DISKUSIJA O SLOBODI SAVESTI I NJENOJ ZLOUPOTREBI
UVODNA
REC DR ALEKSANDRA BIRVISA NA OSNIVACKOJ SKUPSTINI JUGOSLOVENSKOG
UDRUZENJA ZA VERSKE SLOBODE: Dame i gospodo, prijatelji slobode, Zamisao o slobodi je stara koliko i ljudski rod. Najveci deo istorije civilizacije je - ako smo vesti da citamo izmedju redova - istorija oslobodjenja. Nevolja je sto pod oslobadjanjem nesvesno podrazumevamo samo ili skoro iskljucivo oslobodilacke ratove. Iskustvo steceno na nasim prostorima je u tom pogledu vise nego gorko: ratovi su doprineli promenama vlasti i povlascenih slojeva, a to se ne sme izjednaciti sa oslobadjanjem. Ovom prilikom necu traziti odgovore na pitanja: Sta je sloboda i Sta je oslobadjanje. Nadam se da ce u skorim vremenima i manje hitnim okolnostima to uciniti nase kolege sociolozi i pravnici i - razume se - politikolozi. Ja sam teolog i orijentalist, te cu pokusati da izrazim ono sto je u granicama mojih vidjenja i saznanja. Nadam se da cete se sloziti da je oslobadjanje velikim svojim delom osposobljavanje zdravog i punoletnog pojedinca da bira sve sto se moze birati. Ja ne mogu odlucujem ko ce mi biti roditelji i rodjaci, gde cu se roditi, koji ce biti prvi jezik sto cu ga cuti i sl. Medjutim, prosla su vremena kad su meni drugi birali bracnog druga, kada su mi odredjivali profesiju i primoravali me da zivim gde moram, a ne gde hocu. Mozda ce neka buduca pokolenja s blagim sazaljenjem gledati na nas koji smo bez svog pristanka postajali delici nekih ustanovljenih ustrojstava kao sto su nacija, veroispovesni i ideoloski vidokrug, drzava i jos ponesto - a to se takodje moze birati i o tome se samostalno, dobrovoljno i - kamo srece - radosno odlucuje u civilizaciji odraslih i poslovno sposobnih ljudi. Vera, odn. religija, kao vid sveobuhvatne svesti u stalnoj je opasnosti da, umesto sveobuhvatne, postane svenametljiva. Jedan neprijatan istorijski obrazac se provlaci kroz proslost verskih pokreta: verovesnik (osnivac) i njegovi neposredni sledbenici zapocinju jedno slamanje okostale i zakrcene svenametljivosti u svom duhovnom okruzenju; nekoliko pokoljenja zivi s tim odusevljenjem, jednostavnoscu i odsustvom koristoljublja; probrazaj je ocigledan, ali se ubrzo pojavljuju ljudi koji u novom pokretu vide priliku da ostave motiku, samar, kovacki meh i dleto; odusevljenje se gubi, pocinje raslojavanje: jedni su zaslepljeni i spremni da opravdaju prinudu, nametanje i nasilje, drugi se okrecu pukom obavljanju obreda bez unutrasnjeg zivota, a treci (njih je po pravilu najvise) nalaze utociste u ravnodusnosti, sazivljavaju se sa prinudom i to im postaje toliko prirodno da sve sto je izvan te prinude proglasavaju krivoverjem, podrivanjem i razaranjem. Umesto slobode nastaje ubijanje nade. Ne zelim da verujem da se nada moze tako lako ubiti. Vase prisustvo dokazuje da postoje prijatelji i prijateljice nekih boljih ocekivanja. Odazvali ste se sa svescu da ljudi osnivaju i treba da osnivaju ovakva udruzenja zato sto poznaju proslost, zato sto vide sadasnjost i zato sto vole buducnost. Dobili ste predlog Statuta. Iz njega vidite da smo ubedjeni da je buducnost u rastu sloboda. Ako cemo uvecavati prinude, umnozavati netrpeljivost i nametati nova ogranicenja, onda smo izneverili i ono malo ljudskosti sto je ostalo medju ljudima. Zato se Inicijativni odbor osmelo da pretpostavi: verske slobode su nam potrebne, one su moguce, one su ostvarive i one se ostvaruju i treba da se ostvare, zazive i da se umnoze. Prijatelji, Osnujmo Udruzenje koje ce odgovoriti ovim ocekivanjima. Zbog nedostatka verskih sloboda mnogi su svoje kosti i svoj pepeo posejali sirom sveta. Ne budimo grobari njihovih nada. Obradujmo svoje savremenike, pogotovu one koji drukcije misle i veruju i koji zbog toga imaju manje radosti a vise uznemirenosti. Ucinimo ovo da se ne bismo stideli pred onima koji ce doci posle nas, koji treba da zive u blazenijim okolnostima: bez netrpeljivosti, bez nametanja, bez jednoumlja, bez neprestanog maloletnistva u odnosu prema nadredjenima i bez neuvazavanja podredjenih, inovernih i inoslavnih. Dobrodosli svi koji osobito misle, veruju i ponasaju se u skladu sa svojim ubedjenjima. Pozdravljamo svaku slobodu koja ne ugrozava i ne ometa tudje slobode, zivot, zdravlje i postenje. Radujmo se sazrevanju: sazrevnju pojedinaca, sazrevanju drustva, sazrevanju poverenja i ostalih vrlina. Hvala. Dr. Aleksandar
Birvis
