MUDROST ILI POVRSNOST

    Neko je primetio:

    "Samo 5 % ljudi misli, 25% misli da misli, a ostalih 70% pre bi se ubilo nego da misli."

    Nasa povrsnost tj. strah od misljenja je posledica straha od susreta sa sopstvenom zivotnom odgovornoscu koje to razmisljanje donosi.

    Zbog toga sto bi razumnim razmisljanjem raskrinkali svoje mehanizme bezanja od Istine a samim tim i svoje grehe, mnogi osporavaju upotrebu razuma. Oni tvrde: "Tu upotreba razuma moze samo smetati!"

    Da bi opravdali svoju nerazumnost oni razumu pridaju funkciju koju on nema pa ga zatim kritikuju kako on, eto, ne moze da ih, na primer, spase. Ili se pozivaju na slucajeve zloupotrebe razuma. Medjutim, problem nije u razumu vec u pobudama onoga koji ga (zlo)upotrebljava. I reci se mogu zloupotrebiti, pa niko zbog toga ne vidi resenje u cutanju. Razum naravno ima svoju svrhu, a od naseg htenja zavisi da li ce biti zloupotrebljen ili upotrebljen na slavu Bogu.

    Mnogi osporavaju znacaj razuma tvrdeci da ljubav nije racionalna, te da se ona ne moze spoznati razumom.

    Ljubav je jedino sto se razumski moze spoznati. Ona je konkretan odgovor na covekove duhovne i telesne potrebe. Te potrebe su razumno shvatljive i zato je na njih moguce razumno i odgovoriti. Upravo je greh razumski neshvatljiv i sa glasom razuma u sukobu. Vec smo zapazili da se greh ne moze razumski opravdati. On je nerazuman jer njegov izbor nema nikakvu svrhu; njegovo postojanje nikakav smisao. Kada u Sudnji Dan Bog bude postavio pitanje sotoni "Zasto si otpadao moj narod od mene?", on ce samo spustiti glavu. On nece znati sta da odgovori. Razumski objasniti greh, to bi znacilo opravdati ga; a to je nemoguce. Nemoguce je pred ispitom slobodnog razuma; slobodu proglasiti ropstvom, besmisao smislom, nesrecu srecom; greh dobrotom. Zabluda upravo nastaje kao pokusaj coveka da razumski opravda (objasni) svoje gresne pobude kao one koje su dobre.

    Mnogi, takodje, pokusavaju da ospore znacaj razuma tvrdeci kako razumom nije moguce spoznati Boga.

    Tacno je da razumom ne mozemo spoznati neke bozanske atribute. Nije nam jasno kako je Bog stvorio vreme i prostor; kako je On sveprisutan; kako odrzava zakon gravitacije, itd. Medjutim, nama nisu jasni ni mnogi ljudski atributi. Meni zaista nije jasno kako uspevam da po svojoj volji pokrecem svoje ruke i noge, ali to ipak uspevam. Nije mi jasno sta se sve desava u mom zelucu sa hranom koju pojedem. Nije mi jasno mnogo sto sta, sto se desava u mom organizmu, pa mi, opet, nista zbog toga ne fali.

    One istine koje nam nisu razumski shvatljive, nisu ni vazne za nas zivot. Medjutim, duhovne istine koje otkrivaju Bozji karakter; Njegovu ljubav i milost, su shvatljive i njihovo razumevanje je od fundamentalnog znacaja, zato sto nam otkrivaju razliku izmedju dobra i zla, ukazuju na slobodu nase volje, i govore nam kako da je pravilno upotrebimo. "Uklanjati se od zla je razum." (O Jovu 28,28)

    Zelja coveka da spozna i ostvari one bozanske atribute koji nisu shvatljivi razumom upravo jeste onaj greh, koji je naveo Evu da na sebe navuce Bozje neodobravanje i prokletstvo.

