CESI I KRSTASI    

Duhovna reformacija i rat koji je Bog blagoslovio

Evandjelje je doprlo u Cesku vec u devetom veku. Sveto pismo je bilo prevedeno, i bogosluzenje se odrzavalo na narodnom jeziku. Ali sto je papska vlast vise rasla, to je Bozja Rec sve vise padala u senku. Grgur VII, koji je imao za cilj da srusi oholost careva, nista manje nije nastojao da podjarmi i narod. U tu svrhu izdao je dekret kojim je zabranio obavljanje sluzbe na narodnom jeziku. Papa je izjavio "da je Svemogucem ugodno da se bogosluzenje obavlja na jednom nepoznatom jeziku, i da je nepostovanje ovoga pravila izazvalo mnoga zla i jeresi." Tako je Rim odredio da se ugasi svetlost Bozje Reci, i da narod zivi u tami. Ali nebo je predvidelo druga sredstva za ocuvanje crkve. Mnogi valdenzani i albinzani prognani iz Francuske i Italije, dosli su u Cesku. Iako se nisu usudili da propovedaju javno, oni su ipak potajno revno radili. I tako se prava vera cuvala iz vekova u vekove.

Jos pre Husa, u Ceskoj su se pojavili ljudi koji su otvoreno osudjivali pokvarenost crkve i poroke naroda. Njihovi su protesti izazvali opstu paznju. Rimska hijerarhija, bojeci se za svoju vlast, pocela je progoniti ucenike evandjelja. Ovo je primoralo verne da svoja bogosluzenja obavljaju u sumama i planinama, ali i tamo su bili progonjeni, i mnogi su bili pobeni. Kasnije je izasao dekret da ce svi koji budu napustili rimsku religiju biti spaljeni. Iako su Hriscani zrtvovali svoje zivote, ipak su verovali u pobedu svoje stvari. Jedan od onih koji su ucili da spasenje moze dobiti samo verom u razapetog Spasitelja, izjavio je na samrti: "Gnev neprijatelja istine ima sada prevlast nad nama, ali tako nece biti uvek; ustace jedan izmedju obicnog naroda, bez maca i vlasti, protiv koga ce oni biti nemocni."

Doba reformacije bilo je jos daleko, ali vec se sada javio jedan glas, cije ce svedocanstvo protiv Rima uzdrmati svet.

Jan Hus je bio skromnog porekla; siroce, koje je rano ostalo bez oca. Njegova pobozna majka smatrala je vaspitanje u strahu Gospodnjem najskupocenijim nasledstvom i zato je nastojala da to nasledstvo osigura svom sinu. Hus je najpre ucio u provincijskoj skoli, a zatim je kao dobar ucenik bio primljen na univerzitet u Pragu. Njegova majka ga je pratila u Prag; ona, kao siromasna udovica; nije mogla svome sinu dati vec dar ni novca, ali kad su dosli blizu velikoga grada, klekla je pored mladica bez oca i molila je nebeskog Oca da izlije na njega svoj blagoslov. Ova majka nije ni slutila kako ce njena molitva biti uslisena.

Na univerzitetu Hus se uskoro istakao svojim neumornim radom i brzim napredovanjem, a njegov besprekorni zivot i ljubaznost doneli su mu opste postovanje. Kao odani sin rimske crkve, revno je trazio duhovne blagoslove, koje mu je ona obecavala. Prilikom jedne jubilarne svecanosti, on se ispovedio, dao je svojih poslednjih nekoliko novcica i pridruzio se procesiji da bi dobio obecano oprostenje. Po zavrsenim studijama stupio je u svestenicki stalez, gde je brzo stekao visok polozaj. Uskoro je bio pozvan na kraljevski dvor; bio je imenovan profesorom, a zatim rektorom univerziteta na kojem je zavrsio svoje studije. Za nekoliko godina siromasan ucenik, koji je studirao o trosku univerziteta, postao je ponos svoje zemlje, a njegovo ime je postalo slavno u celoj Evropi.

Medjutim, Hus je na jednom drugom podrucju otpoceo reformatorsko delo. Nekoliko godina posle svoga posvecenja za svestenicku sluzbu bio je imenovan propovednikom Betlehemske kapele. Utemeljitelj ove kapele zastupao je kao veoma vaznu stvar da se Sveto pismo propoveda na narodnom jeziku. Ovaj se obicaj odrzao u Ceskoj usprkos protivljenja Rima. Ipak je nepoznavanje Bozje Reci bilo veliko, a medju ljudima svih staleza vladali su najgori poroci. Hus je neustrasivo ustao protiv tih zala sluzeci se Bozjom Reci da bi istakao nacela cistote i istine i ulio ih u srca svojih slusalaca.

Jedan gradjanin Praga, Jeronim, koji se kasnije tako usko zdruzio s Husom, doneo je pri povratku iz Engleske Viklifove spise. Kraljica Engleske, koja je prihvatila Viklifovo ucenje, bila je ceska princeza, i njenim uticajem su se reformatorovi spisi prosirili u njenoj domovini. Hus ih je citao sa velikim interesovanjem; uveren da je njihov autor bio iskren Hriscanin, gledao je s naklonoscu na reforme koje je Viklif zastupao. Tako je Hus, i ne opazivsi, posao putem koji ce ga odvesti daleko od Rima.

Od prilike u to vreme dosla su u Prag dva ucena stranca iz Engleske, koji su primili svetlost i dosli da je rasprostrane u ovoj udaljenoj zemlji. Posto su otvoreno napadali papsku prevlast, uskoro su im vlasti naredile da ucute; ali kako nisu hteli da prekinu svoj rad, nastavili su ga na drugi nacin. Posto su bili ne samo propovednici nego i dobri umjetnici, koristili su se svojim talentom. Na jednom zidu, pristupacnom narodu, nacrtali su dve slike. Jedna je prikazivala kako Isus ulazi u Jerusalim, "krotak, sedeci na magaretu" (Matej 21, 5.), pracen svojim ucenicima, odeven u istroseno putnicko delo i bosih nogu. Druga slika prikazivala pasku procesiju; papa obucen u svoje najbogatije haljine, s trostrukom krunom na glavi, jase na velicanstveno okicenom konju, pred kojim idu trubaci, a prate ga kardinali i biskupi u raskosnim haljinama.