Kao komentar na Birvisev govor o verskim pravima, D.S. je odgovorio: Tekst je svakako interesantan, i na liniji je suvislog obrazlaganja. Pada mi na pamet citajuci ga, da se uz potpunu slobodu i razvoju do kraja slobodne misli desava i nesto sto se slobodno moze nazvati nuspojavom.. Prateci smisao i logiku one stare - "koliko ljudi toliko cudi" dolazim do prilicno osnovane sumnje da ce se sloboda manifestovati u najrazlicitijim oblicima. Kada to kazem, mislim da ce se u nekim slucajevima osloboditi najraznovrsnija moralna zastranjenja, sve u ime "prirodnog" izrazavanja potrebe za slobodom. Na kraju, postujem sve receno u Vasem pismu ali i dalje ostajem veran ideji prosvecenog apsolutizma. Pokazalo se toliko puta da je covek daleko od savrsenog bica koje bi moglo da samo odredjuje svoj put kroz zivot bez opasnosti da zastrani u potrebi da izivi svoju potrebu za slobodom. A obzirom da je naveden tekst izmedju ostalog orijentisan na propagiranje verskih sloboda, da kazem i to da je po meni pravoslavna crkva u ovom kontekstu sasvim dobar (i dovoljan) medijum za kreiranje jedinstvenog sistema moralnog vrednovanja koje je, na kraju osnov svake vere. Na realnu primedbu D.S. da ce sloboda biti zloupotrebljena, A.N. je odgovorila: Sloboda upravo i postoji zato da bi coveku pruzila mogucnost da izabere nesavrsenstvo i izopacenost, inace ne bi bila sloboda. Takodje, ni ljubav ne bi bila ljubav kada bi uskracivala slobodu izbora. U pravoj ljubavi nema moranja. Priroda Bozjeg delovanja je da ne postoji prinuda. To je bit karaktera prave ljubavi. Bog je mogao odmah da unisti sotonu, ali to nije uradio. SAM BOG JE POSADIO DRVO POZNANJA DOBRA I ZLA DA BI COVEKU PRUZIO SLOBODU IZBORA. Bog nije hteo da coveka prisiljava na savrsenstvo, pa vidimo da se sloboda coveka i manifestovala na takav nacin sto je on odbacio Savrsenstvo. Ideja prosvecenog apsolutizma - nisu li fariseji bili mnogo moralniji od nas samih, pa su u ime svog "prosvecenog apsolutizma" Isusa podigli na krst, jer bolje da jedan strada, nego svi zbog njega. Nije dovoljno da vera bude dovoljan vec treba da bude uslovni medijum za kreiranje morala, tj. ona ne treba samo da dopusta coveku slobodu da bude dobar, nego da nedopusti da bude los. No takva religija nije omiljena. Sto se tice licnog verovanja svaki covek treba da razmisli sam da li u njegovom sopstvenoj religioznom ucenju postoje zastite od zastranjenja, koje ce ga sacuvati od fanatizma, nacionalizma, formalizma ,,, itd. Ako njegovo sopstveno religiozno ucenje cini legitimnim takva dela u ime svoje vere, onda zdrav razum nece dati mira njegovoj savesti i on ce se osecati odgovornim da dodje do onog verovanja koje je u skladu sa njegovom savescu. Ako covek izgubi zdrav razum da bi pred svojom savescu opravdao svakakva moralna zastranjenja, to je njegovo pravo koje mu je Bog zagarantovao. Ali, nije li neobicna konstatacija u nase vreme kako u slobodi postoji mogucnost zastranjenja te kako sloboda predstavlja opasnost?! Pa, gde mi to izjavljujemo? U ovom nasem drustvu, gde na sve strane vidimo razvrat i zloupotrebe, mito, korupcije i nerad! Postoji li ucenje neke sekte koja propoveda gore od onoga sto radi nas prosecan gradjanin. Sta jos treba da se desi pa da shvatimo da smo se vec izopacili?! Od koga to treba da se cuvemo nego od nas samih i od loseg izbora, cije posledice vec sami snosimo na sebi?! Pa zar nismo dovoljno zastranili da one koji to nisu treba sacuvati od opste zastranjenosti! Zato i postoji potreba za jednim ovakvim udruzenjem koje ce se starati da sacuva bar elementarna ljudska prava. Jos par reci o demokratiji: Demokratija nije kriterijum pravde, ali je sama pravedna: Naime, vecina gotovo uvek zastranjuje i ima pogresan izbor, ali je i pravedno da sama strada i snosi posledice za svoj izbor. Manje je pravedno da manjina odlucuje umesto vecine (to je "prosveceni apsolutizam"), pa da onda vecina posle trpi zbog greske manjine. Ako vecina odlucuje da ne razmislja i da pada pod uticaj pogresne ideologije ili religije, ona sama treba da snosi posledice za svoj izbor. Vecina je vecina odraslih, a ne maloletnih i ona je i pred Bogom i pred ljudima odgovorna za svoj izbor. Dopustimo ljudima da sami misle i odlucuju. Neka na sebi ponesu odgovornost za svoj izbor, pa niko nikada u buducnosti nece moci da kaze kako je zlo doslo jer je on navodno bio primoran na njegov izbor. Birvisev komentar na ideju prosvecenog apsolutizma: Prosveceni apsolutizam je ideja s pocetka XIX veka. U svojoj primeni to je vera u (bar jednog) savrsenog coveka. Takvog nema. Medjutim, svaki apsolutist veruje da je savrsen i tom verom opravdava svoj apsolutizam. Kad apsolutist pogresi - a pogresiti mora - njegovu gresku placaju njegovi podanici. Zar nije bolje da podanici grese na svoju odgovornost? Bar znaju da im niko drugi nije kriv: sami su zakuvali, sami kusaju. Zbog ovoga radije i s pouzdanjem se okrecem Svetom pismu; tamo pise: "Jer Gospod je Duh; a gde je Duh Gospodnji, onde je sloboda" (2. Korincanima 3:17, prevod prof. Carnica). Sloboda nije ideja. Ona je cinjenica i cinilac duhovnog zivota. Ne bojim se izvitoperenosti: i izvitoperena sloboda je ipak sloboda, a ropstvo je ropstvo i pod prosvecenim porobljivacima. Na Birvisev odgovor D.S. odgovara: Slazem se da ovakvom