    Neke religije i danas navode coveka da tezi iskustvu koje odgovara jedenju zabranjenog ploda "poznanja dobra i zla". One coveka odvracaju od upotrebe razuma i pozivaju ga da kao kriterijum istine prihvati licno iskustvo ponudjenog "puta prosvetljenja". Tako obozavatelji Krisne kazu:

    "Ne mozes ti svojim ogranicenim razumom spoznati Boga. Krisna je apsolutan. On poseduje istovremeno sve osobine; i dobre i zle."

    Zdrav razum nam vec govori da je nemoguce da Bog poseduje medjusobno iskljucive osobine. To bi znacilo da je On istovremeno i srecan i nesrecan (nezadovoljen), slobodan i rob (opterecen), smislen i besmislen, besmrtan i smrtan, ziv i mrtav, itd.

    Na ovo ce nam obozavalac Krisne reci:

    "Eto vidis kako je razum ogranicen i nesposoban da shvati duhovne istine! Ako zelis da ostvaris visi stupanj duhovnog razvoja meditiraj, pridrzavaj se cetiri regulativna principa, pa ce ti sve to postati jasno!"

    Sledbenici mnogih religija nam obecavaju da cemo se uveriti da je njihov put pravi i istiniti jedino ukoliko ga sami isprobamo i dozivimo.

    Jedni kazu:

    "Kada bi meditirao sa Hare Krisna mantrom, sam bi uvideo da je ovo pravi put i sve bi ti postalo jasno!"

    Drugi kazu:

    "Probaj da se ispovedis, i videces da ce ti stvarno biti lakse!"

    Treci kazu:

    "Upotrebi u molitvi ime Jehova i videces silu tog pravog Bozjeg imena!"

    ... itd.

    (Zapazimo kako razne religije zele da nas privuku Bogu kroz tehniku umesto kroz poznanje i lican susret sa Bogom kroz otkrivenje Njegovog karaktera. Medjutim, pravedno je da sa Bogom bude samo onaj ko Ga je izabrao zato sto je dozvolio da ga privuce i osvoji karakter Njegove nesebicne ljubavi!)

    Pretpostavimo da po prihvacenom i primenjenom savetu ili tehnici zaista dozivimo "prosvetljenje", bude nam lakse i bolje, i osecamo snaznu bozansku silu u nasem zivotu.

    Sta bi to dokazalo? Nista!

    Zato sto samo iskustvo nije relevantno (merodavno). Ono ne moze biti nikakav kriterijum jer i demoni mogu da ga pruze. Kriterijum je u pozadini iskustva i njegovoj funkciji, a ne u samom dozivljaju iskustva i njegovim vidljivim senzacijama.

    Setimo se da je sotona u edemskom vrtu obecao Evi iskustvo koje ce potvrditi istinitost njegovog obecanja. On joj je obecao da ce joj se otvoriti oci i da ce spoznati "sta je dobro sta li i zlo", tek posto okusi zabranjen plod. (Vidi 1.Mojsijeva 3,1-5)

    Mi snosimo veliku odgovornost pred Bogom za svoj zivot da bismo mogli tek tako, slepo, bez razumne provere, da prihvatimo nekakav put i da se tako kockamo sa svojom sudbinom.

    Eva je dobila jednostavno i razumno upozorenje da je plod poznanja dobra i zlasmrtonosan.

    Ona je vec znala sta je dobro, sta li zlo.

    Sotona joj je rekao da je to zabluda, da ona nece umreti, vec ce ako pojede zabranjen plod i sama postati kao Bog. I kao sto to mnogi i danas cine, Eva je za kriterijum istine uzela svoja osecanja i utiske; glas svoga srca:

    "I zena videci da je rod na drvetu dobar za jelo i da ga je milina gledati i da je drvo vrlo drago radi znanja, uzabra roda s njega i okusi," (1.Mojsijeva 3,4-6)

    Ona je zaista dozivela iskustvo koje joj je sotona obecao (1.Mojsijeva 3,20). Medjutim, svima nam je poznat tragican epilog njenog eksperimenta.

