DA LI SU SRBI MNOGO GRESNIJI OD DRUGIH NARODA KADA KROZ ISTORIJU VISE STRADAJU?

"Ne!" mozemo odmah odgovoriti, ali moramo objasniti da razliciti gresi rezultuju razlicitim nevoljama tj. razlicitim prokletstvom kroz istoriju. Nevolje koje nas snalaze nisu bukvalno Bozja kazna, jer ce, po Svetom pismu, sud biti tek kada Isus dodje da sudi zivima i mrtvima. One su prokletstvo zbog greha i imaju pedagosku funkciju, jer nas pokrecu da razmisljamo o svom duhovnom stanju (motivima koji nas pokrecu) i svom odnosu sa Bogom.

Nevolja koja nas snalazi nije toliko losa koliko je najcesce losa i nezrela nasa reakcija na nju. Mi uglavnom reagujemo nezrelo i na samo objektivno informisanje o cinjenicnom stanju stvari. Iskusenje zahteva da upotrebimo razum, da se suocimo sa svojom licnom odgovornoscu za odredjenu situaciju te da pokrenemo zdrave snage nase volje i svrhovito odgovorimo na stres.

Iskusenja nas zapravo primoravaju da zauzmemo stav prema njima. Taj stav mora biti dobar ili los, i time nam nevolje pomazu da se opredelimo da li cemo na njih reagovati destruktivnim motivima (grehom) ili odgovoriti razumno, dakle s ljubavlju.

Situacija koja nas snalazi pruza nam ispite duhovne zrelosti. U tim ispitima se kusa nase srce, kakvi motivi nas pokrecu, ili kakvim motivima hocemo da odgovorimo. "Na muci se poznaju junaci i u nevolji pravi prijatelji." Tada saznajemo kakvi smo zaista u svojoj dusi, ali i bivamo primorani da svoje duhovno stanje izgradimo ili jos vise unizimo. Ili cemo pobediti iskusenje, ili ce ono pobediti nas.

Cesto nas nevolja dovodi pred svrsen cin, u kome cemo se ili pokajati za odredjen greh (sebicnosti, oholosti, gordosti, ...) ili cemo nacisto propasti.

Pogledajmo kakva smo iskusenja imali do sada, pa ce nam biti jasno da su ona udarala upravo u ono sto je nasa slabost.

Setimo se deset zala koji su pogodili Egipat. Ona su udarala upravo po egipatskim idolima. Egipcani su obozavali sunce i tri dana je gusti mrak obavijao njihovu zemlju. Obozavali su reku Nil i njegova voda je postala zatrovana itd. Kada su kasnije Jevreji duhovno otpali zato sto su postali idolopoklonici svoga hrama i svoje zemlje, hram im je bio razrusen a oni su raseljeni po celom svetu. Kada su najzad, posle skoro dve hiljade godina dobili svoju zemlju i svoj grad Jerusalim, da ne bi obozavali samu zemlju zatekli su u njoj tudje stanovnistvo - Palestince, a na mestu svog nekadasnjeg hrama zatekli su muslimansku dzamiju. Nevolja koja ih je snasla istovremeno predstavlja i lek za njihovu dusu. Umesto da cine Bozji karakter svetim u svom srcu, oni su svetost poceli da traze u vrednostima svoje zemlje i svoga hrama.

Da bi ih sacuvao od njihove ponositosti i vratio k sebi, Bog ih je jos odavno opomenuo:

"Potrcu ponos sile vase; oboricu idole vase; i obraticu gradove vase u pustos, i razoricu svetinje vase. I opusticu zemlju da ce joj se cuditi neprijatelji vasi koji ce ziveti u njoj." (3.Mojs.26,19.30-33)

Na isti nacin Bog postupa i sa nama.

Sav nas ponos postaje zrtva nasih neprijatelja.