kontekstu ideja prosvecenog apsolutizma izgleda besmisleno. Ukoliko medjutim dozvolite da problem procenimo u sirem smislu, videcemo da prosveceni apsolutizam pretenduje da zadovolji realnu potrebu coveka za "vodjom" - potrebe za sugestijom sa "vrha". Prosveceni apsolutizam je nastao u vrenju politickih ideja i traganju za idealnim modusom koji bi energiju rulje odnosno "gamena" kako bi je ostro nazvao Igo, kanalisao i ucinio je sto produktivnijom. Ne kazem da je forma u kojoj se ovaj fenomen ispoljio idealna i da je apsolutizam kao ideja uvek u istoriji donela napredak. Priznajem cak da verovatno opserviram o jednom utopijskom projektu. Bez obzira na to, zamisljam idealnu interpretaciju ove ideje koja bi omogucila edukaciju i obrazovanje pokoljenja u duhu hriscanske tradicije, uz aktivni nadzor duhovne elite. U tom kontekstu je "ropstvo" koje navodite, forma koja ce pokusati da spreciti devijaciju i duhovna zastranjenja u najsirem smislu. Neka vrsta nadzora je, u ovom kontekstu neophodna, tu cemo se sloziti. Prosveceni apsolutizam dalje, ne podrazumeva tiraniju, vec samo pozitivnu sugestiju (koja u datom trenutku predstavlja *dobar izbor*) Komentar M.B. na odgovor D.S. Birvisu: Radi "pozitivne sugestije" nije potrebno imati vlast u svojim rukama, vec osnovno ljudsko pravo na slobodu misljenja i njegovog izrazavanja. Ko ima sugestiju, neka kaze, pa ce svako moci sam slobodno da prosudi da li da je prihvati ili ne. Upravo za to se i zalaze pomenuto Udruzenje za verske slobode - da svako ima to elementarno ljudsko pravo. Kao sto ste izneli bojazan da ce se "u ime 'prirodnog' izrazavanja potrebe za slobodom u nekim slucajevima osloboditi najraznovrsnija moralna zastranjenja" tako postoji jos opasnija bojazan da ce u ime zastite od "duhovne devijacije i zastranjenja" doci do zloupotrebe politicke moci (koja uzima na sebe odgovornost da prosudjuje sta je devijantno a sta nije, i koja uzima ne sebe pravo da devijantna i duhovna zastranjenja sankcionise). Ako su ljudi skloni da zloupotrebe svoja osnovna prava, koliko ce tek vise biti skloni da zloupotrebe politicke moci? Odgovor na to pitanje vidimo u nasoj svakodnevici. Zamisao o vladavini "prosvecenog apsolutizma" koja nas cuva od duhovnog zastranjenja - to je zaista utopija. Medjutim, zloupotreba politicke moci u ime odredjenih ideoloskih ili regioznih ideala nazalost nije utopija, vec istorijska cinjenica, koju mi svojim iskustvom stalno potvrdjujemo. Kako je prosveceni apsolutizam vera u bar jednog savrsenog coveka, vi ste sami spomenuli cinjenicu zbog koje je ideja prosvecenog apsolutizma neispunjiva: "Pokazalo se toliko puta da je covek daleko od savrsenog bica koje bi moglo da samo odredjuje svoj put kroz zivot bez opasnosti da zastrani..." Ako je covek daleko od savrsenstva da sam odredjuje sopstveni zivotni put, koliko li je tek bezumno prepustati mu u ruke da odredjuje zivotni put drugog coveka?! Dakle, kao sto rece Aleksandar Birvis: "Kad apsolutist pogresi - a pogresiti mora - njegovu gresku placaju njegovi podanici. Zar nije bolje da podanici grese na svoju odgovornost? Bar znaju da im niko drugi nije kriv: sami su zakuvali, sami kusaju". ZASTO COVEK SAM DA NE POCNE DA MISLI I ODLUCUJE?! Ocigledno da je ovde u pitanju problem suocavanja sa sopstvenom zivotnom odgovornoscu. Lakse je coveku da prebaci na drugog odgovornost za svoje postupke, nego da je prezume na sebe i sam odgovorno razmislja o svojim postupcima. To je tesko onda kada covek svojim izborom izabira greh - onda svakako na sebi nosi odgovornost sa kojom nije spreman da se suoci. Jer, kada bi greh bio razuman, on ne bi bio greh. Greh nikada ne moze razumno da se opravda i zato se covek dragovoljno odrice upotrebe zdravog razuma. Zabluda je intelektualna potreba covekove neciste savesti. Drugim recima, sloboda podrazumeva odgovornost, a mi se plasimo da se suocimo sa njom, jer onda postajemo odgovorna bica - pred Bogom, pred ljudima i pred sopstvenom savescu. Da li nas je tako Bog stvorio (da upotrebljavamo sopstveni razum), ili nas je stvorio tako da neko drugi misli i odlucuje umesto nas? Da li je sposobnost coveka da slobodno misli - greska u Bozjem stvaranju coveka? Svet je prepun osoba koje zele tu "gresku" da isprave i da nametnu drugima sta i kako treba da misle, pozivajuci se na strah od "zloupotrebe" slobode misli. Nije li najveca zloupotreba slobode upravo u preuzimanju na sebe slobode da se misli i odlucuje umesto drugoga?! Cinjenica ja da se sloboda misli zloupotrebljava, kao sto se sve drugo moze zloupotrebiti. Covek zloupotrebljava svoje moci i talente, svoje vreme i mogucnosti, svoj um, osecanja, reci, svoju sferu uticaja pa i sam svoj zivot. Da li to znaci da covek ne bi trebao da misli, oseca, govori, i zivi zato sto postoji rizik da svojom voljom zloupotrebi vrednosti koje su mu date?! Da li je