"Vreme mi je svedok, da svi oni sto su se svetili,
gomilali su otrov u sebe, i otrovom izbrisali sebe
iz knjige zivih. Cime se hvalite, osvetnici, pred
protivnicima svojim, ako ne time sto vi mozete
ponoviti njihovo zlo? Ne kazujete li time: i mi nismo bolji
od vas? Bog mi je svedok: i vi i vasi protivnici podjednako
ste bezbrizni za dobro. ... Osveti nema kraja, i potomci
nastavljaju delo svojih otaca, i odlaze ostavljajuci ga
nesavrsena. ... Ah, kako su zalosni svi zlotvori i svi
osvetnici! Zaista, kao stado sto ide na zaklanje, a
ne zna kuda ide, pa se bode i stvara klanicu
pre klanice. " (Iz Molitve Nikolaja Velimirovica LXXIV)
"Ja nemam ljubavi prema bliznjem. Jer, ne samo sto
ne mogu da za dobro bliznjeg polozim dusu svoju (po
Jevandjelju), nego ne mogu da zrtvujem ni svoju
cast, svoje imanje, spokojstvo, radi dobra
bliznjega. Ako bih ga voleo po jevandjeljskoj
zapovesti kao samog sebe, to bi njegova nesreca
pogadjala i mene, a njegova bi me sreca dovodila do
ushicenja. No naprotiv,ja sa vecim zanimanjem
slusam o nesreci bliznjeg, i ne zalostim se, nego
bivam ravnodusan, ili - sto je jos gore - nalazim
nekakvo zadovoljstvo u njoj; rdjave postupke brata
ja ne pokrivam ljubavlju, nego ih sa osudjivanjem
objavljujem. Blagostanje, cast i sreca njegova me
ne raduju kao sopstveni, savrsenstvo njegovo ne
proizvodi u meni blaga osecanja, nego cak u meni
pobudjuje nesto kao zavist i prezrenje.
Prepun sam gordosti i osetljivog samoljublja. Svi
moji postupci to potvrdjuju; videci u sebi dobro,
zelim da ga pokazem svima i gordim se njime pred
drugima, ili sam sam u sebi sobom zadovoljan; kada
i pokazujem spoljasnje smirenje, ja ga pripisujem
sopstvenim snagama i sebe smatram visim od drugih,
ili u najmanju ruku - gorim; ako u sebi primetim
porok, trudim se da ga opravdam, da ga prikrijem
velom nuznosti ili nevinosti; ljutim se na one koji
me ne uvazavaju, smatrajuci da ne umeju da cene
ljude. Obdarenostima svojima se gordim, neuspehe u
poduhvatima smatram uvredljivima za sebe, i radujem
se nesreci svojih neprijatelja; ako i tezim ka bilo
cemu dobrom, to imam za cilj ili pohvalu, ili
sopstvenu duhovnu korist, ili svetsku utehu;
ukratko, neprestano od sebe cinim sopstvenog idola,
kome bez prestanka sluzim, trazeci u svemu culno
zadovoljstvo i hranu slastoljubivim mojim slastima
i pozudama.
Ja ne volim Boga. Jer da Ga volim, neprestano bih
razmisljao o Njemu sa srcem punim zadovoljstva.
Svaka misao o Bogu, dobavljala bi mi novu sladost.
Naprotiv, ja mnogo cesce i radije razmisljam o
zivotnim stvarima, a razmisljanje o Bogu za mene
predstavlja napor i muku. Da ga volim, razgovor
sa Njim bi me kroz molitvu hranio, nasladjivao i
nagonio na neprestano opstenje sa Njim.
U razgovorima o predmetima sujetnim, o predmetima
niskim za duh, dobro mi je i osecam zadovoljstvo, a
prilikom razmisljanja o Bogu, ja sam suv, lenjiv i
dosadno mi je. Ako me i protiv moje volje drugi
uvuku u razgovor o Bozanskom, staram se da sto pre
predjem na razgovor koji godi mojim strastima.
Neutoljivo sam radoznao, kada su u pitanju novosti,
politicka zbivanja i prilike u svetu, zudno trazim
zadovoljenje svoje radoznalosti o svetskim naukama,
o umetnosti, o izumima, a pouke o zakonu
Gospodnjem, o poznanju Boga, o veri, ne ostavljaju
na mene utisak, na hrane dusu moju. Njih ja smatram
ne samo beznacajnim zanimanjem za hriscanina, nego
cak sporednim i drugostepenim predmetom, uopste,
kojim treba da se zanimam samo u slobodno vreme, u
dokolici. Ukratko, ako se ljubav prema Bogu poznaje
prema ispunjenju Njegovih zapovesti, ("Ako me
ljubite, zapovesti moje drzite", govori Gospod Isus
Hristos), a ja zapovesti Njegove ne samo da ne
ispunjavam, nego se o njima cak i malo brinem, onda
je istinit zakljucak da ja ne volim Boga.