To je bila propoved koja je na sebe svratila paznju svih slojeva naroda. Gomile su se skupljale pred ovim slikama ciju je pouku svatko razumio. Mnogi su bili duboko dirnuti suprotnoscu izmedju blagosti i poniznosti velikog Ucitelja i oholosti pape, takozvanog njegovog sluge. U Pragu je zavladalo veliko uzbudjenje, i posle kratkog vremena stranci su dosli do uverenja da je u intersu njihove sigurnosti da otputuju. Ali nauka koju su oni ucili nije pala u zaborav. Njihove slike ucinile su dubok utisak na Husa i podstakle ga na pazljivo proucavanje Svetog pisma i Viklifovih spisa. Iako jos nije zastupao, ipak je jasnije vidio pravi karakter papstva i sa vecom revnoscu korio je gordost, tastinu i pokvarenost svestenstva.

Iz Ceske se svetlost prosirila u Nemacku. Zbog nemira na praskom univerzitetu, stotine Nemackih studenata je napustilo Prag. Mnogi od njih su primili od Husa svoje prvo znanje o Bibliji, i vrativsi se u svoju domovinu, sirili su onde evandjelje.

Vest o dogadjajima u Pragu doprla je u Rim, i uskoro je Hus bio pozvan da izadje pred papu. Odazvati se ovom pozivu znacilo bi izloziti se sigurnoj smrti. Ceski kralj i kraljica, univerzitet, clanovi plemstva i drzavni funkcioneri uputili su molbu papi da se Husu dozvoli da ostane u Pragu i da odgovori Rimu preko jednog izaslanstva. Umesto da ovoj molbi udovolji, papa je Husa osudio, a grad Prag stavio pod prokletstvo.

Ova osuda izazvala je u ono vreme veliko uzbudjenje. Ceremonije koje su pratile izricanje te osude bile su takve da su izazvale uzas naroda koji je u papi gledao Bozjeg namesnika, koji ima kljuceve neba i pakla, i koji ima vlast da izrece kako svetovne tako i duhovne kazne. Verovalo se da su nebeska vrata zatvorena celom kraju koji je pod interdiktom i da su mrtvi iskljuceni iz stanova blazenstva, dok se papi ne svidi da skine prokletstvo. U znak ove strasne nesrece bile su obustavljene sve religiozne sluzbe. Crkve su bile zatvorene. Vencanja su se obavljala u crkvenom dvoristu. Mrtvi, ciji je pogreb bio zabranjen na posvecenom mestu, sahranjivani su bez uobicajenih pogrebnih obreda u jarke ili na raznim poljima. Delujuci na mastu ovim merama, Rim je nastojao da zavlada savescu ljudi.

Uzbudjenje u Pragu je bilo veliko. Mnogi su okrivljavali Husa kao uzrocnika svih nesreca i trazili da bude predan osveti Rima. Da bi stisao oluju, reformator se za neko vreme povukao u svoje rodno selo. Otuda je pisao svojim prijateljima u Pragu: "Povukao sam se iz vase sredine zato da bih poslusao Hristov savet i primer i da ne bi dao priliku zlima da navuku na sebe vecnu propast, i da ne bih bio poboznima uzrok zalosti i progonstva. Povukao sam se takodje da ne bi bezbozni svestenici sasvim zabranili propovedanje Bozje Reci, i da vi ne biste zbog mene sasvim zabranili propovedanje Bozje Reci, i da vi ne biste zbog mene bili liseni bozanske istine za koju sam, Bozjom pomocu, spreman da umrem." Hus nije prestao da radi nego je putovao po okolini i propovedao onima koji su zeljeli da ga cuju. Na ovaj nacin su mere koje je papa preduzeo da bi sprecio sirenje evandjelja postale uzrok za njegovo jos vece sirenje. "Jer nista ne mozemo protiv istine, nego za istinu." 2. Kor. 13, 8.

"U ovoj fazi svoga zivota Hus je izgleda, prolazio kroz tesku dusevnu borbu. Iako je crkva svojim napadima htela da ga unisti, ipak on nije odricao njen autoritet. Za njega je ona jos uvek bila Hristova nevesta, a papa Bozji predstavnik i namesnik. Hus se borio protiv zloupotrebljavanja autoriteta, a ne protiv samoga autoriteta. Ovo je bio povod strasnoj borbi izmedju onog sto mu je govorio razum i sto je zahtevala njegova savest. Ako je autoritet pravedan i nepogresiv, kao sto je on to verovao, zasto ga onda nesto goni da mu se ne pokori? Poslusati ga, jasno je vidio, znacilo bi gresiti; ali zasto bi poslusnost jednoj nepogresivoj crkvi donosila takvu posledicu? To je bio problem koji nije mogao resiti ; to je bila sumnja koja ga je stalno mucila. Jednog dana setio se onoga sto se desilo u vreme Spasitelja kada su svestenici crkve, postavsi neverni, koristili zakoniti autoritet za nezakonite svrhe. Ova misao podstrekla ga je da prihvati i drugima da pocne da iznosi nacelo da samo nauka Svetog pisma, primljena razumom, treba da sluzi kao vodja nasoj savesti; ili, drugim recima, da je samo Bog nepogresiv vodja, koji govori preko svoje Reci, a ne crkva, koja govori preko svojih svestenika."

