razlika
TRADICIJA

Mnogi su primetili da razuman apel na drzanje Bozjih zapovesti, apel na dobrotu i postenje ne izaziva gotovo nikakvu reakciju njihovog srca.

Poziv koji u ljudskom srcu treba da pokrene u ljubav, nema sta da pokrene u srcu koje te ljubavi nema.

Gordo covekovo srce ne zeli da se ponizi pred Bogom priznanjem svog duhovnog siromastva. Ali samo siromasne duhom Isus je prozvao blazenima, jer ce oni dici ruke od sopstvene pravednosti i uzdati se u onu pravednost koji im milost Neba pruza.

Ne zeleci da narusi sopstvenu samodovoljnost i svoju samopravednu uobrazenost, covek zatim pokusava da pobudi u svom srcu one motive koje po svojoj gresnoj prirodi vec ima, a to su snage fanatizma (krivica, strah, ponos, oholost, sentimentalna osecanja, ... umesto prave ljubavi).

Razumnom pozivu na dobrotu se radi toga dodaju pojmovi kao sto su tradicija, preci, nacionalna i verska pripadnost i njima se provociraju samopravedni i gresni motivi ljudskog srca. Kao produkt takvog naloga dobili smo pomodarsku, usiljenu religioznost, koja se krece od praznog formalizma do vatrenog fanatizma. Zlocini svake vrste u nasem drustvu umesto da se smanjuju, gomilaju se, jer je poboznost dobila funkciju umirenja neciste savesti.

Kako stvarna postojeca tradicija svojim moralnim vrednostima ne moze da zadovolji potrebe drustva za normalnim funkcionisanjem medjuljudskih odnosa, isforsirano nametanje zaboravljenih tradicionalnih vrednosti rezultuje religioznim snobizmom i netolerancijom kao uvek pratecim simptomima duhovne patologije.

DVE ODLIKE TRADICIJE

Dobrotu koja je zasnovana na tradiciji odlikuju dve karakteristike:

1) Tradicija svojim povrsnim zahtevima duhovno ne obavezuje coveka, ona nikada ne zahteva reformu pobuda covekovog srca, kao sto je to slucaj sa Bozjim zapovestima koje zahtevaju odredjen kvalitet pobuda. Tradicija ce zahtevati od coveka da ucini odredjeno delo u odredjenoj situaciji, na primer, da primi neznanog gosta u kucu. Medjutim, za razliku od tradicije, Bozje zapovesti ce zahtevati da covek ima ljubavi u svom srcu iz koje ce on pomoci coveku u svakoj situaciji zato sto tog coveka voli, a ne zato sto vidi vrednost u odredjenom delu. Bozje zapovesti se drze iz motiva ljubavi, dok se tradicija drzi iz ponosa i drugih nepreporodjenih motiva.

2) Zahtevi tradicije su sami sebi cilj. Kako njeni zahtevi nisu pokrenuti ljubavlju, covek ih ne primenjuje zato sto razume da su oni odgovor na odredjene stvarne potrebe drugih ljudi, vec zato sto je to tako samo po sebi vredno.

TRADICIJA I RELIGIJA

Pretpostavimo da supruga svom suprugu postavi pitanje
"Kako si ti tako dobar prema meni ovakvoj kakva sam? U cemu je tajna tvoje ljubavi prema meni?" a suprug odgovori: "Tradicija, duso moja! Tradicija!" Suprug moze biti veoma ponosan na drzanje svoje tradicije, ali ne verujem da bi i jedna normalna supruga ostala zadovoljna odgovorom.

Nije li bogohulno kada neko kaze da je religiozan zato sto postuje svoju tradiciju, a ne zato sto ima ljubav prema Bogu i bliznjem?

Onaj ko je naucen na dobrotu, ima velikih problema da na pravilan nacin shvati zahteve religioznosti. Isus je jevrejskim cuvarima vere morao da uputi ukor:

"Tesko vama knjizevnici i fariseji, licemeri, sto dajete desetak od metvice, i od kopra i od kima, a ostaviste sto je najpreteznije u zakonu: pravdu i milost i veru." (Matej 23,23)

Isus je naveo vise primera da bi pokazao kako covek nije nacinjen radi zapovesti vec zapovesti radi coveka. Za nehoticno ubistvo u starom Izrailju covek ne bi bio kriv. David je jeo svete hlebove posvecene Bogu, pa opet nije bio kriv, zato sto je bio gladan. Vidimo da Bozje zapovesti postoje samo da bi definisale pobude ljudskog srca, da bi coveka navele da se reformise u skladu sa pravom nesebicnom ljubavlju.

