imao komandant Sava, danas je
samo zamenio Sveti Sava. Dezurni krivci za probleme u drustvu, vidjeni
ranije u neprijateljima revolucije - disidentima, danas su samo zamenjeni
sa pripadnicima verskih sekti.
Vecini je i dalje vaznije ko govori a ne sta je receno. I
dalje je vaznije pitanje kome pripadas, nego kakav imas karakter. LJudi
i dalje zive gresno, ali ne vise pod plastom partijskih interesa,
vec pod izgovorom religioznih i nacionalnih ciljeva.
Da li je takva pseudoreformacija donela blagoslove nasem
narodu?
Dovoljno je samo otvoriti novine pa videti povecanje svake
vrste kriminala. Duhovno i moralno stanje nacije je gore nego u vreme
komunizma i u vreme "zabrane" religije. To potvrdjuje da danas religija
ima pogresnu funkciju - opijuma za savest (Pogledaj Otkrivenje 18,2).
Da li neko pokusava da ugusi svest o problemu svoje duse opijajuci
se alkoholom, atmosferom disko kluba ili religioznim dozivljajima,
to je svejedno. Istinska religija treba coveka da oslobodi od opterecenosti,
a ne da bude odgovor na opterecenost. Ona treba da oslobodi od fanatizma,
a ne da tom fanatizmu samo promeni formu.
Da bi to uspela ona mora da propoveda uzvisene kriterijume
(Bozji zakon - Deset zapovesti), koji ce ukoriti greh i fanatizam
covekovog srca.
Medjutim, popularnost danasnje religioznosti je upravo u
tome sto ona duhovno i moralno ne obavezuje. Drugim recima, ona ne
zahteva reformu pobuda covekovog srca: "Nije vazno da li su tvoji
motivi sebicni, oholi, samopravedni. Nije vazno da li si telesan,
osvetoljubiv i svadljiv. Vazno je da si ti za pravoslavlje, a iz kakvih
motiva si za to, to nije vazno. Nije vazno da drzis Bozje zapovesti
(koje zahtevaju reformu srca), ali zato drzi obicaje i tradiciju (koji
moralno ne obavezuju, vec samo umiruju necistu savest)!"
LJudski obicaji nikada ne mogu ukoriti sebicnost, oholost
i telesnost ljudskog srca, i zato su veoma omiljeni. Oni upravo umiruju
savest coveka pred njegovim gresenjem i pomazu mu da cini greh slobodnije
i hrabrije nego da je ateista.
Bez Bozjeg zakona covek ne moze postati svestan samih gresnih
pobuda (sebicnosti, telesnosti, oholosti ...), pa se tako ne moze
ni pokajati za sam greh. On se kaje samo za posledice greha u svojim
neprijatnim osecanjima (krivica, napetost, nervoza, briga ...) i svojim
losim postupcima (grubost, bezobzirnost, nepromisljenost), dok sam
greh i dalje ostaje u ljudskom srcu.
Razuman poziv Svetog Pisma na dobrotu nema sta da pokrene
u okamenjenom i grehom okorelom ljudskom srcu. Zato se takvom nalogu
dodaju pojmovi kao sto su tradicija, preci, nacionalna i verska
pripadnost i njima se provociraju samopravedni i fanaticni motivi
ljudskog srca: oholost, ponos i idolopoklonstvo.
Umesto da se covekovo srce ponizi priznanjem svog duhovnog
siromastva (blazeni su siromasni duhom) i da od Boga prihvati dar
NJegove pravednosti, ono, da bi izbeglo ponizenje, provocira sopstvene
samopravedne porive i sa njima izlazi pred Boga kao sa nekom preporukom.
Tako dobijamo usiljenu pomodarsku religioznost koja se krece od praznog
formalizma do vatrenog fanatizma.
Snaga takve religioznosti je u njenoj tolerantnosti prema
grehu i netolerantnosti prema drugacijem misljenju. No, pravi vernici
rane hriscanske crkve su bili klevetani, proganjani, muceni i ubijani,
pa ih to nije omelo da silom Evandjelja preplave tada najvece svetsko
carstvo.
Tadasnja crkva nije imala priliku da slusa veronauku u skolama,
ali je imala Evandjelje u svojim rukama. Nije poznavala sjaj i raskos
velelepnih hramova, ali je poznavala sjaj i slavu Hristovog karaktera.
Nije imala politicku moc u svojim rukama, ali je imala moc i silu
Istine.
Njeni mucenici nisu stradali za svoju veru, vec za Hrista.
Nisu umirali sa hvalisavim uzvikom "Nema lepse vere od hriscanske!",
vec sa recima koje su izrazavale njihovu iskrenu ljubav prema neprijatelju:
"Gospode, ne uzmi im ovo za greh!"
Za razliku od danasnjih "hriscana", oni nisu izmisljali sebi
nacionalne i verske neprijatelje, vec su od svih gradili sebi prijatelje.
Kada su upoznali uzvisenu i neukaljanu pravdu Hristovog zivota,
dobro su shvatili da najveci neprijatelj covecanstva nije negde spolja,
u nekom placeniku iz inostranstva, nego u zlu covekovog sopstvenog
srca. Boriti se protiv njega, to je Evandjelje. Sve drugo je politika.
|