Bog pogresio sto je coveku dao slobodnu volju?! Da li mi treba da mu tu slobodu oduzmemo da je on sam ne bi zloupotrebio? Ko smo mi da bismo to ucinili, kada sam Bog postuje pravo koje je coveku dao? A sta mi ipak mozemo da ucinimo? Ako nismo pozvani da zabranimo drugome los izbor, pozvani smo da mu pruzimo slobodu na ispravan izbor. Mozemo i treba da mu pruzimo bolju nadu od one koju mu pruza njegovo zastranjenje. To znaci da mu svojim zivotom pokazemo one duhovne atribute koji ce ga ohrabriti da se uzdigne iznad svoje moralne izopacenosti; da mu ulijemo snagu da zivi radi Istine, Dobrote i Pravde; a da samim argumentima Istine rasvetlimo mrak puta kojim je posao. Tako je cinio Isus. On je ljubio one koji su Ga pljuvali u lice. Judi je oprao noge pred sam cin njegovog izdajstva. A u samom trenutku izdaje, Isus je Judu nazvao prijateljem. On mu je i tada pokazivao da ga ljubi. A kada je raspet na krstu slusao uvrede, Hristos se molio Ocu za svoje neprijatelje: "Oprosti im jer ne znaju sta rade" Svoju ljubav otkrio je najvise onima koji su najdublje pali, jer ljubav je najpotrebnija onima koji je najmanje imaju. On "prodje cineci dobro, isceljujuci sve koje djavo bese nadvladao." (Dela 10,38) "Ne psova kada ga psovase; ne preti kad strada." (1.Petrova 2,23) Tako cine i Hristovi sledbenici. Za razliku od nepravednika koji vole greh a mrze gresnike, koji su tolerantni prema zabludi a netolerantni prema zavedenima, istinski hriscani pokazuju prezir prema grehu, a ljubav prema gresniku, netolerantnost prema zabludi, a tolerantnost prema zabludelom. Oni su istinski hriscani zato sto su odlucili da poslusaju Hristov nalog: "Ljubite neprijatelje svoje, blagosiljajte one koji vas kunu, cinite dobro onima koji vas gone, da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima, jer On zapoveda svome suncu, te obasjava i zle i dobre, i daje dazd pravednima i nepravednima. ..." (Matej 5,44-45) Danas mnogi proklinju marksizam kao jednu frazersku ideologiju, a sopstveno hriscanstvo shvataju na isti frazerski nacin. Smatrajuci navedene Hristove reci simbolicnim oni hriscanstvu oduzimaju bozansku sustinu i spustaju ga na nivo ljudskog - telesnog. Oni se protiv zla bore zlom a protiv zablude zabludom. Boreci se zlom protiv zla, covek postaje jos gori. Stara ruska poslovica kaze: "Ko se sto godina bori protiv azdaje i sam postaje azdaja." A jos starije jevrejske mudrosti kazu: "Kao uskopljenik koji hoce razdjeviciti djevicu, takav je onaj ko hoce pravdu provesti nasiljem." Samo kada izgubi silu istine crkva se od zablude brani netolerancijom. Samo onda kada izgubi duhovnu moc, ona ima potrebu za politickom moci nad svojim podanicima. Samo onaj ko je na strani zablude ima opravdanih razloga da se plasi slobode i kritike od strane drugacijeg. Onaj ko je zaista na strani istine nema cega da se boji, jer istina uvek ostaje istina. Setimo se da su prvi hriscani bili klevetani, proganjani i ubijani, pa im to uopste nije smetalo da evandjeljem "preplave" tada najvece svetsko - rimsko carstvo. Njihova samopozrtvovanost i neustrasivost, njihova nesebicna ljubav osvajala je srca neprijatelja k Bogu. Njihov karakter je bio dokaz celom svetu da je Bog sa njima i da njihova Istina nije prazna rec. Naravno da se netolerancijom zabluda ne moze osporiti. Ideja se idejom pobija. Samim strahom od drugacijeg i laznog mi pokazujemo sopstvenu idejnu i duhovnu nemoc. Ako svoje shvatanje nismo spremni pred drugima da razumski objasnimo i opravdamo kao ispravno, nemamo moralnog prava ni pred sobom ni pred Bogom da tvrdimo da je i nama samima ono jasno a samim tim ni da je ispravno. A samim strahom da ce masa biti zavedena ako joj pruzimo slobodu misli, mi pokazujemo ili da masu vredjamo, ili da je ona zaista u vec izgubljenom stanju: Jer ako ona ne sme slobodno da misli da ne bi bila zavedena, onda mora neko da misli umesto nje. A ako neko misli umesto nje, onda je ona opet njime zavedena. Ako je masa na tako niskom duhovnom nivou da moze biti zavedena, ona i mora biti (makar bilo cim) zavedena. Jedini nacin da se masa uzdigne iznad svoje umne i duhovne nezrelosti je da pocne slobodno da misli - te da se suoci sa svojom duhovnom (ne)odgovornoscu i da se pokaje za svoje grehe. Ali, cinjenica je da srazmerno eskalaciji zla, masa pokazuje sve veci strah od upotrebe razuma. Upotreba razuma suocava coveka sa sopstvenom zivotnom odgovornoscu. On shvata da gresi i da treba da se duhovno i moralno reformise. "Svet ljubi greh, a mrzi pravdu i to je bio uzrok neprijateljstva prema Isusu. Svi koji odbijaju Njegovu beskrajnu ljubav dolaze do zakljucka da je hriscanstvo cinilac koji remeti njihov mir. Hristova svetlost razgovi tamu koja prikriva njihove grehe i neophodnost reforme postaje ocigledna. Dok oni koji se potcine uticaju Svetoga Duha pocinju da ratuju sami sa sobom, dotle