Ljudski zivot je svetiji od svetih stvari, jer ne postoji on radi njih nego one radi njega. No, kada covek nema ljubavi u svom srcu, onda je sklon da svoje gresne postupke opravdava slepim drzanjem odredjenih pravila. Isus je isceljivao ljude u subotu, pa su mu Jevreji prigovarali da je oskvrnio subotu. Isus je raskrinkao njihovo licemerstvo: "Mojsije vam dade da se obrezujete i u subotu obrezujete coveka. Ako se covek u subotu obrezuje da se ne pokvari zakon Mojsijev, srdite li se na mene sto svega coveka iscelih u subotu?" (Jovan 7,22-23) Isto tako i danas, mnogi kao nekada Jevreji, prave idole od objekata svoje vere i spremni su da zrtvuju svoje zivote radi svojih idola, dok su istvoremeno nesposobni da vode ispravan duhovni zivot u skladu sa Bozjim zakonom. Mnogi otvoreno uzdizu vrednost tradicije iznad ljudskih zivota, dok duhovne zahteve koji predstavljavu temelj blagoslova drustva gaze da bi sacuvali vrednosti same tradicije.

KAKO NASTAJE TRADICIJA

Upravo ono sto se naziva tradicionalnom vrednoscu jeste nuspojava duhovnog otpadnistva. Naime, u svakoj civilizaciji koja nema odlucnu duhovnu borbu za duhovni prosperitet, koju ne cuva proces duhovne reformacije, postoji suprotan proces - duhovne degradacije.

Ono sto je predstavljalo prirodnu duhovnu odliku ljudi jednog istorijskog trenutka, to u sledecem trenutku, procesom duhovne degradacije prelazi u vrednost tradicije. Forma dobrote se zadrzala, ali je sadrzaj ljubavi presao u istoriju.

Na primer, formalni osmeh koji nam upucuju mnogi ljudi zapadne tradicije, nije nekada bio samo formalan. Nekada je on imao svoj stvarni duhovni sadrzaj, ali je u medjuvremenu od njega ostala samo forma koja je postala sastavni elemenat pristojnog ponasanja i tako je takav osmeh presao u tradiciju.

Neki od plodova srednjovekovne duhovne reformacije u narodu Holandije su umerenost u ishrani i odsustvo hvalisavosti. No kako je proces duhovne reformacije u Holandiji prestao tokom proslog veka, prakticna umerenost i poniznost Holandjana se zadrzala kao tradicionalna vrednost nacije ali je izgubila svoj duhovni sadrzaj. Danas, prosecan Holandjanin nije umeren i skroman zato sto takav zaista jeste u svom srcu, vec zato sto je tome naucen kao moralnoj vrednosti - on to drzi kao tradiciju.

Kako se to moze sa sigurnoscu ustanoviti?

Tako sto je od umerenosti u ishrani nastao obicaj da se iz pristojnosti jede umereno, da se cak ostavi malo hrane u tanjiru na kraju obroka, a odsustvo hvalisavosti je rezultovalo pravilom da se izbegava spominjanje onoga sto bi izgledalo kao da se neko hvali. Na primer, prosecan Holandjanin smatra nepristojnim da izjavi: "Hej, komsija, kupio sam najbolji i najskuplji telezivor u boji!" On ce to da spomene na vrlo skroman nacin, ako uopste bude spominjao. Na primer, recima "Pokvario mi se stari televizor, pa sam morao da kupim novi!"

Neke odlike Holandjana nisu presle u tradiciju vec su se jos uvek zadrzale kao plod nekadasnje duhovne reformacije. Holandjani su iskreno darezljivi, ne zato sto vide neku vrednost u davanju, vec zato sto su jos uvek takvi. Takodje, oni su jos uvek iskreno tolerantni prema drugacijim shvatanjima i uticajima. Vec vekovima zive u visenacionalnoj sredini bez ikakvog osecaja nacionalne ugrozenosti, jer njihov duhovni temelj nije zasnovan na svesti o vrednosti, vec je plod nekadasnje stvarne duhovne reformacije, koja je reformisala njihova srca.

