"Jer ce ustati narod na narod i carstvo na carstvo; i bice gladi i
pomori, i zemlja ce se tresti po svetu... I sto ce se bezakonje umnoziti
ohladnece ljubav mnogih." (Matej 24,7.12)
Istorija naseg sveta kao da nije nista drugo nego istorija covekovih
bezuspesnih pokusaja da zivot i svet oko sebe osmisli istinskom srecom,
ljubavlju i blagostanjem.
Svako zemaljsko carstvo, posle svog privrednog i naucnog uspona dozivelo
je i svoj pad. Moralni pad je tekao od samog pocetka svake civilizacije,
da bi vidljive plodove doneo tek kasnije. Toliko truda i zrtava,
toliko snage, sposobnosti i vremena, ulozenih u izgradnju i ocuvanje
ljudskih civilizacija pokazalo se na kraju sasvim uzaludnim.
Oni isti zivotni principi koji su delovali ranije u istoriji i danas
su na delu. Iz godine u godinu povecava se broj sukoba i nesreca na
Zemlji. Greh i zlo se izrazavaju kroz sve vidove ljudskih delatnosti;
od nacina zabave do umetnosti, od odnosa u braku do odnosa medju narodima.
Ljudi su sve gresniji i sve nesrecniji.
Napredak nauke i tehnike ne samo da nije u stanju da iskoreni ljudsko
zlo vec je sve vise u njegovoj sluzbi. Uzalud sva mudrost, akcije i
sposobnost koje coveku stoje na raspolaganju ako su rukovodjene grehom.
Rukovodjen principom greha covek ne ispunjava predvidjeni smisao svoga
postojanja. Koji je to smisao?
Sve sto je stvoreno ima jednu jedinu svrhu svoga postojanja, a to je
da sluzi. Sve necemu sluzi. Uzmimo na primer jedan cvet: Svojim nektarom
hrani insekte, oslobadja kiseonik neophodan zivom svetu, a svojim prijatnim
mirisom i lepotom izgleda cini radosnim bica u svojoj okolini. A da
li smo ja i ti na veci blagoslov ovome svetu od jednostavnog i skromnog
cveta?
Za razliku od cveta mi smo predvidjeni da pruzimo mnogo vise - da
volimo. Sluziti iz motiva prave nesebicne ljubavi znaci ispuniti
predvidjeni smisao svoga postojanja. Ako odbacujemo princip ljubavi,
tada odbacujemo jedini moguci razlog svoga postojanja. Ono sto nicemu
ne sluzi, sto nema razlog svoga postojanja, to i ne treba da postoji.
Oni zivotni principi koji su ovaj svet doveli do ovde odvesce ga i
dalje u propast, ne zato sto svet ne moze da se odrekne svojih principa,
vec zato sto to ne zeli. Vecini smetaju samo posledice greha, a ne i
sam greh. Citava nauka, od psihologije do politike, je u sluzbi trazenja
odgovora na pitanje: "Kako biti sto vise u grehu, a da ne smetaju posledice
greha?" Vecina bi zelela da resi svoje zivotne probleme samo da bi mogla da
nastavi da i dalje vodi isti gresan i beskoristan zivot, upravo onakav zivot
kakav je i prouzrokovao prokletstvo sveta. Kada im se ponudi resenje (koje
zahteva odricanje od greha) ljudi ga odbacuju i nastavljaju da se bore sa
posledicama greha.
Kada im se uputi poziv Evandjelja mnogi odgovaraju: "Ne zanima me!
Nije to ono sto bih ja zeleo!" Ako ih dela
ljubavi, dobrote i pravde ostavljaju ravnodusnim, sta je to sto ih ne
ostavlja ravnodusnim? Na raspolaganju jedino preostaju greh i zlo. Treceg nema.
Ponekad se takve osobe izgovaraju govoreci "Ne zelim da citam Bibliju zato
sto ne verujem u njenu istinitost!" dok sa velikim odusevljenjem citaju
kriminalne romane i gledaju filmove za koje znaju da su izmisljeni.