oni koji se drze greha ustaju protiv istine i njenih predstavnika." (EGW, DA) Zato se covek sam dobrovoljno odrice svoje slobode da misli ne bi li tako odgovornost koju nosi sloboda misli, uspeo da prebaci sa sebe ne neki autoritet koji ce da misli umesto njega. Srazmerno svojoj gresnosti masa sama ima vecu potrebu za autoritarnom ideologijom i autoritarnim politickim sistemom. Greh ljudskog srca se manifestuje u vidnom narusavanju harmonije medjuljudskih odnosa, pa masa ima potrebu za spoljnim autoritetom kome daje pravo politicke moci, zauzvrat preuzete odgovornosti obezbedjivanja gradjanske sigurnosti. Sto su ljudi gresniji, to je njihova potreba za spoljnom intervencijom veca, pa vlast ima izgovora da bude totalitarnija. Kao sto gresan svet ima potrebu za zastitom od sebe samog; za politickom sigurnoscu, tako on ima potrebu i za zastitom od sopstvene savesti. Zato mu je potrebna religija (ili bilo koja druga ideologija) kojom ce on opravdati svoje gresne postupke. Ona ima zadatak da nadomesti upotrebu zdravog razuma, koji je zrtvovan da bi obezbedio mir covekove savesti pred njegovim gresenjem, pa zato, ona usmerava coveka na autoritet institucije (crkve, partije, i sl.) koja na sebe preuzima odgovornost da misli umesto coveka. A kako tu odgovornost pomenuta institucija niti ima prava da sa pojedinca preuzme na sebe, niti uspeva da ispuni, ona ima potrebu da tu svoju neispunjenu odgovornost opravda izmisljanjem nacionalnih, verskih, ili politickih neprijatelja koji su "krivi" za sva njena neispunjena obecanja. Sto su ljudi gresniji sistem je totalitarniji a ideologija fanaticnija. Na kraju sistem postaje iznutra toliko truo, da isti stres koji je u ranijem istorijskom trenutku bio povod za snazenje i izgradanju drustva, postaje povod za manifestaciju destruktivnih snaga na kojima sistem sada pociva, i tako dolazi do njegove degradacije i raspada. Zlo eskalira, tako da se ljudska svest vremenom ne razvija, nego suzava. Pogledajmo clanak objavljen na prvoj stranici prvog broja "Politike": "Nigde se tako lako ne zaboravlja da neko moze imati protivno uverenje, pa da je ipak to uverenje posteno i iskreno. Odmah se podmecu neke zadnje misli i podmukle namere svakome ko je drugacijeg misljenja, pa se onda cudimo otkud tolika ogorcenost. Kako je i ne bi bilo? ... Zar je neprijatelj onaj koji, kudeci, kada ima sta da kudi, bez zazora i hvali sve sto je za pohvalu? U zivotu se to obicno zove prijatelj. ... Zar je istina manje istina kada je kaze jedan covek, no kad je kazu vise njih? Vrednost jedne osude ne lezi u kolicini lica koja je iskazuju, vec u opravdanosti njezinoj, kao sto je i pohvala samo onda pohvala, kad je razlozita pa ma je govorio jedan covek ili stotinu i hiljadu njih. ..." (Politika, 12. januar 1904.) Dokle god svaki pojedinac u masi ne uzme na sebe odgovornost da misli i da se duhovno reformise, masa ce biti u stanju zavedenosti. Oni principi koji su nas doveli do ovde, odvesce nas jos dublje u propast. Jednostavno - isti uzroci ce rezultovati istim posledicama. Vidimo da masa ima potrebe za vodjom koji ce da misli umesto nje i da je drzi pod kontrolom svoje moci. Duhovno reformisana nacija nema potrebe za takvim vodjom. Pravi duhovni vodj savetuje narod, a ne odlucuje i ne misli umesto naroda. Setimo se istorije Izraljskog naroda, vremena "kada ne bese cara u Izrailju", pa opet, "svaki bese na ocima kao carski sin". Duhovno reformisana nacija ima zakon u srcu a cara na Nebu. Traziti potporu zemaljskog cara znaci traziti simptomatska i spoljna resenja. Kako Isusovo carstvo nije od ovoga sveta ne mozemo graditi poverenje u zemaljske autoritete moci. Upravo je to najveca utopija, a ne verovanje u Nebeskog Cara nad carevima. Onaj ko je preuzeo na sebe odgovornost duhovnog vodjstva nacije, on sam na sebi snosi odgovornost za duhovnu degradaciju nacije. On je odgovoran da zlo koje se cini - ukori a zabludu koja to zlo opravdava da - raskrinka. Medjutim, kao i sve druge narodne crkve tako se i nasa pravoslavna crkva ne bavi ukoravanjem takvog zla, niti ima moci da ukori takav sadrzaj drugih verskih zajednica, jer bi time ukorila vecinu sopstvenih vernika koji iste obmane i iste grehe nose pod formom pravoslavlja. Zato ona kritikuje pripadnost drugoj crkvi, a ne raskrinkava samo opasno ucenje. Time navodi pravoslavne vernike da razlicita jereticka ucenja zadrzavaju pod formom pravoslavlja i da od same crkve prave "Vavilon". To rezultuje time da vecina pravoslavnih vernika ima krajnje jereticka shvatanja u odnosu na samo zvanicno pravoslavlje (ateizam, antinomianizam, astrologija, ... do neverovanja u vaskrsenje i Drugi Hristov dolazak). Jereticka shvatanja umiruju savest gresnika pred njegovim gresnim zivotom. Ali to nikoga iz vodjstva crkve ne uznemirava: "Nije vazno da li si ti ohol, sebican, telesan! Vazno je da si ti