    Nemamo potrebe da se kockamo sa svojom sudbinom isprobavajuci razne puteve spasenja da bi pronasli onaj pravi. Rizikujuci da izaberemo greh, rizikujemo da izgubimo sposobnost razlikovanja dobra od zla. Upravo zato samo iskustvo nije kriterijum. Iskustvo, na primer, moze pokazati da nam je prestala teska zubobolja. A da li zato sto je njen pravi uzrok otklonjen, ili zato sto smo uzeli tabletu protiv bolova, to je i dalje pitanje.

    Mnogi pokusavaju da opravdaju eksperimentisanje sa neposlusnoscu i grehom, govoreci: "Neophodno je doziveti greh da bismo shvatili sta je to ljubav!"

    Medjutim, izabravsi greh mi upravo gubimo sposobnost da shvatimo karakter prave ljubavi. Ona nam postaje strana i dosadna.

    Zar je neophodno da dozivimo smrt da bismo shvatili vrednost zivota?! Nemojmo se zavaravati - mrtav covek nista nije u stanju da shvati!

    Umesto da se "kockamo" sa trazenjem pravoga puta, Bog zeli da istinu prihvatimo zato sto je razumemo.

    Da bismo mogli da ispravno upotrebimo svoju slobodnu volju u ovom velikom sukobu izmedju dobra i zla, mi prvo moramo razumeti istinu koja objasnjava sta i izmedju cega biramo, a tek zatim preduzeti akt slobodne volje. A da bismo tu vaznu istinu razumeli, dovoljno nam je njeno jednostavno otkrivenje (kakvo se nalazi u Bibliji) upuceno na zdrav razum.

    Najvaznije i najjasnije otkrivenje istine o Bogu imamo u Njegovoj reci Bibliji, posebno u Njegovom zakonu i zivotu Isusa Hrista. Bog nam se posebno otkriva i kroz zivot Njegove verne dece, i kroz prirodu, koja, iako oskvrnjena grehom, jos uvek nosi Njegov pecat. Pomenuta otkrivenja Boga govore nasem umu, savesti i osecanjima, a razum nam je dat da bismo, shodno svom slobodnom izboru mogli da ih pravilno shvatimo, ili ako to mozda hocemo; odbacimo.

    Bilo bi zaista besmisleno da je Bog stvorio coveka takvim da sa njime ne moze jednostavno i razumno da komunicira, te da covek zato mora da pada u trans ili da dozivljava nekakva posebna i izmenjena stanja svesti, da bi do istine o Bogu mogao da dodje.

    "Nije na nebu da reces; Ko ce nam se popeti na nebo da nam je skine i kaze nam je, da bismo je tvorili? Niti je preko mora, da reces: Ko ce nam otici preko mora, da nam je donese i kaze nam je, da bismo je tvorili? ... Nego ti je vrlo blizu ova rec, u ustima tvojima i u srcu tvojemu, da bi je tvorio..." (5.Mojsijeva 30,12.14)

    Da bismo do istine dosli nije potrebno da budemo posebno inteligentni, obrazovani ili mozda nadareni.

    Da bismo "doziveli prosvetljenje" potrebno je samo da prestanemo da bezimo od istine. Tada cemo je prepoznati. Istina je uvek tu i sa nama. I kada pred njom zatvaramo oci, ona ostaje i dalje istina.

    Nije problem u tome sto covek ne moze da razumskim putem shvati istinu, vec sto u tome sto ne zeli da je shvati.

    Covek ne zeli da misli; boji se upotrebe razuma, jer se boji susreta sa istinom.

