PSIHOLOSKA RELAKSACIJA U KRITIKOVANJU I OSUDjIVANJU

    Da je svestenik prekinuo predavanje na polovini svog izlaganja, sve bi bilo u redu. Posto je otkrivenje Bozjeg karaktera osvedocilo prisutne vernike o njihovu kriivicu i potrebu za posvecenjem sopostvenog karaktera, svestenik je iznenada ubacio u svoje izlaganje "otrov".

    Pocelo je ogorceno kritikovanje ljudskog zla i nepravdi koje trpi nas narod od strane svojih neprijatelja. Prisutni vernici su svojim uzdasima i klimanjem glave pokazivali odobravanje sadrzaja propovedi. Zaboravili su na svoje licne potrebe i umirili svoju savest bavljenjem tudjiim zlom.

    Osvedocenje o sopostvene duhovne potrebe, svest o sopstvenom duhovnom siromastvu je ugusena, i vernici su otisli zadovoljni predavacem ali nezadovoljenih duhovnih potreba.

    Duh osudjivanja i kritikovanja je jedan od nacina kojim mnogi pokusavaju da umire svoju necistu savest. U svetlosti tudjih greha oni se osecaju pravednijim, nego u svetlosti Bozjeg lica. Da bi sebe uzdigli, druge moraju da obezvredjuju i unizavaju.

    Optuzbe koje se iznose na racun drugih pojedinaca i drugih crkava mogu biti ispravne, i zato na suptilan nacin pruzati gresniku izgovor za njegovo "duhovno djubretarstvo". Ali, bavljenje zlom, samo psiholoski coveka uzdize, dok ga duhovno jos dublje unizava jer, covek se preobrazava u ono sto gleda.

    Onaj ko osudjuje otkriva da je nespremnost da se suoci sa sopstvenom zivotnom odgovornoscu. Da je zaista svestan svog stanja shvatio bi da su i njegovi licni gresi toliko veliki da je Isus za njega takodje morao da umre na krstu.

    Gresnik koji je svestan da je pomilovan za krivicu ravnu ubistvu ne bi nikada dao sebi za pravo da osudjuje drugoga koji je govoto isto toliko kriv.

    "Ne osudjuj, jer svi smo gresnici." (Sekspir)

    Covekova sklonost da druge osudjuje i da pokazuje duh neprastanja pokazuje da i samom njemu nije oprosteno.

    Oni koji osudjuju druge smatraju da Bog prema svima gaji duh osude zato sto se sami pod njime nalaze, jer oni sami svojom pravednoscu nisu uspeli da se izmire sa Bogom. Svoju necistu savest primenjuju prema drugima, trazeci i od drugih da primenjuju ono sto oni sami cine. Kada se drugi ne ponasaju u skladu sa njihovim ocekivanjima, onda ih osudjuju i kritikuju. Ukazujuci na takav duh i postupke, Isus je rekao:

    "Ne sudite, da vam se ne sudi." (Matej 7,1)

    "Zato se ne mozes izgovarati, o covece koji god sudis! Jer kojim sudom sudis drugome, sebe osudjujes; jer to cinis sudeci." (Rimljanima 2,1)

    "A ti zasto osudjujes brata svojega? Ili ti zasto ukoravas brata svojega? Jer cemo svi izici na sud pred Hrista. Jer je pisano: Tako mi zivota, govori Gospod, poklonice mi se svako koleno, i svaki jezik slavice Boga. Tako ce dakle svaki od nas dati odgovor Bogu za sebe. Zato da ne osudjujemo vise jedan drugoga." (Rimljanima 14,10-13)