za pravoslavlje, a kakve te pobude pokrecu, to nije vazno!" Zato sto je crkva pitanje svoje moci nad masom uzdigla iznad pitanja istinitosti i pravednosti, ona je radi kvantiteta, izgubila kvalitet vernika. Tako smo dosli do apsurda da je zivot vecine vernika takozvanih verskih sekti, sa izuzetkom satanista (kojih ima zanemarljivo), mnogo moralniji od zivota prosecnog pravoslavca. On i jeste napustio pravoslavlje zato sto je ono tolerantno prema grehu (a netoleratno je jedino prema gresniku koji misli drugacije). Zasto bi i jedan covek koji hoce da cini greh napustio pravoslavlje, i zbog toga otisao u neku sektu, kada mu htenje da gresi samo pravoslavlje ne uskracuje?! Kada u novinama citamo o svakodnevnom kriminalu, moralnoj izopacenosti, mi ne citamo o pripadnicima nekih sekti, vec o vernicima pravoslavne crkve. Vise ljudi u nasoj zemlji umre usled alkoholizma i narkomanije, nego sto umre kao zrtva satanista. Uostalom nisam cuo ni za jedno ubistvo koje su ucinili satanisti kod nas (ako ne racunamo ubistvo macaka), ali sam cuo za puno njih koji su u ime odbrane vere i nacije ubijali druge.. Crkva se ne bori protiv alkoholizma i ostalih poroka, ali se zato bori protiv satanista i onih verskih zajednica koji se zalazu za neporocan zivot, svrstavajuci ih sve u isti red. Za razliku od pripadnika "sekti" koje odlikuju visoki moralni zahtevi, broj vernika razvratnih sekti (satanista) u nasoj zemlji je zanemarljivo mali. Kao sto smo primetili, upravo zato sto razvratan zivot moze da se vodi i u pravoslavlju. Ono predstavlja dovoljan medijum za kreiranje nemoralnog zivota, i nema potrebe da covek radi razvrata odlazi u sataniste. Ako nam ova kritika izgleda preterana, pogledajmo doktrinu crkve satanista, pa ce nam biti jasno da se njihovo shvatanje greha ne razlikuje od shvatanja greha koje ima vecina pravoslavnog i uopste gradjanskog sveta: "Greh nije greh ukoliko se izrazava na prirodan nacin i ukoliko ne ugrozava drugoga." (Anton Sandor La Vejv, osnivac crkve satanista) Za razliku od ove definicije koja se zadovoljava time da drugoga ne ugrozavamo, Biblija ne samo sto zahteva da cinimo dobro drugima, vec ona gleda na pobude koje nas pokrecu. Ja mogu zivot dati za druge, ali ako sam na to pokrenut ponosom, oholoscu, buntom, krivicom, strahom ili sentimentalnim osecanjima, to je u Bozjim ocima isto tako kao i da sam otvoreni gresnik. Bog gleda na nase srce i On zahteva da njegove pobude budu ciste. On zeli da promeni ljudska srca i da u njih upise Deset zapovesti (pravu nesebicnu ljubav) a ne da kanalise ili sublimira gresnu snagu coveka ili "rulje" u "pozitivnom smeru", kao sto to zastupaju satanisti i svetovni mislioci. Razlog zasto tako malo ljudi u nasoj zemlji odlazi u otvorene sataniste je takodje i razlog zasto veci broj od broja satanista predstavljaju oni koji odlaze iz pravoslavlja u druge verske zajednice. Zasto neko nije zadovoljan pravoslavljem? Najcesce zato sto nije samo drzao Sveto pismo na polici, vec ga je citao i odusevio se Hristovim karakterom. On nije Hristov nalog o ljubavi prema neprijatelju spustio na nivo komunistickih fraza, vec je poverovao da takva Dobrota zaista postoji, i da on sam treba i moze poverenjem u Boga tako isto da zivi. Upoznajuci uzvisenost Hristovog karaktera, on je shvatio uzaludnost svojih pokusaja da se delima sopstvene pravde (obredima i dobrim delima) izmiri sa Bogom. U svetlosti Bozjeg zakona shvatio je da su sva njegova dobra dela oskrvnjena sebicnoscu, oholoscu i samopravednoscu, te da ne mogu biti temelj njegovog spasenja. Hristova otkupna zrtva na krstu postala je njegova jedina nada a ne samo teoretski neophodna figura u hriscanskom konceptu spasenja. "Nebeska svetlost prodirala je mracne savesti onih koji behu prevareni od Hristovih neprijatelja, i lazne predstave o Njemu behu odbacene, jer kroz delovanje Svetoga Duha oni Ga videse uzdignutog kao Kneza i Spasitelja, koji dade pokajanje Izrailju i oprostaj od greha. Ocima vere verni videse Isusa kao Onoga koji je pretrpeo ponizenje stradanje i smrt, da oni ne poginu, nego da imaju zivot vecni. Kada oni pogledase na Njegovu neukaljanu pravdu, upoznase kroz to svoju vlastitu izoblicenost i prljavstinu, te behu ispunjeni sa strahopostovanjem sa ljubavlju i obozavanjem prema Onome koji je dao svoj zivot u zrtvu za njih. Oni ponizise svoje duse do praha, kajuci se za svoja zlodela, i proslavise Boga za svoje izbavljenje." (EGW) Zeleci da podeli opisano iskustvo sa svojom pravoslavnom bracom, takav vernik primecuje da tamo to nikoga ne zanima, da ljudi dolaze u crkvu iz sasvim drugih motiva a ne zato sto zele da proslave Boga i da zive za Njega i za bliznjeg. Cudi se sto takve divne istine svako ima u svojoj Bibliji ali ih niko ne primecuje niti ima sta da kaze o njima. Citao je da Bog ne zivi u rukotvorenim crkvama (Dela 17,24) vec da