Setimo se samo ogromnog nacionalnog blaga koje je unisteno kada je bombardovana Narodna biblioteka za vreme drugog svetskog rata. Bog je dozvolio da moshti Svetog Save budu spaljene da bi paznja ljudi bila usmerena na obozavanje zivog Boga. Postovanje mrtvih je uvek izrazeno u srazmeri sa nedostatkom postovanja prema zivim ljudima oko nas. Mrtvi ljudi nisu tako zahtevni kao zivi, pa ih je zato mnogo lakse voleti. Onoliko koliko smo nacionalne vrednosti ucinili vaznijim od ljudi - pripadnika sopstvene nacije, toliko su i one postale ugrozene. I svi nasi ostali idoli (Kosovo, pravoslavni hramovi...) koje smo ucinili svetijim od Bozjeg karaktera u nasim srcima i zivotima i vrednijim od samih ljudi, postali su zrtve razlicitih nevolja.

Prastare Jevrejske mudrosti kritikuju coveka koji cini greh zato sto se klanja svojim idolima, i kazu za njega samog:

"On je dragoceniji od svojih svetinja, jer je ziv, a one nisu." (Mudrosti Solomunove 36,17)

Za razliku od prave duhovnosti koja zahteva reformu pobuda nasih srca i pruza coveku uzvisen karakter, idolatrija pruza coveku psiholosku sigurnost koja upravo ugusuje onu duhovnu glad koja bi coveka navela na reformu srca i karaktera. Niko nikada posmatranjem ili obozavanjem idola nece biti ukoren za svoju sebicnost, oholost, gnevljivost i telesnost, pa samim tim nece se covek ni osvedociti o potrebu za promenom sopstvenog karaktera.

Zato Sveto pismo kaze za one koji obozavaju idole, da se ne razlikuju od svojih idola; da su slepi za istinu i gluvi da je cuju, i nemi da govore o njoj, kao i njihovi idoli:

"Usta imaju a ne govore,
oci imaju a ne vide,
usi imaju a ne cuju, ...
Kakvi su oni, onaki su i oni koji ih grade,
i svi koji se uzdaju u njih." (Psalam 135,15-18)

Kad god bi smo se od zdrave duhovnosti obracali ka religiji "opojnog vina" koja laska ponosu i samopravednosti, i tako ugusuje nasu svest o potrebi za reformom karaktera, nevolja bi se obrusavala na nase idole i pokazivala tako njihovu nemoc da spasu sami sebe a kamo li nas ljude:

"Ako ljude pogodi rat ili nevolja, svestenici se medjusobno savetuju gde da se s njima sakriju; kako ne uvideti da to nisu bogovi kada ni sami sebe ne mogu izbaviti od rata i od nevolja? ... Ne mogu se odbraniti ni od kradljivaca ni od razbojnika." (Pismo Jeremije proroka, apokrif Varuh 6)

Tako mozemo videti da su nevolje koje Bog dozvoljava zapravo izraz Njegove milosti i starateljstva prema nama.
"I poznacete da nisam bez uzroka ucinio sto sam god ucinio u njemu govori Gospod." (Jezekilj 14,23)

Nevolje su svrhovite jer nas navode da reformisemo svoj karakter i da odbacimo lazne bogove. Odredjen greh uvek rezultuje onim prokletstvom koje pomaze coveku da postane svestan svoga greha i da se pokaje. Kada se pokaje, prokletstvo ce se od njega skloniti i on ce dobiti blagoslov.

Na primer, drzanje Pete zapovesti Bozjeg moralnog zakona sadrzi u sebi blagoslov:

"Postuj oca svojega i mater svoju, da ti se produze dani na zemlji, koju ti da Gospod Bog tvoj."

Peta zapovest zahteva da u svojim srcima imamo postovanje prema svim autoritetima koji su iznad nas po pravu koje su na sebe preuzeli.

"Sluge! Budite pokorni sa svakim strahom gospodarima ne samo dobrima i krotkima, nego i zlima. Jer je ovo ugodno pred Bogom, ako Boga radi podnese ko zalosti, stradajuci na pravdi." (1.Petrova 2,18-19)"

Postovanje autoriteta predstavlja iskusenje onima koji su bez postovanja, koji su oholi i buntovni.

Blagoslov postovanja je "da ti se produze dani na zemlji", a prokletstvo za nepostovanje je gubitak blagoslova, dakle skracenje dana zivota na zemlji, putem raznih nevolja. Takvo prokletstvo je svrhovito jer navodi coveka da postane svestan svoje buntovnosti prema autoritetima, koje inace ne bi bio svestan u normalnim uslovima.

