Nemir nastaje zbog covekove
nesposobnosti da na stres zivota odgovori pravim motivima. Kada je u opasnosti
normalno je da covek ima emociju straha ali nije ispravno da reaguje kukaviclukom,
vec hrabroscu. Kada trpi zbog nepravde, prirodno je da oseti gnev ali na
to secanje ne treba da reaguje mrznjom vec krotoscu. Kada saoseca sa nesrecnima,
on treba da oseca tugu, ali ne treba da reaguje brigom, vec poverenjem
i starateljstvom. Kada jede ukusnu hranu, covek treba da oseca radost,
ali nije ispravno da reaguje prozdrljivoscu, vec zahvalnoscu.
Zapazimo da nije resenje covekovog problema da izbegava prijatna i neprijatna osecanja, niti zivotnu realnost koja ta osecanja izaziva, vec da dozivi reformu motiva kojima reaguje na stres zivota. Na zalost, na stres zivota covek najcesce reaguje nezrelo, i to na tri sva tri nivoa njegovog odnosa sa stvarnoscu. On pokusava da promeni svet oko sebe, predstavu o stvarnosti u svom umu i svoja osecanja, umesto da prvo promeni svoje srce i karakter. 1) Umesto da promeni sebe, pokusava da promeni svet oko sebe To su uglavnom osobe koje misle da je sreca i blagostanje coveka u ostvarenju visokog standarda zivljenja, te da je uzrok svih nevolja covecanstva u neodgovarajucim okolnostima, ili nedovoljnim covekovim sposobnostima, a ne u njegovovom neispravnom karakteru. Naravno da covek treba da bude kreator zivota a ne njegova publika; medjutim, on mora biti pokrenut na kreaciju ne trazenjem srece koju nema u sebi vec izrazavanjem srece koju vec nosi u svom srcu. U suprotnom, ma koliko bio uspesan u svom delu, covek ne samo da nije kreator, vec postaje zrtva zivota i rob njegovih prilika i neprilika, jer zivi i radi DA BI BIO srecan a ne jer je VEC SRECAN (dakle, iz sebicnosti umesto iz ljubavi).
2) Pokusava da promeni predstavu o stvarnosti To su uglavnom osobe koje misle da je glavni problem covecanstva u nedovoljno razvijenoj svesti (ili da je problem u neznanju). Oni misle da kada bi covek imao svest da je nesto zlo, da on tada to ne bi ni radio. Naravno da nije dovoljno samo imati svest o dobru, vec treba imati i silu dobra u svom srcu (motiv ljubavi). Na primer, mnogi imaju svest da pusenje nije zdravo pa i dalje puse. Promenim svesti, uklanjajuci iz svoga uma nepozeljne misli, mi ne uklanjamo sam los motiv, vec samo povod za manifestaciju tog motiva, koji i dalje ostaje u nasem srcu. Mi treba ljude da razumemo, ali ne zato da bismo mogli da ih volimo, vec zato sto ih vec volimo.
3) Pokusava da promeni svoja osecanja Tim osobama je vaznije kako se osecaju nego da li je to sto rade dobro; na primer vaznije im je da hrana koju jedu bude ukusna nego da bude zdrava. Cesto jedan drugoga pitaju "kako se osecas", kao da je to vaznije od toga kako covek zaista jeste. Naravno da nije dovoljno osecati srecu i osecati ljubav, vec treba biti srecan i treba biti dobar. Razlika izmedju psiholoskih i duhovnih potreba je u tome sto psiholoske potrebe imaju za cilj promenu osecanja (emocija) dok duhovne imaju za cilj pomenu karaktera (pobuda), tj. obracenje srca. 4) Duhovno zrela osoba ima za cilj promenu svojih motiva, ona cezne za obracenjem srca, karaktera Te osobe shvataju da uspeh njihovog zivotnog dela ne zavisi toliko od sposobnosti, koliko od cistoce pobuda koje ih pokrecu. One shvataju duhovnu dimenziju problema i zato ga resavaju na duhovnom planu. Dakle, mnogi spoljnim (politickim i drugim) resenjima zele da ostvare mir covecanstva, zatim pokusavaju da zabludom ostvare mir svoga uma, a opijanjem zele da umire svoja osecanja, zaboravljajuci da je izvor svakog nemira upravo u grehom iskvarenom ljudskom srcu. Trazeci mir na pogresnom
mestu oni postaju zrtve zivotnih prilika i neprilika, zrtve laskavih zabluda
i svojih osecanja, te tako postaju nesposobni da prepoznaju potrebe zivota
i da mu pruze kreativan odgovor.
Nezeljene okolnosti zivota nikada ne mogu da budu uzrok naseg nemira, vec mogu da budu samo povod za njegovo izrazavanje. Drugim recima, za razliku od emocija koje zavise od naseg dozivljaja stvarnosti, motivi koji nas pokrecu ne zavise od okolnosti, vec samo u njima nalaze povod za svoje izrazavanje. Motivi zavise od naseg duhovnog stanja, od naseg odnosa sa Bogom. Pravi mir, koji je zasnovan
na obracenju srca, na duhovnom novorodjenju, ne zavisi od okolnosti, vec
od nase zajednice sa Bogom. Isus kaze:
Cesto osoba koja nije izmirena sa Bogom, koja nema pravi mir u svom srcu, pokusava da dusevnim mirom ugusi duhovni nemir. Odredjenim osecanjima ona samo ugusuje svest o svom problemu. No da li se neko drogira narkoticima, alkoholom, muzikom, meditacijom ili religijom, to je svejedno. Neki tvrde da su iskusili novorodjenje a opet imaju potrebu za odredjenim osecanjima. Oni govore o nekakvoj navodnoj ravnotezi duhovne i psiholoske sigurnosti. Ako nas boli zub, tableta protiv bolova nam moze pomoci da se osecamo prijatno, ali uzrok zubobolje moze da otkloni samo zubar. Nemojmo govoriti da je potrebno i jedno i drugo da bude u ravnotezi. Razumecemo da je covek uzeo tabletu zato sto jos nije otisao kod zubara, jer mu treba vreme da dodje do zubara. Ali, ako mi neko dodje od zubara sa hvalospevom i zahvalnoscu za dobro isceljenje, a tvrdi kako jos uvek ima potrebu za tabletom, ili laze da je bio kod zubara, ili zubar nije bio onaj pravi. Izvor psiholoskih potreba lezi upravo u nemiru duhovno nezadovoljenog srca. Onaj ko je pokrenut nemirom psiholoskih potreba nema ni vremena ni volje da voli, ni sebe ni drugoga. Opterecen covek jednostavno ne moze da voli. Za razliku od izopacene duhovnosti koja coveku pruza odgovor na njegovu opterecenost (psiholske potrebe), istinska duhovnost coveka upravo oslobadja od njegove opterecenosti i tako mu pruza slobodu da voli. Ovo je ujedno i poziv da preispitamo svoj duhovni put, da li nam on predstavlja odgovor na psiholoske ili duhovne potrebe, da li nam pruza samo promenu osecanja, ili iskustvo stvarnog duhovnog novorodjenja - obracenja motiva nasih srca. IZABERI NASLOV:
O GNEVLJIVOSTI
STRAH IZMEDJU EMOCIJE I MOTIVA PONASANJA
DA LI JE NACIONALIZAM GREH AKO NIKOGA NE UGROZAVA?
TRADICIJA
ISKUSTVO DUHOVNOG NOVORODJENJA
KAKO VOLETI NEPRIJATELJE? |