Posle nekog vremena uzbudjenje u Pragu se stisalo, i Hus se vratio u Betlehemsku kapelu, gde je nastavio da propoveda Bozju Rec sa jos vecom revnoscu i hrabroscu. Njegovi neprijatelji nisu to ravnodusno gledali. Oni su bili jaki; ali kraljica, mnogi plemici i mnogi iz naroda bili su na njegovoj strani. Uporedjujuci njegovu cistu nauku i njegov sveti zivot s niskim dogmama koje su propovedali rimski svestenici, i sa tvrdiclukom i pokvarenoscu u kojoj su oni ziveli, mnogi su smatrali za cast da budu uz reformatora.

Do sada je Hus bio sam; a od ovoga trenutka njegov suradnik postao je Jeronim, koji je u Engleskoj primio Viklifovo ucenje. Oni su od sada bili nerazdvojni prijatelji, pa cak i u smrti se nece razdvojiti. Obdaren sjajnim talentima, retkom recitoscu, Jeronim je imao sve ono sto je potrebno da se pridobije naklonost naroda; ali sto se tice snage karaktera, Hus je bio veci od njega. Njegovo mirno rasudjivanje obuzdavalo je nemirni Jeronimov duh, koji je istinskom poniznoscu priznavao njegovu vrednost i pokoravao se njegovim savetima. Udrzenim naporom obojice, reformacija se sirila jos vise i brze.

Bog je rasvetlio um ovih izabranih ljudi, tako da su im mnoge zablude Rima bile jasne. Ali, oni nisu primili svu svetlost koja je namenjena svetu. Preko ovih svojih slugu Bog je izvodio narod iz mraka rimskih zabluda, pazljivo korak po korak, vodeci racuna o mnogobrojnim i ozbiljnim preprekama koje je jos trebalo prebroditi. Kao sto puni sjaj podnevnog sunca zasljepljuje one koji su dugo bili u tami, tako bi i njih zaslepilo videlo kad bi im bilo odjedanput u punini otkriveno. Zato je Bog otkrivao ovim vodjama istinu malo po malo, koliko ju je narod mogao primiti. U buducim vekovima su imali da dodju drugi verni radnici, koji ce voditi narod dalje na putu reforme.

Razdor u crkvi trajao je jos uvek. Tri pape su se borile za prvenstvo, i njihove borbe ispunjavale su Hriscanstvo zlocinima i bunama. Posto su postali nezadovoljni bacanjem prokletstva kao sredstva medjusobne borbem latili su se svetskog oruzja. Svaki od njih nastojao je da nabavi oruzje i prikupi vojsku, ali posto je to iziskivalo velike svote novaca, prodavali su u tu svrhu crkvene polozaje, povlastice i crkvene blagoslove. svestenici, povodeci se za primerom svojih pretpostavljenih, sluzili su se simonijom i ratom da bi ponizili svoje suparnike i ojacali svoju vlast. Hus je iz dana u dan sve jace grmio protiv poroka koji su se trpeli u ime religije; i narod je otvoreno optuzivao rimske vodje kao uzrok bede koja je preplavila Hriscanstvo.

Opet je izgledalo da se Prag nalazi na pragu krvavog sukoba. Kao i ranije, Bozji sluga je optuzen kao "onaj koji donosi nesrecu na Izraela" (1. Carevima 18, 17.) Na grad je opet bio bacen inderdikt, i Hus se ponovo povukao u svoje rodno selo. Dosao je kraj propovedima koje je tako verno iznosio u svojoj dragoj Betlehemskoj kapeli. Sada je trebalo da govori sa jedne vece propovedaonice celom Hriscanstvu, pre nego bude polozio svoj zivot kao svedok istine.

Da bi se izlecila zla koja su tada mucila Evropu, sazvan je bio opsti crkveni sabor u Konstanci. Sabor je bio sazvan po zelji cara Sigismunda, a sazvao ga je papa Jovan XXIII, jedan od trojice suparnickih papa. Sazivanje sabora nije bilo po volji pape Jovana, ciji karakter, politika i privatni zivot nisu mogli izdrzati kritiku, pa makar ona dolazila od strane ljudi tako slabog morala kao sto su bili svestenici onog vremena.

Glavni cilj ovoga sabora bio je da ucini kraj razdoru u crkvi i da iskoreni krivoverje. Stoga su na sabor bila pozvana dvojica suparnickih papa, i glavni propagator nove vere, Jan Hus. Prvi, bojeci se za svoju sigurnost, nisu dosli na sabor licno, vec su poslali svoje izaslanike. Papa Jovan XXIII, iako je sam sazvao sabor, dosao je u Konstancu s velikom strepnjom. Naslucivao je da car potajno priprema plan o njegovom svrgavanju, i bojao se da ne bude pozvan da odgovara za poroke kojima je obescastio papsku tijaru i za zlocine kojima ju je stekao. Ali, ipak, usao je u Konstancu s velikim sjajem, pracen clanovima visokog svestenstva i svitom dvorana. Svi svestenici i gradski velikodostojnici, s mnostvom naroda, izasli su pred njega da mu zazele dobrodoslicu. Iznad njegove glave su cetiri visoka sluzbenika nosila zlatni baldahin. Pred njim je nosena hostija, a bogato delo kardinala i plemica jos je vise povecavalo sjaj pratnje.

U isto vreme priblizavao se Konstanci drugi putnik. Hus je bio svestan opasnosti koja mu preti. Oprostivsi se sa svojim prijateljima kao covek koji se ne nada da ce ih vise videti, krenuo je svojim putem osecajuci da ga on vodi na lomacu. Iako je dobio garantno pismo od kralja Sigismunda, kojim je garantirana njegova sigurnost za vreme putovanja, ipak je sve svoje poslove tako sredio kao da ga ceka smrt.