Kako nas kao naciju odlikuje medjusobno nepostovanje, oholost i buntovnost vise nego susedne nacije, normalno je i ocekivati da ce nas snalaziti nevolje koje ce provocirati nase slabosti. Nazalost mi ih cesto i sami stvaramo. U susednim zemljama prisustvo stranog okupatora ne izaziva takvu reakciju, dok mi sami "dodajemo ulje na vatru".

Setimo se 27. marta. 1941. godine.

Nasa molitva je tada bila "Bolje grob nego rob", "Bolje rat nego pakt". Tom molitvom smo se molili mnogo iskrenije nego molitvom "Oce nas" koju smo formalno ponavljali. Nasu iskrenu molitvu je djavo cuo i vrlo brzo je uslisio. Dosao je rat i vrlo brzo pakt. Postali smo i robovi, a mnogi su zavrsili u grobovima.

Bog nikada nije mogao niti ce moci da blagoslovi delo koje je pokrenuto povredjenim ponosom, oholoscu i buntovnoscu. Takve molitve inspirise i zatim opravdano uslisava sam sotona.

No namece nam se pitanje, da li treba da budemo "poltroni" kao neke druge nacije do nas, koje radosno, sa cvecem docekuju svoje okupatore?

Da li treba da se poklonimo Americi i NATO-u da bismo im pokazali hriscansku ljubav i postovanje?

Da bismo shvatili odgovor na ovo pitanje moramo napraviti razliku izmedju postovanja coveka i postovanja principa. Jedno je postovati gresnika a drugo postovati greh. Jedno je voleti zabludelog a drugo voleti zabludu.

Koji su gresi i zablude Amerike i Novog Svetskog Poretka?

Najveci greh Amerike je greh materijalizma gde materijalne vrednosti nisu sredstvo sluzenja drugome, nego su krajnji cilj kome sluzi svaki covek. Greh moci i prisile je greh Novog Svetskog Poretka koji politickim - simptomatskim resenjima zeli da ostvari mir i jedinstvo covecanstva.

Americka muzika i umetnost, gresna zadovoljstva, sebicnost i materijalizam, nisu li postali i nasi gresi?

Prisila i totalitarna resenja koja primenjujemo na lokalnom planu, nisu li identicna onima koja na globalnom planu zastupa NATO?!

Na zalost, mi smo se Americi i principima Novog Svetskog Poretka jos odavno poklonili. Oni samo traze da im se mi sada poklonimo i formalno. Da li cemo im se odupreti kada smo na njihovom terenu? Hoce li Bog blagosloviti nas bunt protiv formalnog poklanjanja Americi? Hocemo li se odupreti da se poklonimo djavolu koristeci djavolje principe? Sam djavo nas navodi na svoje principe da bi nas kasnije jos lakse mogao unistiti! Ako vec hocemo da se borimo protiv zla, borimo se protiv onoga koje nosimo u sopstvenim srcima. Ono je nas najveci neprijatelj.

Mi nismo na pozicijama svetskih mocnika i nemamo moc koju oni imaju, ali svako od nas ima neku svoju sferu uticaja (svoju porodicu, prijatelje, poznanike ...) koju mozemo uciniti blagoslovenom svojim plemenitim uticajem. Licemerno je da hocemo svet da spasemo, a ne cinimo ono malo sto do nas zaista stoji.

Zla u svetu je uvek bilo i bice ga do kraja vremena milosti. Ako se borimo protiv njega njegovim sopstvenim principima, nista necemo biti bolji od onih protiv kojih se borimo, a navucicemo zlo i na one koji su bili nevini do nas.

Uzmimo za primer jevrejski narod i njegov polozaj za vreme rimske okupacije.

Isus je rekao:

"Moje carstvo nije od ovoga sveta" "I ne bojte se onih koji ubijaju telo a duse ne mogu ubiti" "Ne branite se oda zla, ... kada vas poteraju iz jednog mesta, idite u drugo..." (Jovan 18,36; Matej 10,28; 5,39; 10,23)

No to iskusenje Jevreji nisu mogli da podnesu. Njihova ohola i slavoljubiva priroda nije mogla da podnese rimski jaram, zato sto su bili u jarmu same oholosti i slavoljublja. Rimski jaram je trebalo da im pomogne da uvide svoj stvarni karakter, svoje ropstvo grehu i da shvate potrebu za svojim isceljenjem. No, umesto da krenu u borbu protiv sopstvenih greha, oni su razmisljali kako da proteraju Rimljane. Samog Isusa poslali su na krst, jer im se vise svidelo carstvo ovoga sveta, nego carstvo Bozje.