Jednostavni opisi dela ljubavi i dobrote u Bibliji njima
deluju kao nezanimljive fraze zato sto je i pojam ljubavi u njihovim
srcima takodje samo fraza. Ali zato opisi zla i razmisljanja o zlu, u
ovo tesko vreme, postaju mnogima inspiracija za zivot. Covek ne moze
ostvariti visi duhovni sadrzaj od onoga kome posvecuje svoj um. Baveci
se zlom covek moze postati samo jos gori i zlu slicniji. Jedna ruska
poslovica kaze: "Ko se sto godina bori protiv azdaje i sam postaje
azdaja!"
Mnogi pokusavaju da opravdaju svoje unutrasnje nezadovoljstvo i brigu
govoreci: "Dobro je sto sam nezadovoljan, jer je to pokretacka
snaga koja me navodi da radim, da se borim i da postizem uspeh!"
Medjutim, sta ce coveku sav uspeh i sva blaga ovoga sveta ako je on u
svojoj biti nesrecan?! Covek je vazniji od onoga sto cini;
radnik od svoga posla i student od svojih studija.
"Jer kakva je korist coveku ako sav svet dobije, a dusi svojoj naudi?"
(Matej 16,26) Preteznije je pitanje da li se brinemo, nego ono zbog cega se
brinemo.
Namece nam se pitanje sta onda da radimo sa problemima koji nas snalaze?
Probleme treba da resavamo, ali ne brigom, vec ljubavlju. Briga
otkriva da nas pokrecu sebicni motivi. Ona pokazuje da umesto u Bogu,
srecu i sigurnost trazimo u svojim aktivnostima i odnosima sa okolinom. A oni
nikada ne mogu zadovoljiti zedj nase duse. Oni mogu uciniti da se osecamo
srecni i sigurni, ali ne i da budemo srecni i sigurni. Osecati i biti
nije isto.
Briga je iracionalna: "A ko od vas brinuci se moze primaknuti
rastu svojemu lakat jedan?" (Matej 6,27) Cesto vidimo zabrinute osobe
kako "kukaju" zbog, kako kazu "ugrozene egzistencije". Medjutim, mnogi
od njih pruzaju ocigledne dokaze da im uopste nije stalo do egzistencije.
Oni puse i piju. Vode nezdrav i beskoristan zivot. Mozda oni osecaju
ljubav prema sebi, ali delima otkrivaju da je nemaju. Osecati ljubav
i imati ljubav nije isto.
Mnogi su tuzni sto ne mogu da izmene u ovom svetu ono sto do
njih ne stoji, a ne pokusavaju da poprave ono sto je u njihovoj sferi
uticaja. Pricom o ugrozenoj egzistenciji pokusavaju da opravdaju svoje
duhovno nezadovoljstvo. Izopacen karakter i nezadovoljstvo nastalo zbog
raskinute zajednice sa Bogom, izgovaraju
neprijatnim okolnostima i teskim zivotnim iskusenjima. Ali, upravo ce
neprijatne okolnosti i zivotna iskusenja pokazati kakvi smo zaista u
dusi. "Na muci se poznaju junaci, a u nevolji pravi prijatelji" kaze
stara izreka. Ako je zivot taman, ne treba da tuzimo sto je takav,
vec treba da ga ucinimo svetlim onim Videlom u Koga gledamo i od
Koga se napaja nasa dusa.
Ako su nasa sigurnost, sreca i ljubav zasnovani na osecanjima onda cemo
ih izgubiti prilikom prvog iskusenja (jer osecanja zavise od okolnosti).
Nama je potrebna promena ne onoga sto osecamo, vec onoga sto jesmo;
nase prirode, a ne nasih osecanja. Potrebno nam je obracenje srca (Jezekilj
36,25-28). Tada cemo
biti a ne samo osecati ono sto treba da budemo. Tada nasim dusevnim stanjem
nece moci da manipulisu negativne okolnosti. Isus kaze: "Ovo vam kazah, da
u meni mir imate. U svetu cete imati nevolju; ali ne bojte se, jer ja
nadvladah svet" (Jovan 16,33).