Bog zivi u srcima njegove verne dece (1.Korincanima 6,19). Zatim je primetio kako je u pravoslavnoj crkvi najlepse kada nema nikoga u crkvi, kada su tu u miru i tisini samo slike svetaca na ikonama. A kada je jednoga dana posetio neku "sektu", nije video lepe slike na zidu crkve, vec privlacan karakter zivih ljudi oko sebe. Prepoznao je Boga ne u hladnim zidovima crkve, vec u toplim srcima ljudi oko njega. Nasao je bracu i sestre koji su njemu bolji rod nego braca i sestre koji su to po krvi (Matej 12,49). Nasao je Hristovo telo u kome udovi jedan drugome sluze. "I po tom ce svi poznati da ste moji ucenici ako imate ljubav medju sobom." (Jovan 13,35) "I tako dakle po rodovima njihovim poznacete ih." (Matej 7,20) U ovom svetu mraka njega je obasjalo Sunce pravde. I on je odlucio da tu vest - najvecu vest koja je ikada data svetu - objavi onima koji su jos uvek u mraku. Da li mu to treba zabraniti? Da li je kriv zato sto ume da cita? Da li je kriv zato sto misli i proverava? Da li je kriv zato sto se pita "Sta je istina?" umesto "Sta su mi bili preci?" Da li je kriv zato sto zivi u skladu sa svojom savescu i otkrivenim Bozjim zakonom? Da li je kriv zato sto u ovom svetu greha i zla on, tako redak, veruje u Bozju rec koja upravo poziva svet na pokajanje od duhovne i moralne izopacenosti?! Da li je kriv onaj koji zlo primecuje, ili onaj koji zlo cini? Na ta pitanja mozemo sami da odgovorimo, ako to hocemo! M.B. Na tekst M.B, D.S. je dao sledeci odgovor: >>Ko ima sugestiju, neka kaze, pa ce svako moci sam slobodno da prosudi da li da je prihvati ili ne. U potpunosti ste u pravu. Buduci razocaran u opste moralno i duhovno stanje nacije, morao sam da dam sebi oduska inicirajuci ovu, meni bar veoma interesantnu raspru o prosvecenom apsolutizmu. >> Dakle, kao sto rece Aleksandar Birvis: "Kad apsolutist pogresi - a pogresiti mora - njegovu gresku placaju njegovi podanici. Zar nije bolje da podanici grese na svoju odgovornost? Bar znaju da im niko drugi nije kriv: sami su zakuvali, sami kusaju"." Ovo je zaista krajnje pozitivisticki stav. Pitanje je medjutim sledece: koja ce greska biti veca - ona koju emituje "elita" (duhovna ili intelektualna) ili ona koja potice od plebsa? Pokusajmo napokon, da pojam "apsolutista" ne posmatramo uvek u negativnom kontekstu i dozvolimo mogucnost da se "elita" i izabira da predstavi "trust mozgova" odnosno epicentar duhovnog, intelektualnog i svakog drugog saznanja. >> Ocigledno da je ovde u pitanju problem suocavanja sa sopstvenom zivotnom odgovornoscu. Lakse je coveku da prebaci na drugog odgovornost za svoje postupke, nego da je prezume na sebe i sam odgovorno razmislja o svojim postupcima. Sasvim tacno! Imajte u vidu da se ovde radi o "zadatoj datosti" kako bi to obrazlozio Prof. Smiljan Lazin, odnosno - stanju stvari koje je prisutno vec duze vreme. Menjati ga iskrenim pozivom na samo-svesnost i slobodu u najsirem smislu ne predstavlja lak zadatak, ma koliko ideja bila osnovana. >> Da li nas je tako Bog stvorio (da upotrebljavamo sopstveni razum), ili nas je stvorio tako da neko drugi misli i odlucuje umesto nas? Ne umesto mene i Vas, vec umesto nekog ciji je sistem vrednosti i vrednovanja poremecen do krajnjih granica i za koga rec "sloboda" moze da oznaci samo dalju razgradnju pakla u kojem zivi. Njega ne mozemo prepustiti sopstvenom neznanju (veoma blaga rec) - buduci da on precesto razmislja sa pozicija sile koja, u slucaju coveka na zalost anulira i najmanji ostatak zdrave svesti, sposobne za zdrav izbor. >>Da li je Bog pogresio sto je coveku dao slobodnu volju?! Da li mi treba da mu tu slobodu oduzmemo da je on sam ne bi zloupotrebio? Ko smo mi da bismo to ucinili, kada sam Bog postuje pravo koje je coveku dao? Razmislite samo o uslovima na zemlji u kojima se "zlo" u Raselovskom smislu te reci razvija. Mozemo da se zamislimo i o mutaciji Bozije dara (slobodne valje) kroz svakojaka nehriscanska zastranjenja. Da li i to "Volja Bozija"? U tom kontekstu se od nas ocekuje da sprecimo razvoj zla a ne da se pravdamo pasivnim stavom koji obrazlaze slobodu kao nacelo od Boga dato. >> Mozemo i treba da mu pruzimo bolju nadu od one koju mu pruza njegovo zastranjenje. To znaci da mu svojim zivotom pokazemo one duhovne atribute koji ce ga ohrabriti da se uzdigne iznad svoje moralne izopacenosti; da mu ulijemo snagu da zivi radi Istine, Dobrote i Pravde; a da samim argumentima Istine rasvetlimo mrak puta kojim je posao. Probajte da iskoristite svoju ucenost i dobru volju (kojoj se iskreno divim) u ispravljanju logickog koncepta grupacije nazvane "Skin heads"! Ponudite njima duhovne atribute koje ce ih "ohrabriti da se uzdignu iznad svoje moralne izopacenosti". Istina je jednostavna i zato veoma tesko pojmljiva. Coveku je na zalost, potrebno cvrsce politicko i duhovno ustrojstvo da bi je shvatio. >>"Kao