Njihova buntovnost desetkovala je njihovu naciju, Jerusalim je uskoro bio razoren a oni su bili raseljeni po svetu da bi skoro dve hiljade godina ziveli bez svoje drzave za ciji opstanak su svojevremeno zrtvovali Isusa Hrista. Njihova tvrdnja da se staraju za slobodu i blagostanje njihove nacije bila je samo izgovor za mrznju i bunt prema rimskom okupatoru i ostale strasti njihove nepreporodjene prirode.

Sta je bila sustina njihovog sukoba sa Isusom?

Isus je svojim besprekornim zivotom i neoborivom istinom raskrinkavao slavoljubljive porive i licemernu poboznost Jevreja. Pozivajuci se na autoritet Staroga zaveta (Zakona i Proroka) on je naglasio Jevrejima da covek ne postoji radi zakona vec zakon radi coveka. Primerom sa svetim hlebovima koji su bili posveceni samo za sluzbu Bozju, a koje je David pojeo jer je bio gladan, pa opet zbog toga nije bio kriv, Isus je potvrdio da je svetost karaktera iznad svetosti samih stvari i samih religioznih rituala. Time je uputio ukor protiv suptilnog jevrejskog idolopoklonstva i fanatizma.

Isus je ukorio i jevrejski nacionalizam pokazujuci im da treba da se pokoravaju cak i svojim neprijateljima, po pitanjima koja nisu duhovnog karaktera. "Dajte caru carevo a Bogu Bozje." (Matej 22,21) Osecajuci da gube svoj uticaj nad narodom, jevrejski svestenici su toboz zainteresovani da sacuvaju svoj narod od slabljenja pred rimskim okupatorom, uzviknuli "bolje da jedan covek umre za narod nego da citav narod propadne" (Jovan 11,50). Da bi ga poslali u smrt optuzili su Isusa pred rimskim vlastima da sebe proglasava drugim carem pored Cezara. Kada ih je Pilat pitao da li zele da im pusti jevrejskog Cara, oni su odgovorili da nemaju drugog cara osim Cezara. Tako se raskrinkalo njihovo licemerstvo. Navodno su zeleli da sacuvaju svoj narod od rimskog okupatora, a priznali su Cezara za svog cara samo da bi sacuvali svoje pozicije. Njihova istinska ravnodusnost prema Izrailju se videla kada su u svome prkosu olako i neodgovorno uzviknuli "krv njegova na nas i nasu decu". (Matej 27,25) Tako se opet pokazala njihova licemerna zainteresovanost sa spas Izrailja. Pokrenut uzbudjenjem prkosa i bunta Izrailjski narod je prihvatio taj uzvik i usvojio ga kao uzrok buduceg vekovnog prokletstva.

Licemerstvo Jevreja koji su odbacili Hrista mozemo i danas primetiti kod mnogih koji sebe smatraju nacionalnim patriotama. Oni se predstavljaju kao cuvari nacije, ali ce tu istu naciju biti skloni da zrtvuju da bi sacuvali svoje polozaje i svoje sebicne interese. Laskajuci nacionalnom ponosu i fanatizmu oni navode i nas narod da radi ognjista i cirilice zrtvuje svoje zivote, kao da covek postoji radi nacionalnih vrednosti a ne vrednosti radi coveka. Neko je cak izjavio: "Do poslednjeg coveka cemo se boriti da se ne izvrsi genocid nad nama!"

Jevreji su da bi toboze sacuvali svoju naciju od loseg uticaja neznabozackog Rima zrtvovali Hrista i samim tim su zrtvovali sve duhovne vrednosti (istinu, postenje, poniznost, krotost, ...). Mi takodje, da bi sacuvali svoju naciju pokazujemo spremnost da zrtvujemo sve duhovne vrednosti i samim tim unistavamo temelj opstanka nase nacije. Boreci se protiv sveta njegovim sopstvenim gresnim principima mi mu postajemo sve slicniji. Zlo gajimo u svojim srcima i ako budemo postali formalni pobednici u ovom ratu, nece nam kasnije trebati nikakav spoljni neprijatelj - sami cemo sebe da unistimo.