U jednom pismu koje je uputio svojim prijateljima u Pragu pisao je sledece: "Braco moja, ja polazim sa jednim garantnim pismom od kralja da sretnem svoje bezbrojne i smrtne neprijatelje… Ja se potpuno uzdam u svemoguceg Boga i moga spasetelja, i nadam se da ce On cuti vase usrdne molitve i da ce mi dati razum i mudrost, tako da cu moci da im odolim, i da ce mi pokloniti svoga Svetoga Duha da me utvrdi u svojoj istini, tako da cu hrabro moci podneti iskusenja, tamnicu i, ako bude potrebno, mucenicku smrt. Isus Hristos stradao je radi svojih izabranih, pa zar da se onda cudimo sto nam je ostavio primer da za nase spasenje sve strpljivo podnosimo? On je Bog, a mi smo njegova stvorenja; on je Gospod, a mi njegove sluge; on je Ucitelj sveta, a mi nistavni smrtnici; Njemu nista ne treba, a nama je sve potrebno; on je stradao, zasto ne bismo stradali i mi, narocito ako je stradanje za nase ociscenje… Stoga, dragi prijatelji, ako bi moja smrt posluzila njemu na slavu, onda se molite da ona dodje sto pre, i da mi Gospod pomogne da mogu podneti postojano sve nevolje. Ali bolje je da se vratim vama, molimo se Bogu da se mogu vratiti bez mrlje sa ovog sabora, to jest da ne pogazim ni jednu istinu evandjelja, vec da ostavim dobar primer svojoj braci. Mozda vi necete vise videti moje lice u Pragu, ali ako volja svemoguceg Boga dozvoli da se vratim vama, podjimo tada napred srcem cvrsim u poznavanju njegovog zakona i u ljubavi prema Bogu." U drugom pismu upucenom jednom svesteniku koji je postao ucenik evandjelja, Hus govori s dubokom smernoscu o svojim slabostima, optuzujuci sebe "da je sa zadovoljstvom nosio bogata dela i da je cesto trosio vreme na bezvredne stvari." Onda dodaje ovaj dirljivi savet: "Neka slava Bozja, spasenje dusa i rad budu tvoja glavna briga, a ne da mislis na posed crkvenih dobara i imetak. Pazi da ne ukrasavas vise svoju kucu nego svoju dusu; ulozi najveci napor za svoju duhovnu zgradu. Budi blag i ponizan sa siromasnima, i ne trosi svoja dobra na gozbe. Ako ne popravis svoj zivot i ne uzdrzis se od onoga sto je suvisno, bojim se da ce biti tesko kaznjen kao ja, koji sam to cinio, zaveden navikom i zbunjen ponositim duhom… Ti znas moju nauku, jer si primao moje pouke jos iz detinjstva, zato je potrebno da ti vise pisem; ali ja te zaklinjem miloscu naseg Spasitelja da se ne ugledas na mene ni u kakvoj tastini u koju si vidio da sam pao." Na omotu pisma dodao je: "Zaklinjem te, prijatelju moj, da ne lomis ovaj pecat dok ne budes siguran da sam ja mrtav."

Na svom putu Hus je svuda vidio znakove da je njegova nauka nadaleko rasirena i mogao se uveriti koliko interesiranje vlada za njegovu stvar. Narod je u gomilama dolazio pred njega da ga pozdravi, a u nekim gradovima visoki gradski sluzbenici pratili su ga kroz ulice.

Kad je dosao u Konstancu, Hus je najpre uzivao potpunu slobodu. Pored garantnog kraljevog pisma, papa mu je obecao svoju licnu zastitu. Ali usprkos svim tim mnogobrojnim i svecanim izjavama, reformator je uskoro bio uhapsen na zapoved pape i kardinala i bacen u jednu groznu tamnicu. Kasnije je bio premesten u jednu jaku tvrdjavu na drugoj oabli Rajne, i tako zadrzan kao zatvorenik. Papi nije ni najmanje koristila njegova verolomnost, jer je uskoro i sam bio bacen u isti zatvor. Sabor ga je pronasao krivim za strasne slocine kao: ubistvo, simoniju, preljubu i "za grehe koje je nezgodno pominjati." To je bila odluka sabora, i papa Jovan XXIII bio je posle lisen tijare i bacen u zatvor. Protiv pape su takodje bile svrgnute i na njihovo mesto je bio izabran novi papa.

Iako je sam papa bio okrivljen za mnogo vece zlocine od onih koje je Hus stavio na teret svestenika i zbog kojih je trazio reformu, ipak, isti sabor koji je svrgao papu odlucio je da unisti reformatora. Husovo hapsenje izazvalo je veliko ogorcenje u Ceskoj. Mocno plemstvo uputilo je saboru ostar protest protiv te uvrede. I sam car, koji nije htio da dopusti da se pogazi njegovo garantno pismo, usprotivio se spetkama reformatorovih neprijatelja. Ali reformatorovi neprijatelji bili su puni mrznje i odlucni, Oni su iskoristili predrasude cara Sigismunda, njegov strah i njegovu revnost za crkvu. Naveli su opsirne dokaze da se "ne mora odrzati rec data krivovercu ili osobi osumnjicenoj zbog krivoverja, pa makar ona imala garantno pismo cara ili kralja."

Iznemogao od bolesti i zatvora, – jer je vlazan i necisti tamnicki zrak prouzrokovao groznicu koja ga je skoro pokosila, – Hus je napokon bio izveden pred sabor. Vezan lancima, on je stajao pred carem koji se zakleo svojom casnom i svetom verom da ce ga stititi. Za vreme svog dugog saslusanja, reformator je cvrsto branio istinu, i u prisutnosti sakupljenih crkvenih i drzavnih velikodostojnika uputio je svecan i ozbiljan protest protiv pokvarenosti svestenika. Kada su ga pozvali da izabere hoce li da se odrekne svog ucenja ili da pretrpi smrt, on je izabrao mucenicku smrt.

Bozja milost ga je podupirala. U toku nekoliko sedmica stradanja, koje su prethodile konacnoj presudi, njegovu dusu je ispunjavao nebeski mir. "Ovo pisem u zatvoru i u lancima", – pisao je jednom svom prijatelju, "ocekujuci svoju sutrasnju smrtnu presudu, s punim poverenjem da me Bog nece ostaviti i da nece dozvoliti da se odreknem njegove Reci ili da priznam pogreske koje su mi zlobno podmetnuli lazni svedoci. Kad se budemo susreli u sretnoj vecnosti, saznacete kakvom me je miloscu udostojio Bog u mojim strasnim kusnjama."