    Kada apostol Pavle govori o farisejima tada kaze: "Jer svedocim da imaju revnost za Boga, ali ne po razumu!" (Rimljanima 10,2)

    U cemu se ogleda uzaludnost iskrene ali ipak nerazumne revnosti, otkriva sledeci stih:

    "Jer ne poznaju pravde Bozje i gledajuci da svoju pravdu utvrde ne pokoravaju se pravdi Bozjoj." (Rimljanima 10,3)

    Ovde vidimo klasican primer odsustva upotrebe razuma kada se radi o preispitivanju pobuda religiozne revnosti. Ljudska pravednost (samopravednost) koja je pokrenuta snagama covekove gresne prirode, dolazi u sukob sa bozanskom pravednoscu, koja je pokrenuta pravom ljubavlju.

    Covek se boji da misli jer bi onda postao svestan da ga pokrecu: krivica, oholost, religiozna osecanja ili neka druga sila, umesto prave bozanske ljubavi.

    Bog nam je dao Svoju Rec i poslao silu Svetoga Duha upravo zato da bi nas pokrenuo da mislimo, da bismo se suocili sa svojom zivotnom odgovornoscu, i da bismo je ispunili na pravi nacin uzdajuci se u Njegovu milost, vodjstvo i silu.

    BITI MUDAR ZNACI BITI SLOBODAN

    "I poznacete istinu, i istina ce vas izbaviti." (Jovan 8,32)

    Da bismo mogli da prevazidjemo ogranicenost sopstvenom bedom, te da poverujemo u Bozju rec i izaberemo ono sto prevazilazi nase iskustvo, dat nam je razum:

    Dat nam je razum upravo zato da bismo mogli da verujemo u ono sto ne vidimo:

    "A znamo da sin Bozji dodje i dao nam je razum da poznamo Boga istinitoga i da budemo u istinitome sinu njegovom Isusu Hristu." (1.Jovanova 5,20)

    Dat nam je razum da ne bismo bili prevareni onim sto vidimo:

    Mnogi se pozivaju na svoja iskustva govoreci: "Verujem da je to prava stvar, osetio sam u molitvi!" ili "Verujem u reinkarnaciju, zato sto sam je licno doziveo!" Medjutim, ako bismo slepo verovali u sve sto vidimo, ili cujemo, poverovali bismo i najjednostavnijem madjionicarskom triku. Poverovali bismo i da postoji Paja Patak, jer vidimo njegove pokrete na ekranu i cujemo njegov glas. Da je Isus verovao u sve sto je video, poverovao bi da je sotona andjeo svetla, jer mu se tako ovaj predstavio, kada ga je kusao u pustinji. Na osnovu istog dogadjaja, vidimo da je sotona Isusu u "trenutku oka" pokazao sva carstva ovoga sveta (Luka 4,5). Dakle, sotona ima moci da odgovarajuce tacne informacije reprodukuje i da na osnovu dodatih izmisljenih informacija rekonstruise iskustvo reinkarnacije, ili bilo koje drugo iskustvo.

    Zadnja i najveca prevara u istoriji sveta bice pojava laznog Hristosa:

    "Tada ako vam ko rece: evo ovde je Hristos, ili onde, ne verujte. Jer ce izici lazni hristosi i lazni proroci, i pokazace znake velike i cudesa da bi prevarili, ako bude moguce i izabrane." (Matej 24,23-24)

    U laznog Hrista poverovace upravo najveci ateisti, zato sto veruju samo u ono sto vide. Odbivsi da dragovoljno prihvate biblijskog Hrista, bice primorani silom iskustvenih dokaza (cuda) da prihvate Antihrista.

    Bez upotrebe razuma, zaista nema nacina da razumemo Bozju rec; da uocimo razliku izmedju istine i zablude, i da na osnovu toga pravilno upotrebimo svoju volju u zivotnom iskusenju.

    Kada bi uvek postupali razumno, tada nikada ne bismo ucinili ni jedan greh, zato sto nam razum uvek govori da je greh besmislen; da je bolje imati poverenja u Boga i Njegovu ljubav prema nama, nego imati poverenja u svoje iskustvo (naviku). Mi u iskusenju padamo zato sto se tada pokoravamo glasu gresnog srca koji nas uverava da je ipak bolje ici linijom manjeg otpora, da je bolje prepustiti se svojim prirodnim porivima i tako uciniti greh.