Ako hocemo da Bog blagoslovi nas odbrambeni rat, moramo pre toga izvojevati pobedu u duhovnom ratu protiv sopstvenih greha. Umesto oholosti i bunta pokazimo krotost i poniznost. Umesto tolerantnosti prema grehu pokazimo tolerantost prema gresnicima. A umesto prezira prema gresnicima pokazimo prezir prema samom grehu.

Upornost i dostojanstvo jesu vrlina ako nisu izgovor za buntovnost i ponositost. Hristos je otkrio svetu karakter sile ali i trpljena, snage ali i neznosti, velicanstva ali i krotosti, dostojanstva ali i poniznosti. On je pokazivao revnost ali bez naglosti, doslednost bez tvrdoglavosti, dobrocinstvo bez slabosti, neznost i saosecajnost bez sentimentalnosti. No Njegov karakter, otkrivali su svetu i Njegovi sledbenici.

Nekada davno, prvi covek do persijskog cara Asvira, Aman, doneo je odluku da mu se svako mora pokloniti kao najvisoj osobi do cara.

No, jedan Jevrejin, koji je bio u sluzbi blizu cara, Mardohej, nije hteo da se pokloni Amanu. Razlog je bio u principima njegovog verovanja, u Njegovoj ljubavi prema Bogu. Prve dve zapovesti Bozjeg Dekaloga zabranjuju da se klanjamo bilo kome drugome nego Bogu.

Na primer, apostol Jovan se dva puta poklonio andjelu, i oba puta je bio ukoren (Otkrivenje 19,10:22,8). Takodje, kada se neznabozac Kornelije poklonio apostolu Petru, bio je ukoren recima: "Ustani i ja sam covek." (Dela 10,26)

Postovanje Boga i odbijanje da se pokloni coveku od strane Mardoheja, j e razdrazilo Amana i on je doneo odluku da odredjenog datuma ubije ne samo Mardoheja vec da se pobiju i svi Jevreji u carstvu, zato sto se i oni drze pomenutog principa.

Naredba koju je usvojio Persijski car i razaslao po celom svetu, slicna je odlukama koje ujedinjene nacije donose da bi opravdale svoje "mirotvorne" akcije:

    "Veliki car Asvir upraviteljima sto i dvadeset i sedam pokrajina ... ovako pise: Buduci da imam vlast nad mnogim narodima, i gospodstvo nad svim svetom, odlucih, ne zanesen oholoscu moci, nego u zelji da uvek blago i covecno vladam, dati podanicima spokojan zivot i pruziti carstvu blagostanje i slobodu kretanja po njemu, i ucvrstiti mir za kojim svi ljudi ceznu.

    Posto sam upitao savetnike kako bi se to moglo ostvariti, Aman je ukazao na to da se medju ostale narode sveta zavukao jedan neprijateljski narod, svojim zakonima sa svima sukobljen, narod koji vecno prezire careve odluke tako da se ne moze ucvrstiti zajednicko carstvo kojim inace besprekorno upravljamo.

    Ustanovili smo dakle da je samo taj narod neprekidno u sukobu sa svim ljudima, da se istice nacinom zivota sto odstupa od zakona, da zbog neslaganja sa nasim idejama cini najgora nedela tako da se carstvo ne moze ucvrstiti. Zato naredjujemo da se zajedno sa zenama i decom, neprijateljskim macevima bez ikakvog sazaljenja i milosti potpuno iskorene. Tako ce se, ...ubuduce za sva vremena nasi poslovi moci odvijati postojano i nesmetano." (Septuaginta - Jestira 3.)