U svojoj mracnoj tamnici Hus je predvidio pobedu prave vere. Sanjao je kako se vratio u svoju Betlehemsku kapelu, gde je propovedao evandjelje, i vidio je papu i njegove biskupe kako brisu Hristove slike koje je on nacrtao na njenim zidovima. "Ovaj ga je san razalostio. Ali sledeceg dana vidio je mnoge umetnike kako crtaju slike u jos vecem broju i lepsim bojama. Cim su svrsili svoj rad, opkoljeni velikom masom sveta, umetnici su povikali: Neka sada dodju pape i biskupi! Oni nikada nece ovo izbrisati!" Razmisljajuci o svom snu, reformator pise: "Smatram da zaista lik Hristov ne moze nitko da izbrise. Oni zele da ga uniste, ali njega ce propovednik, bolji od mene, opet nacrtati u svim srcima."

Hus je poslednji put izveden pred sabor. To je bila velika i sjajna skupstina – car, drzavni knezovi, kraljevi poslanici, kardinali, biskupi i svestenici, ogromno mnostvo naroda koje doslo da vidi sto ce se zbiti. Sa svih strana Hriscanstva sakupili su se svedoci ove prve velike zrtve u dugoj borbi kojom je trebalo da se izvojuje sloboda savesti.

Pozvan da se jos jednom izjasni o svoj poslednjoj odluci, Hus se nije odrekao i, uprvsi svoj pronicljivi pogled u cara koji je svoju datu rec tako sramno pogazio, izjavio je: "Ja sam dosao na ovaj sabor po svojoj zelji, pod javnom zastitom i na casnu rec cara koji je ovde prisutan." Svi prisutni uprli su poglede u Sigismunda i videli kako je duboko rumenilo pokrilo njegovo lice.

Posto je izrecena smrtna presuda otpocela je ceremonija degradacije. Biskupi su obukli svog zatocenika u svestenicko odelo. Uzevsi svestenicku haljinu Hus je rekao: "Nas Gospod Isus Hristos bio je ogrnut belim plastem u znak ponizenja kada ga je Herod doveo pred Pilata." Kada su ga ponovo pozvali da se odrekne, odgovorio je, obrativsi se narodu: "Kakvim bih licem mogao gledati nebo? Kakvim bih okom mogao pogledati mnostvo naroda kome sam propovedao cisto evandjelje? Ne! ja mislim da je njihovo spasenje vrednije od ovog jadnog tela, sada osudjenog na smrt." Tada su poceli sa njega da skidaju haljine, i svaki biskup izgovorio je po jedno prokletstvo, obavljajuci svoj deo ceremonije. Na glavu su mu stavili kapu od papira u obliku mitre, s natpisom "arhijeretik", na kojoj su bili naslikani strasni djavoli. Hus je uzviknuo. "S radoscu cu nositi ovu krunu zbog tebe, Isuse, koji si zbog mene nosio trnov venac."

Kad su ga tako odenuli, biskupi su izjavili: "Sada predajemo tvoju dusu djavolu." A ja", rekao je Hus podignuvsi svoj pogled k nebu, "predajem svoj duh u tvoje ruke, o Isuse, koji si me otkupio."

Tada su ga predali svetovnim vlastima i poveli na mesto pogubljenja. Za njim je isla ogromna povorka naoruzanih vojnika, svestenika i raskosno odevenih biskupa, kojoj su se pridrzili stanovnici Konstance. Kada su ga privezali za stub lomace, i sve bilo gotovo da se oganj potpali, jos jednom su pozvali mucenika da spasi svoj zivot odricanjem svojih zabluda. Hus je odgovorio: "Kakvih zabluda da se odreknem? Ne osecam se nimalo kriv. Pozivam Boga za svedoka da sve sto sam propovedao i pisao ima za cilj da otgne duse od greha i propasti; zato cu sa velikom radoscu svojom krvlju zapecatiti istine koje sam propovedao i o kojima sam pisao." – Kada ga je plamen obavio, Hus je poceo da peva: "Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!" – i tako je nastavio dok njegov glas nije umuknuo za uvek.

Cak i njegovi neprijatelji bili su zadivljeni njegovim junastvom. Jedan vatreni papski pisac, opisujuci mecnicku smrt Husa i Jeronima, koji je umro malo kasnije, kaze: "Obojica su posla hrabro u smrt. Pripravili su se za oganj kao da odlaze na svadbeno veselje. Nisu pustili nijedan uzvik bola. Kada se plamen digao, poceli su pevati himne, i jedva je sila vatre mogla ucutkati njihovo pevanje."

Kada je Husovo telo potpuno izgorelo njegov pepeo zajedno sa zemljom ispod njega, bio je pokupljen i bacen u Rajnu koja ga je odnela u okean. Uzalud su njegovi neprijatelji verovali da su iskorenili istinu koju je on propovedao. Nisu ni slutili da ce pepeo, odnet u more, biti kao seme posejano u svim zemljama, i da ce u udaljenim zemljama doneti obilne plodove u cast istini. Glas koji se cuo u dvorani sabora u Konstanci izazvao je jeku koja ce se cuti kroz sve buduce vekove. Husa vise nije bilo, ali istina za koju je on umro, nije mogla propasti. Njegov primer vere i postojanosti ohrabrio je mnoge da cvrsto stoje uz istinu, usprkos muka i smrti. Njegovo pogubljenje otkrilo je celom svetu strasnu okrutnost Rima. Neprijatelji istine nesvesno su pomogli napredovanje dela koje su uzalud nastojali da uniste.