    "Ko se uzda u svoje srce, bezuman je; a ko hodi mudro, izbavice se." (Price 28,26)

    Upotrebiti razum, a zanemariti glas srca, je veliko iskusenje za oholu ljudsku prirodu. Dakle, ako se mom srcu svidja jedno, a razum mi govori nesto suprotno, ja treba da se ponizim pred razumnim otkrivenjem iako mi se ono ne svidja. Medjutim, to je jedini put slobode da bismo ostvarili vece i novo iskustvo i da bi tako dalje napredovali.

    GUBLJENJE ZDRAVOG RAZUMA

    Da bismo mogli da odbacimo istinu koja nas ukorava za nase grehe moramo da budemo neposteni prema sebi i Bogu. Tako pored ostalih greha padamo i u greh nepostenja, sto nam otvara vrata za pad u jos dublje grehe, a da i dalje ne budemo svesni svog stvarnog duhovnog stanja. Zbog svog nepostenja ne smemo racionalno da mislimo jer bi onda morali da se suocimo sa nepozeljnom istinom. Posto racionalnim putem ne mozemo da opravdamo svoje grehe, pozivamo se na iracionalne argumente, a takvim postupkom izazivamo psihicke poremecaje razuma.

    Zamislimo pusaca koji zeli da opravda upotrebu duvana. Sta on cini kada pokusava da opravda svoju stetnu naviku? Poziva se na veliki broj onih koji puse; ili se poziva na poznate licnosti koje su sklone pomenutom poroku; ili opravdanje nalazi u svojim osecanjima: "Ne osecam nikakve tegobe zato sto pusim!" A svi ti iracionalni argumenti izazivaju gubljenje zdravog razuma. Takav covek moze tvrditi da je razuman, ali nije.

    Ako kasnije odluci da se vrati Bogu ima teskih problema, jer je iracionalnim pristupom ometen da dodje do istine. U susretu sa vise razlicitih shvatanja ne zna kako da razluci koje je istinito zato sto se njegovi iracionalni kriterijumi mesaju sa zdravorazumskim kriterijumima istine. Jedno shvatanje mu se cini ispravnim zato sto ga potvrdjuje njegov omiljeni autoritet; drugo mu se takodje cini ispravnim jer svi tako misle; trece takodje posto mu se veoma svidja, a i cetvrto zato sto je zaista razumno. I tako on ne zna vise sta da misli, jer mu sva misljenja izgledaju razumna. Cesto takve osobe, koje su zbog svog nepostenja i izgovaranja izgubile zdrav razum, dolaze do zakljucka da je razum neupotrebljiv, jer njime "sve moze i da se dokaze i da se opovrgne".

    Neki kazu: "Pa svako za sebe tvrdi da je u pravu. Kako sada da znam ko to zaista jeste?" To je slucaj onih koji ne upotrebljavaju razum. Kada ne mogu da dokazu ispravnost sopstvenih ideja takvi obicno kazu: "Ali, ja mislim ovako!" Kao argumenat ispravnosti svoga shvatanja oni navode svoje uverenje sto oni misle da su u pravu. Pa kada sretnu jos nekoga ko takodje ima uverenje da je u pravu a misli drugacije, oni ostaju zbunjeni.

    Onaj ko je zaista na strani istine nece imati potrebe da kao argumenat ispravnosti svoga shvatanja iznosi svoje uverenje (svoj sud) da je u pravu. On ce izneti svoje shvatanje, dozvolivsi drugima da, ako oni to zele, donesu ispravan sud o njegovoj ispravnosti. Zasto bi se ispravnost njegovog shvatanja podrazumevala?

    "Svaki se put coveku cini prav, ali Gospod ispituje srca." (Price 21,2)