Sam Mardohej se osetio odgovornim sto je svojim postovanjem biblijskih principa navukao zlo na sve Jevreje. On se nije hvalisao sto ce Jevreji zbog njegovog postupka rizikovati svoje zivote. Preispitujuci pobude svoga srca on se ponizio pred Bogom posteci u prahu i pepelu i zatim je uputio molitvu Bogu koja otkriva prave pobude onoga koji je zaista spreman da brani Bozje principe:

    "'Tebi je sve poznato; ti znas, Gospode: nisam pao nicice pred bahatog Amana, ali ne iz drskosti, ni iz oholosti, ni iz castoljublja. Ti znas da bih za spas Izraela bio voljan i tabane njegove celivati.

    To sam ucinio zato da ne metnem cast koja se iskazuje coveku iznad one koja se iskazuje Bogu. Necu pasti nicice ni pred kim, nego samo pred tobom, moj Gospode, i to ne cinim iz oholosti.

    Sada, Gospode, Boze, Care, Boze Avramov, postedi narod svoj, jer gledaju samo kako bi nas istrebili: zele da uniste ono sto je od pocetka bila tvoja bastina.

    Nemoj zanemariti posed svoj koji si oslobodio iz egipatske zemlje!

    Uslisi molitvu moju, budi milostiv nasledstvu svome i u veselje promeni plac nas, da bismo, ostavsi zivi, mogli hvalospevima slaviti ime tvoje i nemoj dopustiti da icseznu usta onih koji te hvale, o Gospode!'

    I sav je Izrael vapio svom snagom svojom, jer je smrt bila pred ocima njihovim."

Umesto da se zainati i uzoholi, Izrailj se ponizio pred Bogom i pokajao za svoje grehe, da bi sa njega otislo prokletstvo.

Cela ta borba i pobeda sadrzana je u prorockom snu koji je usnio Mardohej:

    "Ovo je njegov san. Evo: krici i buka, grmljavina i zemljotres; pometenost na zemlji. Zatim: dva ogromna zmaja, oba spremna za borbu, brekcu snazno. Na to brektanje svaki se narod pripremi za rat kako bi se borio protiv naroda pravednih. Bio je dan mraka i tame, jada i pecali, cemera i velike pometenosti na zemlji. Sav narod pravednih, snuzden od straha pred vlastitom nesrecom, spremi se na propast i zavapi k Bogu.

    Od tog njihovog vapaja neki mali izvor poraste u ogromnu reku, obilnu vodom. Ogranu svetlo i sunce te se ponizeni uzvisice i prozdrese mocne."

Bog je vec imao u svom providjenju od ranije pripremljeno resenje za ovu tesku krizu, ali od njega ne bi bilo nista da se Jevreji nisu ponizili i pokajali za svoje grehe. Carica Jestira je bila Jevrejka. No postojala je jedna vrlo nezgodna okolnost. Car je izdao dekret da ce se pogubiti svako ko bude hteo da mu pridje i narusi njegovu osamljenost. Dekret o istrebljenju Jevreja se navrsavao pre isteka vremena careve povucenosti, pa je carica trebala da preduzme veoma rizicnu stvar, i da mimo zakona pristupi caru. Ona je shvatila svoju bespomocnost i u molitvi zatrazila milost do Svevisnjeg kojom ce on blagosloviti njenu nameru:

    "Gospode moj, Care nas, ti si jedini! Dodji u pomoc meni koja sam sama, kojoj nema druge pomoci do tebe, jer opasnost je moja u ruci mojoj.

    Ja sam od svoga detinjstva slusala u rodu svome da si ti, Gospode, izabrao Izraela izmedju svih drugih naroda: nase oceve medju svim njihovim precima u svoje trajno nasledstvo i da si za njih ucinio sve sto si im obecao.

    Ali smo sad sagresili pred tobom i ti si nas predao u ruke neprijatelja nasih jer smo iskazivali postovanje bogovima njihovim. Pravedan si, Gospode!

    I sad oni, nezadovoljni vec gorcinom suzanjstva nasega, stavise ruke svoje u ruke idola svojih da ce ponistiti odredbu usta tvojih, unistiti bastinu tvoju, zacepiti usta onima koji te hvale i ugasiti slavu doma tvoga i zrtvenika tvoga, a otvoriti usta naroda da hvale njihove isprazne idole i dive se jednom caru od mesa.

    Nemoj predati, Gospode, skiptar carstva svojega onima koji ne postoje. Neka se ne smeju propasti nasoj, nego okreni naum njihov na njihove glave i zasluzeno kazni onoga koji je poceo da besni protiv nas.