Jos jedna lomaca trebala je biti podignuta u Konstanci. Krv jos jednog svedoka morala je svedociti u prilog istine. Oprostivsi se sa Husom pre njegovog odlaska, Jeronim ga je savetovao da bude hrabar i postojan, uveravajuci ga da ce mu priteci u pomoc ako bi upao u kakvu opasnost. Doznavsi da je reformator uhapsen, verni ucenik se odmah pripremio da ispuni svoje obecanje. Bez ikakvog garantnog pisma, zajedno sa jednim svojim drugom, krenuo je za Konstancu. Dosavsi u grad, primetio je da se izlozio velikoj opasnosti, a da za Husovo oslobodjenje ne moze nista da ucini. Pobegao je iz grada, ali je na povratku kuci bio uhapsen i u lancima doveden natrag pod strazom vojnika. Kad je prvi put bio izveden pred sabor i pokusao da se brani od optuzbi iznetih protiv njega, njegove reci bile su zaglusene povicima: "U vatru s njime! u vatru!" Bio je bacen u zatvor, okovan u lance, i to u takvom polozaju da mu je to pricinjavalo velike bolove. Hranili su ga samo kruhom i vodom. Posle nekoliko meseci teskog tamnovanja, Jeronim je tesko obolio, a njegovi neprijatelji, bojeci se da ne umre, ublazili su strogost zatvora, iako su ga ostavili jos godinu dana u njemu.

Husova smrt nije imala ono delovanje koje su papine pristalice ocekivale. Gazanje garantnog pisma izazvalo je buru negodovanja, stoga je sabor zakljucio da je bolje da Jeronima prisile da se odrekne svoje vere negoli da ga spale. Izveli su ga pred sabor i predlozili mu da bira ili da se odrekne vere ili da umre na lomaci. U pocetku njegovog zatocenja smrt bi bila za njega blagoslov u poredjenju sa uzasnim mukama koje je pretrpio, ali sada, oslabljen bolescu, tezinom zatvora i patnjama od straha i neizvesnosti, odvojen od svojih prijatelja i obeshrabren Husovom smrcu, Jeronim je izgubio hrabrost i pristao da se pokori saboru. Obecao je da ce se drzati katolicke vere i pristao da prizna odluke sabora u pogledu osude Viklifove i Husove nauke, izuzev "svetih istina" koje su oni propovedali.

Na ovaj nacin Jeronim je pokusao da ucutka glas svoje savesti i da izbegne smtnu osudu. Ali u samoci tamnice postalo mu je jasno sto je ucinio. Setio se Husove hrabrosti i vernosti i onda je pomislio na svoje odricanje od istine. Setio se bozanskog Ucitelja kome je obecao da ce sluziti, i koji je njega radi pretpio smrt na krstu. Pre svoga odricanja, usred ovih patnji, nalazio je utehu pri pomisli na pouzdanost Bozje naklonosti; ali sada su sumnja i griznja savesti mucile njegovu dusu. Znao je da ce morati uciniti jos i druga odricanja pre nego sto se bude pomirio s Rimom. Put kojim je posao moga se zavrsiti samo potpunim otpadom od vere. Zato je odlucio da se nece odreci svoga Gospoda radi toga da bi izbegao kratko vreme stradanja.

Uskoro je opet bio izveden pred sabor. Njegovi suci jos nisu bili zadovoljni njegovom pokornoscu. Njihova zedj za krvlju, izazvana Husovom smrcu, trazila je nove zrtve. Samo bezuslovnim odricanjem od istine mogao je Jeronim sacuvati svoj zivot. Ali, on je odlucio da prizna svoju veru i da podje tragom svoga brata – mucenika i u plamen lomace.

Povukao je svoje ranije odricanje i, kao svaki covek osudjen na smrt, trazio je pravo da se brani. Bojeci se utecaja njegovih reci, biskupi su trazili da samo prizna istinitost optuzbi koje se iznose protiv njega ili da ih porekne. Jeronim se usprotivio ovoj okrutnosti i nepravdi. "Vi ste me drzali u strasnoj tamnici trista i cetrdeset dana", rekao je on, "u necistoci, smradu, blatu, lisenog najpotrebnijih stvari; sada me izvodite pred sabor i slusate optuzbe mojim smrtnih neprijatelja, a necete da saslusate moju obranu… Ako ste zaista mudri ljudi i svetlost sveta, pazite da ne pogresite protiv pravednosti. sto se mene tice, ja sam samo slabi smtnik; moj je zivot od male vrednosti; ako vas ja opominjem da ne donosite nepravednu presudu, to cinim vise radi vas nego radi sebe."

Napokon su udovoljili njegovoj molbi. Jeronim je kleknuo u prisutnosti svojih sudija trazeci od Gospoda da upravlja njegovim mislima i recima i da ne dozvoli da kaze nesto protivno istini ili nedostojno svog Ucitelja. Tog dana ispunilo se na njemu obecanje koje je Spasitelj dao svojim prvim ucenicima: "I pred vlastele i pred careve vodice vas mene radi… A kad vas predadu, ne brinite se kako cete ili sta cete govoriti, jer ce vam se u onaj cas dati sto cete kazati. Jer vi necete govoriti, nego Duh Oca vasega govorice iz vas." Matej 10, 18–20.

Jeronimove reci izazvale su cudjenje i divljenje, cak kod njegovih neprijatelja. Celu godinu dana bio je u mracnom zatvoru gde nije mogao da cita, ni ista da radi, u velikim telesnim mukama i dusevnom strahu, a ipak je svoje dokaze iznosio sa takvom jasnocom i silom kao da je imao najbolju priliku za proucavanje. Skrenuo je paznju svojim slusaocima na dugi niz ljudi koji su bili osudjeni od nepravednih sudija. Poduzi niz ljudi koji su bili osudjeni od nepravednih sudija. Pominjuci jednu generaciju za drugom, isticao je ljude koji su pokusali da podignu narod svoga vremena, ali su bili napadani i osudjivani, no kasnije su bili pocasceni najvecim postovanjem. Cak i sam Hristos je bio osudjen kao zlocinac od jednog nepravednog suda.