uskopljenik koji hoce razdjeviciti djevicu, takav je onaj ko hoce pravdu provesti nasiljem." Nisam mislio na nasilje niti na bilo sta slicno kada sam govorio o "prosvecenom apsolutizmu". Mislio sam na diktat sa vrha koji bi nudio samo proverene i pozitivne vrednosti. Sadasnji stepen slobode na Zemlji dovodi nas do konstantnog i neometanog emitovanja zla. Dozvolite mi napokon da primetim i to da se u vecini stvari sa Vama u potpunosti slazem. Narocito po pitanju tolerancije. Moje uporno insistiranje na nekim od postulata pojave nezgrapno nazvane "prosveceni apsolutizam" predstavlja moju instiktivnu reakciju na zlo koje nas okruzuje, i dobar nacin da se u namernom suprotstavljanju dva razlicita koncepta pojasni sustina i sustastvo stvari. Ne zamerite na tome. Srdacno, D.S. Na repliku D.S, M.B. je odgovorio: >>Pitanje je medjutim sledece: koja ce greska biti veca - ona koju emituje "elita" (duhovna ili intelektualna) ili ona koja potice od plebsa? Pokusajmo napokon, da pojam "apsolutista" ne posmatramo uvek u negativnom kontekstu i dozvolimo mogucnost da se "elita" i izabira da predstavi "trust mozgova" odnosno epicentar duhovnog, intelektualnog i svakog drugog saznanja. PITANJE JE "KO CE VISE DA POGRESI - ELITA - ILI - RULJA?" UZROK GRESKE NIJE PROBLEM LJUDSKE NESPOSOBNOSTI, VEC LOSIH MOTIVA. KADA BI UZROK GRESAKA BIO U NEZNANJU, ONDA BI UVEK MOGLI DA POKLONIMO ELITI PRAVO DA MISLI UMESTO NEOBRAZOVANE MASE, ALI NIJE PROBLEM STO COVEK NEMA TEHNICKIH SPOSOBNOSTI DA PRAVILNO MISLI, VEC STO NEMA MORALNIH TEMELJA DA POSTENO RAZMISLJA. ELITA CE ZLOUPOTREBITI SVOJE INTELEKTUALNE MOCI, NE ZATO STO NEMA SPOSOBNOSTI, VEC ZATO STO JE POKRECU LOSI MOTIVI (FARISEJI NISU BILI GLUPI, VEC NEPOSTENI, PA SU NAVUKLI PROKLETSTVO NA CEO IZRAILJSKI NAROD - 'NJEGOVA KRV NA NAS I NASU DECU") >>Probajte da iskoristite svoju ucenost i dobru volju (kojoj se iskreno divim) u ispravljanju logickog koncepta grupacije nazvane "Skin heads"! Ponudite njima duhovne atribute koje ce ih "ohrabriti da se uzdignu iznad svoje moralne izopacenosti". NJIHOV PROBLEM TAKODJE NIJE TO STO NEMAJU MOCI DA SHVATE, VEC STO NEMAJU PRAVIH MOTIVA DA SHVATE (NE DA NE MOGU, VEC NE ZELE) ISTINU >>... ponudite njima duhovne atribute koje ce ih "ohrabriti da se uzdignu iznad svoje moralne izopacenosti". A to cu zaista i da uradim. Ponudicu Skinheadsima atribute koji ce ih ohrabriti da ih uzdignu iznad njihove moralne izopacenosti. (...) Pa ako im to ne posluzi za pozitivan izbor, moja savest ce biti cista (ukoliko je to sve sto sam bio u stanju da uradim). Isus je Judi prao njegove prljave noge, brze da odu i dovedu rimske vojnike i fariseje. Ako taj gest ljubavi nije mogao da slomije Judino srce, nista drugo nije moglo da ga slomije. >>Nisam mislio na nasilje niti na bilo sta slicno kada sam govorio o "prosvecenom apsolutizmu". Mislio sam na diktat sa vrha koji bi nudio samo proverene i pozitivne vrednosti. Taj "diktat" je nekada postojao u obliku Bozjeg autoriteta, ali covek je prvo njega odbacio, pa zatim je ubijao Bozje proroke, pa Bozjeg Sina podigao na krst, pa zato danas imamo one autoritete koje imamo - koje smo ostavili u zivotu jer nam ne smetaju, koji odgovaraju zeljama mase, a ne one koji odgovaraju istini. >>Sadasnji stepen slobode na Zemlji dovodi nas do konstantnog i neometanog emitovanja zla. SLOBODA JE SAMO POVOD DA SE POKAZE ONO STO COVEK JESTE ILI STO BI ON HTEO DA BUDE >>Dozvolite mi napokon da primetim i to da se u vecini stvari sa Vama u potpunosti slazem. Narocito po pitanju tolerancije. Moje uporno insistiranje na nekim od postulata pojave nezgrapno nazvane "prosveceni apsolutizam" predstavlja moju instiktivnu reakciju na zlo koje nas okruzuje, i dobar nacin da se u namernom suprotstavljanju dva razlicita koncepta pojasni sustina i sustastvo stvari. Ne zamerite na tome. Samo one osobe koje steknu pravilnu i uzvisenu predstavu o dobroti i pravdi zaista ne mogu da ne placu zbog izoblicenosti i unakazanosti sveta pod uticajem eskaliranog zla. Isus je sa bolom reagovao na katastrofalno odbacivanje Njegove misije od strane Jevreja. On je sve ucinio da bi njegov vrt doneo svoj plod. "Sta mu jos nije valjalo uciniti?" Pogledajmo samo kako je snazno obasipao fariseje istinom, dokazima i cudima, pa je opet dozivljavao prezir i odbacivanje. Kada je Isus vaskrsao Lazara iz mrtvih, fariseji su doneli odluku da Ga ubiju. Ne vredi dragi prijatelju, ne vredi, jer nije problem u jasnoci istine, vec sto covek ne zeli istinu (cast izuzecima). Setimo se cime je Bog otvrdnuo faraonovo srce - dokazima istine - cudima - koje faraon nicim nije mogao da ospori. Pa opet nista nije pomoglo, jer covek to nije hteo dragovoljno da izabere. KADA BI COVEK HTEO ISTINU, ON BI JE IMAO, ALI COVEK NE VOLI SEBE TOLIKO DA BI MU ISTINA BILA VAZNIJA OD TOGA KAKO SE OSECA U SVOJOJ ZABLUDI! Pozdrav od M.B. |