Iz svega sto sam nabrojao vidim da sam gord,
preljubocinac, nevernik, da ne ljubim Boga, i da
mrzim bliznjega. Sta od toga moze biti gresnije?
Stanje duhova tame je bolje od moga: makar i ne
voleli Boga, mrzeli coveka, ziveli i hranili se,
oni ipak veruju i drhte od vere - a ja? I koji udeo
moze biti jadniji od onoga koji mene ocekuje? I
cemu jos moze biti strasnija presuda nego ovoj
nebrizi i nerazumnom zivotu koje ja gajim u sebi?
Procitavsi ovu ispovest, koju mi je dao duhovnik,
uzasnuo sam se, i pomislio u sebi: Boze moj, kakvi
se strasni gresi u meni kriju, a da ih sve do sada
nisam ni primecivao! Zelja da se ocistim od njih
naterala me je da od ovog velikog duhovnog oca
izmolim pouku o tome, kako da, poznavsi uzroke
svoga zla nadjem nacina da se popravim i on je
poceo da mi objasnjava: " Uzrok neljubavi prema
Bogu jeste bezverje; a uzrok bezverja je
neubedjenje, a uzrok neubedjenja je netrazenje
svetlih istinitih poznanja, nerad na duhovnom
prosvecivanju. Jednom recju, ne verujuci, ne mozes
ljubiti, ne ubedivsi, se ne mozes verovati. A da bi
se ubedio, moras da steknes potpuno i cvrsto
saznanje o svom predmetu; neophodno je, da
posredstvom razmisljanja i izucavanja reci Bozje i
posmatranja iz iskustva, probudis u dusi zedj i
zudnju, ili, kako se drugi izrazavaju " divljenje",
koje proizvodi neutoljivu zelju da blize i
savrsenije saznas stvari, da dublje proniknes u
svojstva predmeta." (Pravoslavni misionar 4/1987
str.158-160)
"Religiozni zivot vecine od nas svodi se na
prisustvovanje bogosluzenjima, praznovanje
praznika, ispunjavanje "verskih duznosti" i vrsenja
dobrocinstava. Iako je sve to na svome mestu, ipak
moguce je da nema skoro nikakve veze sa istinskim
duhovnim zivotom. Duhovni zivot dolazi odozgo."
(Pravoslavni misionar,2'79, Pavle E. 64)
"Vi izgradjujete, ulepsavate, obesmrcujete i svoju
dusu u dusu naseg naroda, znate li kada? Kada
cinite milostinju, kada izgonite grehe iz sebe,
kada blagosiljate one koji vas kunu, kad dobro
cinite onima koji vas mrze, kad se Bogu molite za
one koji vas gone. Jednom recju kada ispunjavate
Evandjelje Hristovo.
To znaci neprekidno se boriti sa strastima i
gresima u sebi i u svetu oko sebe. ... Sa pohotom
bori se - postom i molitvom; sa gnevom bori se
krotoscu ... Cilj naroda kao celine, isti je sto i
cilj pojedinaca: ovaplotiti u sebi evandjeosku
pravdu, ljubav, svetost; postati "sveti narod",
"Bozji narod" (1.Petrova 2,9-10; 1,15-16) koji
svojom istorijom objavljuje bozanske vrednosti i
vrline." (Otac Justin Popovic)
Resenje se trazi na sasvim pogresan nacin - umesto
u pokajanju i ulasku u novi saborni zivot u Crkvi,
trazi se u bezanju pred zivotom, sto ljude vrlo
cesto odvodi u prostore verskog fanatizma,
laznog asketizma, u kome takoreci nema ni Boga, ni
ljudi, nikoga.
I jos nesto: nije nasa ljubav prema bliznjima
prepreka nasoj ljubavi prema Hristu, nego se mi
nismo pokajali, nismo, umesto u Hrista
da gledamo svim bicem i da za Njim idemo, prestali
da neprestano gledamo u sebe kao u idole u nekakvom
uzaludnom unutarnjem samoposmatranju (=
sazercavanju grehova) i "nezavisnom", necrkvenom
samoociscenju (radi "zasebnog spasenja"). Sveti
starac Siluan kaze: 'odricem se svoje volje (= ne
gledam u sebe) i gledam u Hrista, to je sva moja
pouka'. Nase spasenje, uci nas crkva, nije u tome
da, bezeci i nevoleci ljude, cuvamo neki svoj mir
(cesto "miran" prema stradanju bliznjih, prema
nepravdi ...), izbegavajuci opstenje sa
onima koji su nam zivot i spasenje, (...).
(Pravoslavni misionar, 5'87, Matej Arsenijevic,
str.228)
|
Milos Bogdanovic, ICQ#6074325, milos@net.yu