Pri svom odricanju, Jeronim je priznao pravednost presude koja je bila izrecena nad Husom. Kajuci se zbog svoje slabosti sada je svedocio o mucenickoj nevinosti i svetosti. "Ja ga poznajem od detinjstva", rekao je on, "on je bio divan covek, pravedan i svet. On je osudjen usprkos svojoj nevinosti… Ja sam takodje gotov da umrem. Necu odstupiti pred mukama koje mi pripremaju moji neprijatelji i lazni svedoci, koji ce jednog dana odgovarati za svoje klevete pred velikim Bogom, koga ne moze nitko prevariti."

Okrivljujuci samoga sebe zato sto se bio odrekao istine, Jeronim je nastavio: "Od svih greha koje sam ucinio od svoga detinjstva, ni jedan mi nije toliko tezak i ne prouzokuje mi toliko dusevnih patnji koliko ovaj koji sam ucinio na ovom kobnom mestu kada sam odobrio necasnu presudu, izrecenu protiv Viklifa i svetog mucenika Jana Husa, moga ucitelj i prijatelja. Da! to od srca priznajem i izjavljujem sa grozom da sam iz straha pred smrcu osudio njihovo ucenje. Molim svemoguceg Boga da mi oprosti moje grehe, narocito ovaj najpodliji od svih drugih." Pokazujuci na suce, kazao je odlucnim glasom: "Vi ste osudili Viklifa i Husa ne zato sto su uzdrmali neuku crkve vec zato sto su zigosali sramna dela svestenstva, njihovu raskos, njihovu oholost i sve poroke biskupa i svestenika. Ali ono sto su oni tvrdili je nepobitno i ja tako mislim i izjavljujem kao oni."

Njegove reci bile su prekinute. Biskupi, drscuci od gneva, poceli su da vicu: "Kakav nam dokaz treba?! Svojim ocima vidimo da je on najuporniji jeretik!"

Jeronim nije dozvolio da ga omete ova buka, vec je nastavio: "sta! Mislite li da se ja bojim smrti? Vi ste me godinu dana drzali u lancima, u jednoj odvratnoj tamnici, strasnijoj od same smrti: vi ste se prema meni ponasali okrutnije nego sto bi to ucinio neki Turcin, Jevrejin ili neznabozac, i moje zivo meso istrunulo je na mojim kostima. Ali ja se ne tuzim, jer jadikovanje ne dolikuje coveku od srca i hrabrosti; ja se samo cudim tako velikoj okrutnosti prema jednom Hriscaninu."

Negodovanje je ponovo zaglusilo njegov glas, i Jeronima su odveli u tamnicu. Ali na saboru je bilo ljudi na koje su ove reci ucinile dubok utisak, i koji su hteli da spasu njegov zivot. Crkveni velikodostojnici dosli su u tamnicu da ga nagovore da se pokori saboru. Obecavali su mu najslavniju buducnost kao nagradu ako se odrekne svoga ucenja i protivljenja Rimu i odobri odluku donetu protiv Jana Husa. Ali, kao i njegov Ucitelj, kome je bilo ponudjeno sve blago ovoga sveta, i on je ostao nepokolebljiv, te je rekao: "Odreci cu se ako mi Svetim pismom dokazete da sam u zabludi."

Jedan od njegovih kusaca je uzviknuo na to: "Sveto pismo! Zar treba da se sve prosudjuje prema njemu? Ko moze razumeti Sveto pismo ako ga crkva ne objasni?"

"sta cujem? Zar predanjima ljudi treba vise verovati nego evandjelju nasega Spasetelja!?", odvratio je Jeronim. "Pavle nije savetovao one kojima je pisao da slusaju ljudska predanja, vec je rekao: "Istrazujte pisma."

"Jeretice!" uzviknuo je jedan od prisutnih, bacivsi na njega gnevan pogled, "kajem se sto sam te tako dugo stitio ovde. Vidim da je djavo u tvome srcu."

Jeronim je osudjen na smrt i odveden na isto mesto gde je Hus zrtvovao svoj zivot. Posao je pevajuci, a njegovo lice sijalo je od radosti i spokojstva. Njegov pogled bio je uprt na Hrista, i za njega je smrt izgubila svoj uzas. Kada je krvnik dosao iza njega da zapali vatru lomace, mucenik je uzviknuo: "Dodji slobodno napred; zapali je ispred mene! Da sam se bojao, ne bih sada bio ovde."

Poslednje reci, koje je izgovorio kada ga je plamen obavio, bile su reci molitve: "Gospode, svemoguci Oce, budi mi milostiv i oprosti grehe moje, jer ti znas da sam uvek volio tvoju istinu." Njegov glas je umuknuo, ali su njegove usne jos uvek saputale molitvu. Kada je oganj dovrsio svoje delo, sakupljen je pepeo mucenikov zajedno sa zemljom na kojoj je lezao i bacen, kao i Husov, u Rajnu.

Tako su poginuli verni nosioci videla. Ali svetlost istine koju su propovedali, kao i svetlost njihovog hrabrog primera, nije se ugasila. Lakse bi bilo zaustaviti sunce na njegovom putu nego zadrzati zoru koja je svitala nad svetom.

Spaljivanje Husa na lomaci izazvalo je u Ceskoj negodovanje i ogorcenje. Cio je narod razumeo da je reformator bio zrtva svestenicke zlobe i careve verolomnosti. O Husu se govorilo kao o vernom nosiocu istine, a sabor koji ga je osudio na smrt, proglasen je krivim za njegovo ubistvo. Sada je Husova nauka jos vise privlacila paznju nego ikada ranije. Papskim ediktima osudjeni su Viklifovi spisi na spaljivanje. Ali oni koji su sacuvani od unistenja, sada su bili izvadjeni iz tajnih mesta i proucavani u vezi sa Svetim pismom ili njegovim delovima, do kojih je narod mogao doci. Na taj nacin su mnogi primili reformiranu veru.