Covek nije stvoren da srecu trazi, vec da je ima u Bogu i da je pruza.
Nismo stvoreni da nam se sluzi, vec da sluzimo i budemo na blagoslov
svetu. Sveto pismo govori o onima koji su se oslonili na silu i vodjstvo
Svevisnjega:
"Blago onima kojima je sila u tebi, i kojima su u srcu putevi tvoji!
Iduci dolinom placevnom pretvaraju je u izvore, i dazd je odeva
blagoslovima." (Psalam 84,5-8)
"Ono sto je svetu danas najvise potrebno, to su ljudi koji se ne daju
ni kupiti ni prodati, ljudi koji su u dubini svoje duse istiniti i posteni,
ljudi koji se ne boje greh nazvati njegovim pravim imenom, ljudi cija
je savest verna duznosti kao magnetna igla polu, ljudi koji ce ostati
uz pravdu makar se i nebo srusilo." (E. Vajt, "Vaspitanje")
Svetu su potrebni ljudi koji ce za svete ideale ne samo biti spremni
da umru, vec i koji ce za njih biti spremni da zive. O, kako nas cesto
patoloski motivi pokrecu u zivotu! Nekada je lakse ginuti za ideale,
nego ziveti za coveka.
Tako ce nacionalista biti spreman da umre za ocuvanje svoje nacionalne azbuke,
kao da on postoji radi nje, a ne ona radi njega. Neko je rekao "Ja volim
covecanstvo, ali ne volim coveka!" Za ideale je dovoljno biti fanatik,
a za coveka je potrebna ljubav. U cemu je razlika?
Za fanatizam je dovoljno da nas pokrecu one snage koje nosimo u sebi,
u svojoj (gresnoj) prirodi. A to su ponos, oholost, krivica, gnevljivost ili
mozda sentimentalna osecanja. Ako hocemo da zaista budemo na blagoslov
svetu moramo biti pokrenuti pravom bozanskom ljubavlju. Ako je
zelimo imati moramo je traziti od Boga, "jer je Bog ljubav." (1.Jovanova
4,8).
Bitno je shvatiti razliku izmedju ove dve pravednosti; izmedju one koja
je naseg prirodnog porekla, i izmedju one koja je bozanska. Jevreji
Isusovog vremena bili su tipicni predstavnici onih koje pokrece ljudska
pravednost. Ona se manifestovala kroz njihovu slepu poslusnost religioznim
pravilima, i po nepokolebljivoj spremnosti da zive i umru za svoju veru. Ali,
kada se proreceni i dugo ocekivani Mesija - Hristos konacno pojavio
medju njima, oni nisu bili u stanju da ga prepoznaju. Oni su bili spremni
da zive i umru za svoju veru, ali ne i za Boga.
Samozadovoljni svojom prirodnom dobrotom, bili su isuvise oholi i samopravedni
da bi se ponizili svescu o potrebi za Hristovom pravednoscu. U svetlosti
Bozjeg lica shvatili bi da je sva njihova pravda kao "necista haljina",
ali optereceni sobom i svojom "dobrotom" nisu imali vremena da
upoznaju Boga i Njegov sveti karakter. Imali su izopacen
kriterijum moralnih vrednosti, koji se nije bavio kvalitetom pobuda,
vec samo spoljasnim religioznim manifestacijama (vidi Matej 23,25-28).
Kao i mnogi ljudi danasnjice Jevreji su, umesto u Bogu, trazili spasenje
u svojim religioznim aktivnostima. Oni su se uzdali u svoju pravdu
i pozivali na svoj nacionalni "pedigre", te im je Jovan Krstitelj morao
objasnjavati kako im je potrebno istinsko pokajanje:
"Porodi aspidini! Ko vam kaza da bezite od gneva koji ide? Rodite
dakle rodove dostojne pokajanja, i ne govorite u sebi: Oca imamo Avrama;
Jer vam kazem da Bog moze i od ovoga kamenja podignuti decu Avramu!