Za vreme drugog svetskog rata Holandjani su pokazali veliku samopozrtvovanost i saosecanje sa ugrozenim Jevrejima.

"Kada su februara (1941.) nacisti napali jevrejsku cetvrt u Amsterdamu, holandski radnici pozurili su Jevrejima u pomoc. ... U znak solidarnosti s njima u Amsterdamu je planuo radnicki strajk, koji se postepeno pretvorio u generalni strajk, ali ga je ugusila vojska. Slucaj u Amsterdamu bio je jedinstven dogadjaj ovakve vrste u nacistima okupiranoj Evropi." (Sarl Etinger, Istorija jevrejskog naroda 474)

Kada bi nemacki oficir usao u holandsku kafanu, svi Holadjani bi u znak protesta izasli napolje.

U delu "Kosmos" od ateiste Karla Segana citamo o Holandiji:

"U skupstini se jos i danas nalazi statua Atlasa koji nosi nebeski svod prosaran sazvezdjima. Ispod je smestena pravda, koja drzi zlatni mac i terazije, a oko nje su smrt i kazna, dok su joj ispod nogu gramzivost i zavist, bogovi trgovaca. Holandjani, cija se ekonomija temeljila na privatnom preduzetnistvu, shvatili su da bezobzirna trka za zaradom moze ozbiljno da ugrozi dusu nacije.

Manje alegorican simbol moze se naci ispod Atlasa i pravde, na podu vecnice. To je velika, kitnjasta mapa, koja potice sa kraja sedamnaestog ili pocetka osamnaestog stoleca i koja zahvata prostranstva od zapadne Afrike do Tihog okeana. Ceo svet bio je holandska arena. Na istoj mapi dosla je do izrazaja i izuzetna skromnost Holandjana: oni su, naime, izostavili sebe, upisavsi samo stari latinski naziv Belgium za svoj deo Evrope. ...

Nikada pre ni posle toga Holandija nije bila takva svetska sila: mala zemlja, primorana da se osloni iskljucivo na samu sebe, sa izrazito miroljubivom spoljnom politikom. Buduci da je pokazivala popustljivost prema neortodoksnim misljenjima, postala je pravi raj za intelektualce, koji su pobegli pred cenzurom i kontrolom misli iz drugih krajeva Evrope... Tako je, na primer, Holandija u sedamnaestom veku pruzila utociste Spinozi, Dekartu ...

Nikada ni pre ni posle toga Holandiju nije krasila jedna takva galaksija umetnika i naucnika, filozofa i matematicara. ...

Saglasno holandskoj tradiciji podsticanja slobode izrazavanja, Lajdnski univerzitet ponudio je mesto profesora jednom italijanskom naucniku po imenu Galilej, koga je katolicka crkva prisilila pod pretnjom mucenja da se odrekne svog jeretickog shvatanja da je Zemlja ta koja se okrece oko Sunca a ne obrnuto. ...

U vreme kada su kraljevi i carevi vladali najvecim delom sveta, holandskom republikom upravljao je, vise nego bilo kojom drugom zemljom, narod. Otvorenost drustva i podsticanje zivotnosti uma, materijalno blagostanje i predanost istrazivanju i koriscenju novih svetova stvorili su klimu vedrog pouzdanja u ljudsku preduzimljivost."

TEMELJ PRAVE DUHOVNE REFORMACIJE

Jedan veoma uvazen covek, clan visokog crkvenog tela, veoma obrazovan i lepo vaspitan, poznat po svojoj moralnoj neiskvarenosti, koji je pohadjao veronauku od sedme godine, a sada vec star oko 80 godina, dolazi Isusu da Ga "potapse po ramenu", da mu pruzi podrsku u Njegovoj misiji:

"Bijase pak covek medju farisejima, po imenu Nikodim, knez jevrejski. Ovaj dodje k Isusu nocu i rece mu: Ravi! Znamo da si ti ucitelj od Boga dosao, jer niko ne moze cudesa ovih ciniti koja ti cinis ako nije Bog s njim.