Husove ubice nisu mirno gledale slavu njegovog dela. Papa i car udruzili su svoje snage da uniste pokret, a Sigismudova vojska udarila je na Cesku.

Ali, javio se jos jedan osloboditelj. Jan Ziska, koji je uskoro posle pocetka rata potpuno oslepio, ali koji je bio jedan od najsposobnijih vojskovodja svoga vremena, stavio se na celo Ceha. Uzdajuci se u Bozju pomoci pravednost svoje stvari, ovaj narod odoljevao je najmocnijim vojskama koje su se dizale protiv njega. Vise puta je car napadao Cesku novim snagama, ali je uvek pretrpio poraz. Husisti su bili iznad smrtnog straha, i nista im nije moglo odoleti. Nekoliko godina posle pocetka rata, umro je hrabri Ziska, a zamijenio ga je Prokop, jedan isto tako hrabar i vest vojskovodja, a u izvesnom pogledu jos sposobniji vodja.

Kada su neprijatelji culi za smrt slepog vojskovodje, smatrali su da je sada zgodna prilika da povrate ono sto su ranije izgubili. Papa je objavio krstaski rat protiv husista; i ponovo su velike vojske navalile na Cesku, ali samo zato da bi dozivele jos jedan strasan poraz. Kasnije je bio organiziran drugi krstaski pohod. U svim evropskim katolickim zemljama prikupljani su novac, oruzje i ljudi. Mnostvo ljudi hrlilo je pod papsku zastavu, smatrajuci da ce napokon biti unisten jereticki narod. To mnostvo navalilo je na Cesku, verujuci u sigurnu pobedu. Narod se sakupio da ih odbije. Dve vojske priblizavale su se jedna drugoj, dok ih napokon nije odvajala samo jedna reka. "Krstasa je po broju bilo mnogo vise, ali umesto da predju reku i otpocnu borbu sa husistima, stajali su mirno i gledali u ratnike." Tada ih je najednom obuzeo tajanstveni strah. Bez ikakvog napada na njih, ova mocna vojska se razbila i rasprsila kao da je bila porazena od nevidljive sile. Veliki broj bio je poubijan od husista, koji su progonili bjegunce, i u ruke pobednika pao je veliki plen, tako da je rat Cehe obogatio umesto da ih osiromasi.

Nekoliko godina kasnije jedan drugi papa poveo je novi krstaski rat. I sada, kao i u ranijim pohodima, sakupljeno je mnostvo ljudi i sredstava iz evropskih katolickih zemalja. Velike su povlastice obecane onima koji budu uzeli ucesca u ovom opasnom poduhvatu. Svaki krstas dobice oprostenje najgnusnijih zlocina. Svima koji u ratu poginu, obecana je velika nagrada na nebu, a oni koji ga prezive, steci ce cast i bogatstvo na bojnom polju. Ponovo je velika vojska presla granicu i navalila na Cesku. Husisti su se povukli pred njom i tako ga namamili u unutrasnjost zemlje, navodeci ga na pomisao da je vec izvojevao pobedu. Napokon je Prokopova vojska stala, okrenula se prema neprijatelju i pripremila za napad. Krstasi, uvidevsi svoju pogresku, ostali su u logoru ocekujuci napad. Kada se cuo glas vojske koja se priblizavala, cak pre nego sto su husisti bili na vidiku, ponovo je medju krstasima nastala panika. Knezovi, vojskovodje i vojnici bacili su svoje oruzje i bezali u svim pravcima. Uzalud je papski legat, koji je bio vodja pohoda, pokusao da sakupi svoju uplasenu i raspustenu vojsku. Usprkos svih njegovih napora, napokon je i njega samoga povukao talas begunaca. Poraz je bio potpun, i opet je ogroman plen pao u ruke pobednika.

Tako je i po drugi put bez ijednog udarca, pobegla pred jednim malim i slabim narodom jedna vojska, poslata od najmocnijih evropskih naroda, koja se sastojala od hrabrih, ratobornih ljudi, dobro obucenih i naoruzanih za borbu. Jasno je bilo da se ovde umesala bozanska sila. Napadaci su bili savladani nekim neobicnim strahom. Onaj koji je unistio faraonovu vojsku u Crvenom moru; onaj koji je oterao u bekstvo Madijane pred Gedeonom i njegovih tri stotine ljudi; onaj koji je jedne noci unistio moc gordih Asiraca, sada je opet podigao svoju ruku da unisti silu napadaca. "Drhtat ce od straha gde straha nema. Jer ce Bog rasuti kosti onih koji ustaju na tebe. Ti ces ih posramiti, jer ih Bog odvrze." Psalam 53, 5.

Posto su izgubili nadu u pobedu oruzanom silom, crkvene vodje pribegle su diplomatiji… Konacno je doslo do sporazuma koji je Cesima prividno dao slobodu savesti, ali ih je u stvari potcinio papskoj vlasti. Cesi su istaknuli cetiri tacke kao uslov za mir s Rimom, i to: slobodno propovedanje Svetoga pisma i vrsenje sluzbe na narodnom jeziku; pravo da cela crkva moze uzimati pricest u obliku hleba i vina; isljucivanje svestenstva iz svih svetovnih sluzbi i svetovne vlasti; u slucaju krivice, podjednaka odgovornost pred sudom za duhovnike i laike. Predstavnici papske vlasti "pristali su napokon da prihvate i potpisu ova cetiri uslova, ali su zahtevali da pravo tumacenja ovog ugovora pripada njima, to jest saboru – drugim recima, papi i caru." Na tom temelju sklopljen je ugovor, i tako je Rim licemerstvom i vestinom dobio ono sto nije mogao izvojevati silom; jer, posto je dobio pravo da tumaci smisao tacaka ugovora, kao i Svetog pisma, mogao je po svojoj volji izvrtati njihov smisao.