Jer vec i sekira stoji drvetu kod korena; i svako drvo koje dobra
roda ne radja sece se i u oganj se baca" (Luka 3,7-9)
Zapazimo sta je to sto odredjuje sudbinu drveta; to nije njegovo poreklo ili
vrsta, vec rod. Covekovu sudbinu ne odredjuje njegova nacionalna ili
religiozna pripadnost, vec rodovi njegovog zivota. Religiozna revnost kojom
mnogi pokusavaju da umire savest, pred svojim neposvecenim srcem, cini ih
samo jos odgovornijim pred Bogom. Za takve Isus kaze: "Zato ce vecma biti
osudjeni." (Matej 23,14)
Jevreji, po spoljasnjem ponasanju, nisu bili losi ljudi. Ali, upravo im
je to bio kamen spoticanja. U svojoj propovedi na Gori Blazenstva Isus
je prozvao blagoslovenima sve koji su svesni svog duhovnog
siromastva (Matej 5,3).
Oni koji shvataju da niceg dobrog nemaju u sebi mogu dobiti mir i
spas prihvatanjem Hristove pravednosti. Ali, oholo srce, zadovoljno
sobom, ne oseca potrebu. Posto ne trazi milost ono je ni ne dobija.
Oholost i samopravednost su najtezi gresi u Bozjim
ocima, koji su i naveli Jevreje da Hrista podignu na krst.
Oholost i samozadovoljstvo sopstvenom pravdom navukli su prokletstvo
na citav izrailjski narod. Isus je dosao da bi prokletstvo greha sa
coveka uzeo na sebe. Jevreji su mu rekli "Mozemo sami! Ne treba nama
nikakav Otkupitelj!" i prokletstvo se spustilo na njih:
"Ako povrgnete uredbe moje i dusi vasoj omrznu zakoni moji da ne tvorite
sve zapovesti moje, i raskinete zavet moj, i ja cu vama uciniti ovo:
Potrcu ponos sile vase... i razoricu
svetinje vase, ... A vas cu rasijati po narodima, i ucinicu da vas
gone s golim macem; i zemlja ce vasa biti pusta i gradovi vasi raskopani.
"... I mrtva ce telesa ljudska lezati kao gnoj po njivi i kao rukoveti
za zeteocem, kojih niko ne kupi. "I poludeces od onoga sto ces gledati
svojim ocima. ...Sinovi tvoji i kceri tvoje dace
se drugome narodu, a oci ce tvoje gledati i kapace jednako za njima
a nece biti snage u ruci tvojoj. Rod zemlje tvoje i svu muku tvoju
izjesce narod, kojega ne znas, i cinice ti krivo i gazice te jednako.
....Sve voce tvoje i rod zemlje tvoje izjesce bube. Stranac koji je kod
tebe popece se nada te visoko, a ti ces sici dole veoma nisko. On ce
ti davati u zajam, a ti neces njemu davati u zajam; ..." (3.Mojsijeva
26.gl. Jeremija 9,22. 5.Mojsijeva 28.gl.)
"Neka bezboznik ostavi svoj put i nepravednik misli svoje; i neka
se vrati ka Gospodu, i smilovacu se na njega." A ti kad
se obratis i stanes slusati glas Gospoda Boga svojega i tvoriti sve
zapovesti Njegove koje ti ja danas zapovedam, dace ti Gospod Bog tvoj
srecu u svakom delu ruku tvojih, jer ce ti se Gospod Bog tvoj radovati
cineci ti dobro. Zato izaberi zivot da budes ziv ti i seme tvoje, ljubeci
Gospoda Boga svojega, slusajuci glas Njegov i drzeci se Njega, jer je On
zivot tvoj i duzina dana tvojih." (Isaija 55,6. 5.Mojsijeva 30,8-9, 20)
TRADICIJA |