    Seti se, Gospode! Objavi se u vreme nasih jada i ohrabri me, o Caru bogova i Vladaru svakoga gospodstva!

    Metni u moja usta primerenu rec pred lavom, a njegovo srce nadahni mrznjom na neprijatelja nasega; da zatre njega i njegove istomisljenike.

    A nas oslobodi rukom svojom i dodji u pomoc meni koja sam sama i nemam nikoga osim tebe, o Gospode!

    Sve ti je poznato pa znas da mrzim slavu opakih i da mi je odvratna postelja neobrezanih i svakoga tudjinca.

    Znas teskobu moju, jer ja se gnusam nad znakom svoga velicanstva koje se nalazi na glavi mojoj. U dane kada se sa njime pojavim gnusam se nad njime kao nad dronjkom mesecnog pranja i ne nosim ga onih dana koji pripadaju samo meni.

    Sluskinja tvoja nije nikada jela sa stola Amanova, nisam nikada pocastila carsku gozbu, niti sam pila vino levanica.

    I od dana uzdignuca svoga do danas sluskinja tvoja nije se poveselila ni u cemu osim u tebi, Gospode, Boze Avramov.

    Boze, svemocni, uslisi glas beznadnih i izbavi nas iz ruku opakih, a oslobodi i mene od moga straha!"

I zaista, Bog je na velicanstven nacin obratio zlo sa Jevreja na one koji su hteli da nad njima izvrse genocid, a Jevrejima je doneo slobodu.

To bi moglo biti i nase iskustvo, kada bismo se ponizili pred Bogom i pokajali za svoje grehe.

"Zato jos govori Gospod: Obratite se k meni svim srcem svojim i posteci i placuci i tuzeci. I razderite srca svoja a ne haljine svoje i obratite se ka Gospodu Bogu svojemu, jer je milostiv i zalostiv, spor na gnev i obilan milosrdjem i kaje se oda zla.

Ko zna, nece li se povratiti i raskajati se, i ostaviti iza toga blagoslov?" (Joil 2,12-14)

Tada bi se sledece obecanje o Bozjem vodjstvu i zastiti odnosilo i na nas:

    "Izrailju, niko nije kao Bog, koji ide po nebu tebi u pomoc, i u velicanstvu svojem na oblacima. Zaklon je Bog vecni i pod misicom vecnom, on ce odagnati ispred tebe neprijatelje tvoje.

    Blago tebi Izrailju, ko je kao ti, narod kojega je sacuvao Gospod, stit pomoci tvoje i mac slave tvoje? Neprijatelji ce se tvoji poniziti, a ti ces gaziti visine njihove." (5.Mojsijeva 33,26-27.29)


KLIKNI IZABRANI NASLOV:

RAZORENJE JERUSALIMA
Primer odbrambenog rata koji je propao zbog duhovne neposvecenosti, bunta i oholosti ugrozene nacije

CESI I KRSTASI
Primer odbrambenog rata koji je Bog blagoslovio, ali i primer mira kada su kompromisom izgubljeni blagoslovi ostvareni za vreme rata

PRAVO ILI PSEUDOPOKAJANJE
Kako da se pokajemo i onda kada je greh duboko ukorenjen u nasu prirodu i kada je on jedina snaga naseg bica

BOZANSKA PEDAGOGIJA
Kako Bog postupa sa covekom da bi ga sacuvao od samouzvisenja, ponosa i idolatrije?

TRADICIJA
Sta se postize apelovanjem na povratak zanemarenim tradicionalnim vrednostima? Kakvog uticaja ima tradicija na covekovu duhovnost?

DA LI JE NACIONALIZAM GREH AKO NIKOGA NE UGROZAVA?
Nacionalista ne voli svoju naciju, vec voli njene vrednosti. Zato ce biti sklon da zrtvuje i samu naciju radi ostvarenja njenih vrednosti.


Radi ustede vremena i zbog mogucnosti bombardovanja
Internet mreze ucitajte ovu prezentaciju
CELA.ZIP (405 kb = 46 tekstova, 12 MIDI, 4 slike)
i raspakujte u svom direktorijumu!

Milos Bogdanovic, ICQ#6074325, milos@net.yu