Odgovori Isus i rece mu:

Zaista, zaista ti kazem: ako se nanovo ne rodi, ne moze videti carstva Bozjega... Ako se ko ne rodi vodom i duhom ne moze uci u carstvo Bozje." (Jovan 3,1-5)

Duhovna refornacija zahteva reformu srca (pobuda, motiva koji nas pokrecu).

To covek ne moze sam. Tu ne mogu da mu pomognu ni drugi ljudi nikakvim vaspitanjem, niti teoloskim obrazovanjem. Samo Bog ima moci da promeni nasu sustinu, da nas oslobodi od greha i da u nasa srca upise svoje zapovesti:

"Ja cu vas ocistiti od svih necistota vasih i od svih gadnih Bogova vasih. I dacu vam novo srce, i nov cu duh metnuti u vas, i izvadicu kameno srce iz tela vasega, i dacu vam srce mesno. I duh svoj metnucu u vas i ucinicu da hodite po mojim uredbama i zakone moje da drzite i izvrsujete. I ... bicete mi narod i ja cu vam biti Bog." (Jezekilj 36,25-28)

STA CE NAS SACUVATI OD DUHOVNOG SNOBIZMA?

Jedino cistota Bozjeg karaktera otkrivena Njegovim zakonom! Dok gledamo Hristovu cistotu mi cemo shvatati svoje sopstveno duhovno siromastvo, i tako ce nas Bozji zakon cuvati da se ne oslonimo ni na svoje grehe a ni na svoju samopravednost. Nas pogled ce biti usmeren na Onoga koji je nasa jedina nada i spasenje, na Onoga koji je rekao:

"Pogledajte u mene i spascete se svi krajevi zemaljski, jer sam ja Bog i nema drugoga." (Isaija 45,22)

Gledanje u Boga i poznanje Njegovog karaktera ce nas ispuniti divljenjem i poverenjem. "A pravednik ce od vere svoje ziv biti." (Avakum 4,2) I tako cemo samim poverenjem (verom) u Njega biti osposobljeni da primimo dar Njegove milosti - cistu savest i cisto srce:

"I sici ce na tebe Duh Gospodnji i postaces drugi covek." (1.Samuilova 10,6)

"Ako li su vasi gresi kao skerlet, kao sneg postace beli, i ako su kao purpur crveni, postace kao vuna." (Isaija 1,18)

Nase spasenje nije utemeljeno na vrednostima naseg sopstvenog karaktera, jer da je tako, niko ne bi mogao biti spasen (jer svoje pravednosti i nemamo), vec je nase spasenje zasnovano na Bozjoj ljubavi prema nama:

"Sa cim cu doci pred Gospoda da se poklonim Bogu visnjemu? Hoce li Gospodu biti mile tisuce ovnova? Desetine tisuca potoka ulja? Hocu li dati prvenca svojega za prestup svoj? Plod utrobe svoje za greh duse svoje? Pokazao ti je covece sta je dobro; i sta Gospod iste od tebe osim da cinis sta je pravo i da ljubis milost i da hodis smerno s Bogom svojim?" (Mihej 6,6-8)

"Nisam te nagonio da mi sluzis prinosima, niti sam te trudio da mi kadis, nisi mi kupio za novce kada, niti si me pretelinom zrtava svojih nasitio, nego si me mucio svojim gresima i dosadio si mi bezakonjem svojim. Ja, ja sam brisem tvoje prestupe sebe radi, i greha tvojih ne pominjem." (Isaija 43,23-25)

"Ja cu zednome dati iz izvora vode zive ZABADAVA." (Otkrivenje 21,6)

"Rasucu kao oblak prestupe tvoje i grehe tvoje kao maglu; vrati se k meni jer sam te izbavio." (Isaija 44,22)


ISKUSTVO DUHOVNOG NOVORODJENJA
Mnogi ljudi su dobri zato sto hoce na silu da budu dobri, nesto manji broj ljudi je dobar zato sto dobrotu iskreno oseca, a vrlo mali broj ljudi je dobar zato sto stvarno jeste dobar.