FANATIZAM IZ SEBICNE LJUBAVI

    Ljudska sebicnost ne mora biti usmerena samo prema materijalnim vrednostima. Biblija nam opisuje kako su Jevreji Isusovog vremena robovali vrednostima svoje religije. Bili su poznati po svojoj spremnosti da zive i umru za svoju veru. Cekali su Mesiju, a kada se On konacno pojavio medju njima, nisu bili u stanju da ga prepoznaju.

    Posto su duhovno spasenje trazili u svojim religioznim aktivnostima, nisu bili spremni da ga prepoznaju u Isusu Hristu. Slepo i fanaticno su postovali sistem svojih religioznih pravila, a zaboravili su Onoga na koga njihov religiozni sistem ukazuje.

    Svojim jednostavnim i besprekornim zivotom Isus je "dirao" u njihovu samopravednu religioznost. Da bi uklonili ukor upucen njihovom verskom formalizmu i fanatizmu Jevreji su Ga optuzili da radi protiv integriteta jevrejske vere i nacije. Prvosvestenik Kajafa je izjavio za Hrista: "Bolje da jedan covek umre za narod, negoli da narod sav propadne". (Jovan 11,50) Kasnije, kada su Isusa izveli pred Pilata sa zahtevom da se razapne, Jevrejske vodje su pokazale koliko je njihova ljubav prema svom narodu bila licemerna: "Pilat im rece: Zar cara vasega da razapnem? Odgovorise glavari svestenicki: Mi nemamo cara osim cesara." (Jovan 19,15) Hrista su optuzili da ugrozava opstanak jevrejskog naroda, a onda su suprotno svom verovanju izdali interese svoga naroda izjavivsi da nemaju drugog cara do rimskog cesara. U svom fanatizmu bili su spremni da zive i umru za svoju veru, ali ne i za Boga.

    Ohol i samoljubiv covek moze robovati i svojim moralnim vrednostima. Kada su one njegovom nepaznjom narusene on moze, duboko uvredjen i razocaran, izvrsiti samoubistvo. On je mozda delovao kao covek koji mnogo voli sebe, ali on je u stvari voleo svoje vrednosti, a ne i sebe.

    Nacionalista robuje vrednostima nacije kojoj pripada. On deluje kao rodoljub, spreman da zivi i umre za svoju bracu. Medjutim, on ne voli coveka vise od njegovih nacionalnih vrednosti. On ce zrtvovati svoj zivot za ocuvanje svoje nacionalne azbuke, kao da on postoji radi nje, a ne ona radi njega. Covek je, naravno, vazniji od svojih nacionalnih vrednosti. Jer, ne postoji on radi njih, vec one radi njega.

    Ovde se susrecemo sa sebicnom ljubavlju, koja uvek zahteva razlog za ljubav prema nekome ili necemu. I tako razlog postaje vazniji od onoga koga "volimo". Zato sto razlog ljubavi nalazimo u odgovarajucim covekovim vrednostima, one ce nam biti vaznije od samog coveka. Bicemo skloni da i njega samog zrtvujemo radi razloga zbog koga ga "volimo".

    Vidimo kako sebicni motivi navode coveka da se ponasa nesvrsishodno svojim stvarnim interesima, sto osporava teoriju o prirodnoj selekciji i evoluciji. Da je prirodna selekcija i evolucija formirala osobine vrste, covek nikada ne bi postao gresan.